SUĐENJE ekipi s "The Pirate Baya" vjerojatno će biti ponovljeno jer je odvjetnički tim došao do podataka iz kojih se može iščitati da je sudac Tomas Norstrom usko povezan s pro-copyright organizacijama što se smatra sukobom interesa. To možda u konačnici neće promijeniti presudu, ali savršen je povod za temu koja već neko vrijeme kola medijima, a zaslužuje da se o njoj napiše nekoliko redaka.
Naime, ono na što najčešće nailazimo priče su o utjecaju piratizacije i mp3-a na glazbenu industriju dok se u isto vrijeme vrlo rijetko govori o utjecaju glazbene industrije i mp3-a na samu glazbu i tada valja otići korak dalje od puke konstatacije da je spomenuti format slabije kvalitete od zapisa na originalnom CD-u.
Časopis "Rolling Stone" krajem prošle godine objavio je odličan članak naziva "The death of high-fidelity" u kojem je cijeli niz producenata, profesora, glazbenika i audiofila iznio zanimljiv stav o sustavnom padu kvalitete moderne glazbe s posebnim naglaskom na mp3 formatu koji je vremenom postao najrašireniji oblik u kojem glazba dolazi do najvećeg broja slušatelja. Naravno, u obzir valja uzeti i činjenicu da je ovdje riječ o ljudima koji se glazbom bave profesionalno i doživljavaju je na jedan drugačiji način koji se možda i dijametralno razlikuje od doživljaja prosječnog slušatelja popularne glazbe, no bez obzira na to, radi se o zanimljivom članku koji ne bi smio proći ispod radara.
Ako svaki dio pjesme zvuči jednako, vrlo je teško osjetiti snagu refrena
Producent David Bendeth iznio je podatak da izdavačke kuće vrlo često od producenata traže da konačni proizvod, master, zvuči glasnije jer dokazano je da glasna glazba privlači pažnju slušatelja. Taj se efekt postiže korištenjem kompresora koji umanjuju razliku između najglasnijih i najtiših dijelova trake, a konačni rezultat je to da upravo izostanak te razlike glazbu lišava emocionalne dubine i kod slušatelja izaziva zamor uha što u konačnici dovodi do osjećaja da sve što čujemo nakon određenog vremena zvuči jednako. Primjera radi, ako svaki dio pjesme zvuči jednako, vrlo je teško osjetiti snagu refrena koji bi, po nekim uvriježenim pravilima trebao biti jači, glasniji ili snažniji od ostatka pjesme. Dakle, oduzmete li tu dimenziju, nije teško zaključiti da vas određeni refren neće "pogoditi" na isti način.
Taj se proces naziva "loudness war" ("rat glasnoćom") i riječ je o tendenciji glazbene industrije da proizvodi sve glasniju glazbu koja će se isticati poput reklama.
"Unatoč tehnološkim dostignućima, većina današnje glazbe zvuči gore"
Uzmemo li u obzir da velik broj slušatelja svoju glazbu "konzumira" u mp3 formatu koji dodatno kompresira već ionako kompresirani zvuk, dolazimo do zaključka da je glazbeni broj do konačnog korisnika došao poprilično izobličen i "okraden". Donald Fagen iz Steely Dana zanimljivo je konstatirao da "unatoč tehnološkim dostignućima, većina današnje glazbe zvuči gore".
Dodatni je problem i činjenica da najveći broj mp3 albuma koje pronalazimo na netu ne zadovoljava čak ni potrebe prosječnog slušatelja, a vrijedi spomenuti i da sve radio stanice koriste kompresore koji dodatnu izobličavaju zvuk. Naravno, ne treba zaboraviti ni da elektronska i pop glazba novijeg datuma glazba neće doživjeti isti udarac kao, primjerice rock.
U mnogo navrata od audiofila i kolekcionara mogli ste čuti komentare koji govore u prilog ovoj teoriji jer dolaskom CD-a velik se broj glazbenih entuzijasta nakon nekog vremena razočarao tvrdeći da glazba s ploča zvuči "toplije". Dio objašnjenja leži u činjenici da prilikom snimanja ploče postoji jasno određeni limit do kojih možete pojačavati basove, a kod CD-a ta je granica znatno viša iako je i CD ograničen limitom (digital zero dB) nakon kojeg se zvuk deformira i dolazi do distorzije. Ta se granica, zahvaljujući kompresorima sredinom 90-ih pomakla, a digitalna manipulacija omogućila je producentima da glazbu učine glasnijom od "dopuštenog". Na kraju krajeva, dovoljno je uzeti bilo koji program za obradu zvuka i usporediti "wave-ove" glazbe istog žanra u razmaku od samo desetak godina i jasno je vidljivo "pumpanje" zvuka u novijim produkcijama.
Vrijeme audiofila odavno je iza nas
Od sličnog problema pate i svi remasterirani albumi neovisno o načinu na koji su snimljeni u pedesetima, sedamdesetima i tako dalje. Jeff Buckley ostao je razočaran remasteriranom verzijom svog albuma "Grace" jer kompresija je stopila sve zvukove u njemu neraspoznatljivu buku tako da je prilikom kreiranja svog best of albuma zatražio pomoć nezavisnog konzultanta koji je nadgledao proces reizdanja.
Daniel Levitin, glazbeni profesor koji se bavi i neuroznanošću u svojoj je knjizi "This is your brain on music: The science of human obsession" ustvrdio da glasnija glazba privlači više pažnje od tiše glazbe, ali taj učinak ne traje dugo jer istraživanja su pokazala da nakon samo nekoliko minuta slušatelj nesvjesno osjeća potrebu da pjesmu prebaci zbog toga jer je došlo do zamora mozga.
Upravo iz ovih razloga mnogi producenti brinu da su se mladi slušatelji navikli na "prekompresirani" i tanašan zvuk mp3 formata i da je ta bitka već izgubljena. Na kraju su zaključili da CD možda i zvuči dobro, ali nitko ih ne kupuje i da je vrijeme audiofila odavno iza nas.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Ilustracija