"NAPOKON je gotovo", misao je koja je prošla glavama gotovo svih onih koji na reality format nisu gledali blagonaklono. Nakon punih pet godina, hrvatska publika neće pratiti avanture kandidata koji se natječu u teškim disciplinama kao što su ljenčarenje na kauču, opijanje i seks pred kamerama, pričanje apsolutnih gluposti i padanje u zaborav nekoliko mjeseci nakon završetka emitiranja. Daleko od toga da će u programskoj shemi zjapiti rupa koju je teško popuniti, ali nakon petogodišnjeg mandata idiotizma valja se zapitati što smo iz svega naučili.
Jesmo li gluplji?
Kada je 2004.s emitiranjem krenuo u svijetu odlično prihvaćen koncept sociološkog eksperimenta s ciljem zabavljanja publike, mnogi su postavljali pitanje hoće li nas takvo što zaglupiti i kakav utjecaj emisije tog tipa imaju na našu djecu koja su na televiziji odjednom mogla vidjeti kako teče dan prosječnog neradnika. Svi oni koji su se zapitali "što će moje dijete naučiti gledajući ovo" trebali bi se zapitati "je li roditeljstvo prava stvar za mene".
Ideja praćenja svakog pokreta nezanimljivih likova ispočetka bi se mogla činiti kao promašena jer prikazivati apsolutno ništa gotovo 20 sati tjedno i isprekidati sve to blokovima reklama doima se prije svega kao neisplativa ideja. Ipak, pokazalo se da ljudi vole gluposti i da upravo gluposti ruše sve rekorde gledanosti. I možda "glupost" nije najbolji izbor riječi, ali činjenica je da nas tuđi životi interesiraju neovisno o tome bili oni zanimljivi i ne. Prijenosi stanara koji spavaju i live praćenje zbivanja putem interneta možete analizirati na sve moguće načine. Možete biti stručni i ući u samu srž voajerizma, slomiti se objašnjavajući razloge takvog ponašanja, u istu prostoriju smjestiti desetak eksperata koji će cijeli koncept objašnjavati nizom studija, ali to ne mijenja činjenicu da je riječ o stravično glupom i ispraznom trošenju vremena. Stručnjaci koji vrijeme gube govoreći o dvadesetak budalaša stvara podjednako beznačajne rezultate kao i istraživanja koja su pokazala da pisanje SMS-ova za vrijeme vožnje izaziva prometne nesreće.
Ljudi vole prizemne i suštinski glupe stvari. Zato su sapunice i reality show-ovi najgledaniji, zato puše žutilo, čitaju 24 sata i Arenu, znaju tko je Dolores Lambaša i s kim se ševi, prosvjede organiziraju na Facebooku, novac troše na Tarot, vjeruju reklamama i političarima i imaju Keruma kao gradonačelnika. Big Brother nije zaglupio naciju nego pokazao da u četiri i pol milijuna stanovnika postoji dovoljan broj idiota koji će debilan koncept na životu održati punih pet godina.
Jesmo li spustili kriterije?
Ovaj je format izrodio i nekoliko sličnih projekata koji su prihvaćeni s više ili manje oduševljenja, ali u načelu, svaki je od njih ispočetka dočekan s velikim interesom. Pomislili bi da su se ljudi vremenom prozreli da im televizije neprestano serviraju jednu te isto govno zapakirano u drugačiju ambalažu, ali tu biste se i zajebali jer ove bi godine ponovno gledali Farmu da licenca nije oduzeta (ili što su već naveli kao razlog). Znači li to da su kriteriji nepostojeći i da u ovom trenutku možete podvaliti bilo što? Pravo je pitanje postoje li kriteriji uopće.
U terminu od 20 do 21 sat, navikli smo da na televiziji imamo najmanje dva reality showa koja se prikazuju istovremeno i sve što u tom terminu možete jest izabrati koji je reality show najbolji za vas. I to se neće promijeniti jer kad nema Big Brothera, imate nešto iz sfere traženja talenata ili spodoba koje se pokušavaju spanđati pred očima brojnog gledateljstva.
Pod pretpostavkom da prosječni gledatelj šalta između prosječno 4-5 domaćih kanala, velika je šansa da će u spomenutom terminu imati jednu ili dvije opcije od kojih je jedna "Čarolija", a druga nogomet. Varijacije mogu uključivati bezidejan dokumentarac o životu na jednom od hrvatskih otoka ili putopis Gorana Milića koji glavinja po svijetu ispitujući ljude kolika im je plaća i koja je cijena haringe. Dakle, ako niste ljubitelj sporta, opcije su vam svedene na gotovo ništa.
A čak i ako ste prije pet godina smatrali da je cijeli koncept života pred kamerama odbojan i isprazan, do danas ste već razvili toleranciju i više ni ne trošite vrijeme na razmišljanje o tome je li vaš program grozomorno smeće za apsolutne idiote. Ako mislite da ni vani nije bolje, nećete se prevariti jer činjenica je da i strani program vrvi realityjima svih vrsta, ali s jednom malo razlikom. Postoji domaća alternativa.
Stoga, ako ste baš zapeli za domaći program u jednom ćete trenutku odustati i možda pogledati Big Brother ili nešto slično jer svi imaju "granicu pucanja". Činjenica je, tobožnji visoki kriteriji gledateljstva nisu ni postojali jer Big Brother je zaživio, kocka je bačena i dokazano je da smo savršeni temelj za nove realityje svih vrsta koji neće zaglupiti naciju, ali će televizijski program pretvoriti u smeće i držati ga na tom nivou sve dok se ne pojavi nešto novo.
Jesmo li što naučili?
Iako i sami znate da je ovo pitanje na rubu idiotizma, ponašajmo se na trenutak kao da smo iz Big Brothera nešto mogli izvući. Imali smo Roma, transvestita i homoseksualca pa bi mogli reći da smo s vremena na vrijeme bili suočeni s manjinama koje u Hrvatskoj ne uživaju bezuvjetnu ljubav stanovništva. Dakle, pod pretpostavkom da bi svakodnevno suočavanje s manjinama moglo rezultirati razvijanjem razumijevanja za njihove probleme, sa sigurnošću možemo reći samo da su stvari ostale nepromijenjene kao i sam koncept emisije.
S druge strane, ono što smo izvukli jest da smo vremenom razvili praksu ismijavanja tuđe gluposti, neznanja ili neobrazovanosti, ali i toleranciju za kršenja ljudskih prava koja su se redovito odvijala pred kamerama. Imali smo prilike naučiti kako se ne brinuti za kućnog ljubimca, Andrija Hebrang trabunjao je nešto o pušenju, ali Hebranga ionako nitko ne shvaća ozbiljno. Alkoholiziranje se pokazalo kao problem, ali ako ćemo iskreno, najbolji su bili kada su bili najpijaniji pa makar bili pijani u kasnijim terminima. Sat privatnosti bio je vic, a otkrili smo i da bezvezan snošaj može postati spektakl.
Sami stanari izvukli su novac, neki su pokušali započeti karijere na televiziji ili unovčiti novonastalu slavu, ali u 9 od 10 slučajeva dobili smo nisku apsolutnih bezveznjaka koji su preko noći postali "oni likovi čiju facu prepoznajemo, ali ne možemo se sjetiti odakle, kako se zovu ili čime se bave".
Hvala ti Veliki Brate i vidimo se iduće godine.