OSCARI su danas manje nego ikad mjerilo kvalitete, ali činjenica je da to nikad nisu ni bili. U njihovom slučaju ne može vrijediti ono "nekad je bilo bolje", prije svega zato što se mogu naći desetine primjera od samog osnivanja kada su izbori bili pogrešni.
E sad, Cliff Robertson jest bio pomalo drvenast, no sasvim solidan glumac, ali ni mnogo bolji od njega nemaju kipić za najbolju glavnu ulogu, a on ju je dobio. I tu ne bi bilo ništa sporno (postoje ljudi sa životnom ulogom koja zaslužuje Oscara i pored sveukupnog osrednjeg doprinosa), međutim par tjedana nakon njegovog osvajanja za naslovnu ulogu u filmu Charly iz 1968. isplivala je priča koju su mnogi potvrdili, a tiče se prljave kampanje (što bi rekli ovdašnji čisti političari) s "pretjeranim i vulgarnim traženjem glasova" za Robertsona, tako da je zaključak bio kako je agresivna promocija, a ne sama kvaliteta pobijedila u tom nadmetanju.
Sasvim dobar je bio u Charlyju kao mentalno hendikepiran pojedinac koji se podvrgava eksperimentu i postaje značajno inteligentniji, mada je npr. Peter O'Toole u Zimi jednog lava bio bolji, al dobro sad. Pobjednik nije ni bio na ceremoniji dodjele, redatelj Robert Aldrich ga nije pustio da ode s Filipina gdje se snimalo Prekasno je za heroje s Robertsonom i Michaelom Caineom u glavnim ulogama. Filmska ekipa je tada iz fore poklonila drvenog Oscara glumcu kada je već u Americi osvojio pravog.
Kada su stigli u Hollywood, na aerodromu je čekala delegacija s Gregoryjem Peckom na čelu da uruči pravu figuricu Oscara Cliffu Robertsonu i ovaj, kako je prihvatio pravog, tako je drvenog bacio iza leđa i pogodio Cainea u glavu, pa je Michael izgubio obilatu količinu krvi dok ga nisu hospitalizirali. Jedan sjajan "wtf moment", bizarnost na 100% otprilike.
Kontroverza s Oscarom nije bila jedina u karijeri Robertsona, međutim ova druga ga prikazuje u značajno boljem svjetlu, a pitanje koliko je bio kriv i za prvu. Dakle, 1977. mu je stigla obavijest od IRS-a kako je primio ček od 10.000 dolara i na čeku se nalazio njegov potpis. Pošto je tvrdio da je potpis krivotvoren i da nikad nije dobio te novce, istraga je dovela do producenta Davida Begelmana koji je bio krivac za čitav slučaj. Robertsonu je zatraženo da šuti i odradi kaznu. Kaznu jest odradio, ali nije šutio, već medijima otkrio sve, tako da se našao na crnoj listi Hollywooda naredne četiri godine.
Kirk Douglas se podsjetio slučaja u svojoj autobiografiji i napisao: "Ovo je grad u kojem Cliff Robertson otkrije da je David Begelman falsifikator i lopov, a rezultat bude da Begelmana sačekaju ovacije u holivudskim restoranima, a Robertsona suspenzija na četiri godine. Kada se tako nešto dogodi, čovjek se sjeti rečenice Talullah Bankhead: 'S kim se trebam jebati da bih izašla iz ovog posla?'"
To su sve skandali, a što se tiče samih uloga, najviše je ostao upamćen po glavnoj u vertigovskoj De Palminoj Opsesiji, onda kao Higgins, predstavnik CIA-e u Tri Kondorova dana, predsjednik u Bijegu iz L.A.-a, u zaboravljenom (neo-)noiru Underworld USA je bio odličan, također u spomenutom Kasno je za heroje, a da ne zaboravimo i britanski horor Dominique, onda Wind u poznoj fazi i tako dalje. Preminuo je prije deset godina dočekavši skoro 90 godina.
Nije zgoreg spomenuti i da je odbio npr. Prljavog Harryja i Pse od slame, tako da se baš mogao zacementirati u pop kulturi, ali i postignuto mu je realno taman. Dobitnik Oscara - Cliff Robertson.