LUTAJUĆI bespućima hrvatske političke zbiljnosti i žutila, tu i tamo, u gomili sisa, štrajkova glađu, međunožja, najavljenih otkaza, guzica i poznatih dekoltea, možete naići i na priču o uspješnim ženama koje su do naslovnica došle dugogodišnjim trudom i ozbiljnim radom, a ne razodijevanjem ili vezom s nekim od poznatih Hrvata. Jedna od takvih svakako je i Mihaela Adamović, diplomirana pravnica, a od prošle godine i ravnateljica prosvjetne inspekcije koju smo nedavno imali prilike upoznati zahvaljujući galeriji fotografija objavljenih u Jutarnjem listu. Doznali smo da je završila pravni fakultet na kojem je bila jedna od najboljih studentica, nije pala ni jedan ispit, usavršila se na Harvardu i na posljetku završila na mjestu koje je "dosad bilo namijenjeno isključivo muškarcima".
Takve su priče vremenom postale "pravi ulov", nešto poput fotografija Chupacabre i Jetija koji ruku pod ruku hodaju zagrebačkom špicom. Da se razumijemo, nitko nema ništa protiv dobrog dekoltea i guzice, ali lijepo je s vremena na vrijeme vidjeti da o uspjehu žena čitamo i onda kada iza sebe nemaju par "nip slipova" ili knjigu koja se bavi burnom vezom s poznatim muškarcem (ili više njih). Znam da zvuči kao moralizatorsko preseravanje, ali u načelu je riječ o odličnoj praksi, ako zbog ničeg drugog onda zbog osjećaja ravnoteže i poruke koja glasi "moguće je i bez Radeljaka".
Istina, teško je povjerovati da će MZOŠ postati mjesto na kojem djevojčice traže uzore jer takvo što djeluje kao prvi znak apokalipse, ali u svijetu Pokosica, Lambaša i Moralesica, treba se hvatati za slamke.
"Za ovaj posao nije važan izgled nego stručnost"
Nažalost, nisam siguran je li foto album s nekoliko nasumično nabacanih rečenica najbolji način da se uspješne žene predstave javnosti jer sve pomalo podsjeća na duplericu Playboya na kojoj doznajemo da Katja iz Moskve obožava šetnje pješčanim plažama, snažne muškarce sa smislom za humor, "Malog princa", zalazak sunca i svog aljaškog malamuta Staljina. Tim više jer se naglasak ponovno stavlja na izgled, a ne dostignuća. Nitko ne kaže da fotografija ne bi trebalo biti ili da uspješne žene ne bi trebale pozirati, ali ne radi se o Ruslani (22) već ženi koja je nešto postigla radom. Isto tako, kada krenete s umotvorinama tipa "zgodna i opasna šefica", stvari vrlo lako mogu krenuti drugim putem i mogli bi pomisliti kako se radi o seriji S&M fotografija. Postoji i ta stoljetna zabluda da su uspješne žene "opasne" i "zajebane" jer čim pokažu stav, a ne popustljivost i servilnost, istog ih se trena stavlja u staru dobru "žena zmaj" ladicu. A još kada doznate da se u slobodno vrijeme bavi boksom, snebivanje može započeti jer tko je vidio da normalna žena boksa. Na kraju krajeva, zna se valjda tko u ovoj državi boksa, a tko prima udarce.
Isto tako, kada naglasak stavite na izgled, a dostignuća i posao gurnete u drugi plan, možete biti sigurni da će se u masi zabrinutih čitatelja pronaći drkadžije koje će istog trena posegnuti u super sak mudrosti i iščupati opasku tipa "za ovaj posao nije važan izgled nego stručnost", kao da se na temelju jednog foto albuma može zaključiti da je na ovaj položaj došla zahvaljujući izboru za "Miss znanosti, obrazovanja i športa".
Svi smo naučili da je do medijskog prostora moguće doći izgledom, patništvom, neznanjem, vulgarnošću, prostitucijom intime ili gotovo uvredljivom glupošću
No, s druge strane, možda je ovo i jedini način na koji možete privući ljude da pročitaju koju o uspješnim ženama. Par rečenica, puno fotografija i svi sretni i zadovoljni. Da ne bi bilo zabune, u ovoj konkretnoj situaciji ne radi se o prošlim (ne)djelima prosvjetne inspekcije i navlačenju s predsjednicom udruge "Zviždač" Vesne Balenović jer to je potpuno drugi par rukavica. Realno, o ravnateljici Uprave za inspekcijske poslove ne treba prečesto pisati nevezano za sam posao ili objavljivati panegirike ako za to nema opravdanog razloga, ali ovdje uopće nije ni riječ o njenom poslu ili njoj samoj već zanemarivom broju pozitivnih uzora. Svima već na dupe izlaze svjedočanstva vječnih patnica i prevarenih žena, ispovjedi tipa "volim grubo, ali ponekad i nježno" ili bajke o "multitalentiranim" posvudušama koje su svoj posao dežurne starlete uspješno pomirile s poslom foto modela i hostese na auto showu. A još ako pokušaju pjevati ili se pojave u epizodnoj ulozi u nekoj od sapunica, oduševljenju nema kraja jer ništa ne govori o svestranosti kao vještina poziranja u različitim situacijama. Letvicu ipak treba postaviti malo više.
Netko sklopi par suvislih rečenica i već ga nazivamo piscem. Netko se spanđa sa starim bogatašem, razvodom zaradi masne pare i govorimo o uspjehu. Netko raširi noge prilikom izlaska iz auta i postane zvijezda tjedna. Ono što želim reći, nekad je dobro pročitati "nisam pala ni jedan ispit", a ne "nisam završila ni srednju, a ipak sam zvijezda". Ne živimo u zemlji koja cijeni znanje, ali ipak.
Svi smo naučili da je do medijskog prostora moguće doći izgledom, patništvom, neznanjem, vulgarnošću, prostitucijom intime ili gotovo uvredljivom glupošću, stoga, odlično je prisjetiti se da je to ponekad moguće ostvariti i na neki drugi način.