PRIJE skoro 30 godina kolege i znanci Božice Ras, rodom iz Velikog Svinjičkog kraj Siska, nisu najbolje reagirali kad su čuli da je zavoljela Srbina s Banije te su je pokušali odvratiti od te veze. Govorili su da takav odnos "ne bi bio normalan" i da nitko ne zna kakve je sve neprilike čekaju ako se odluči na život sa svojim izabranikom u "srpskom" selu.
Iako je to mjesecima slušala, njena ljubav prema Stevanu Martinoviću bila je jača od predrasuda, netrpeljivosti i mržnje.
I danas je u Bijelim Vodama usred Banije sa svojim Stevanom.
"Zajednički život Stevan i ja započeli smo usred ratne 1993. godine, kada smo živjeli u samačkom hotelu Željezare Sisak. Ranije sam bila udana i iz tog braka imam sina Dubravka. Veza s bivšim suprugom je jednostavno pukla nakon brojnih problema i nerazumijevanja. Više nisam mogla izdržati nedaće koje su taj brak pratile i razišli smo se. Stevana poznajem još od osamdesetih godina jer sam radila i živjela u Petrinji. Naime, i on je živio u Petrinji jer je radio u Željezari pa bi odande svaki dan putovao na posao. To mu je bilo lakše nego da putuje iz rodnih Bijelih Voda. Tada još nisam ni slutila da će on biti čovjek mog života. Nakon početka rata smo oboje otišli živjeti zajedno u Sisak, a poslije Oluje otišli smo na Stevanovu djedovinu u Bijele Vode. Svi oni dušebrižnici koji su me odgovarali od veze sa Stevanom nisu bili u pravu. Neke moje bivše kolegice ni dandanas ne razgovaraju sa mnom zato što sam pošla za čovjeka srpske nacionalnosti. Samo mogu da ih žalim, ništa više i ništa manje", rekla je za Novosti.
Stevan je prihvatio Božičinog sina kao svog
Stevan je prihvatio njenog sina, a ljubav je preživjela i teška vremena. Devet godina Stevan je uglavnom prikovan za krevet zbog posljedica moždanog udara. Nakon Oluje on i Božica došli su u njegovo rodno selo.
"Tog 4. kolovoza 1995., koji je mnogima bio nesretan, Božica i ja nismo otišli nikamo, zapravo nismo ni imali kuda. Ostali smo u Sisku, a već četiri dana kasnije došao sam u selo da vidim što je s kućom. Bila je pokradena i opljačkana, ali cijela. Stoga smo ubrzo došli ovdje živjeti i evo nas tu dandanas", ispričao je.
Iako i Božica ima zdravstvenih problema, Stevan joj je na prvom mjestu jer je prihvatio njenog sina kao svog. Žive skromno od svojih mirovina koje iznose po 1500 kuna i 400 kuna koje Božica mjesečno prima jer njeguje Stevana.
"Puno nam pomažu susjedi, posebno naš čiča Miloš Branković koji nas svako malo obilazi. I zbog njega se često sjetim svojih nekadašnjih kolegica koje su me zdušno uvjeravale da nije dobro da Hrvatica ide u srpsko selo", rekla je Božica.