Prije svega želio bih pozdraviti g. Vučića i zahvaliti mu što je platio ovaj članak - to je jedini razlog da pišem ovakvo nešto jer je naša glazbena industrija jedna od najrazvijenijih i najkvalitetnijih na svijetu, a Srbi zapravo kopiraju Franku Batelić i Miju Dimšić cijelo vrijeme pa su tako nabili streaming brojke. Stvarno ne postoji niti jedan jedini drugi razlog da napišem ovakav članak.
Sad kad smo to riješili, krenimo od Maje Šuput.
Naša Maja Šušušuput Tatarinov jedna je od ikona ove devijantne izlike za hrvatsku pop kulturu. Radi se o vrckavoj pjevačici s izdašnom pozadinom koja je iz autorskih pjesama prešla u svadbene svirke, a zatim i u utjecateljsko-televizijske vode. Tu se uglavnom isprofilirala kao vrckava imućna mama ekstravagantnog stila koja je nekakva bezopasna barbi verzija Jelene Karleuše. Pričamo samo o vizualnoj prezentaciji, JK jezičina svjetlosnim je godinama daleko od benignih pokušaja humora Maje Šuput.
Jednom kad je postala brend, izbrendirala je što se izbrendirati može. Kroz svoj Majushka/Shu Shu brend provukla sve što bi djeca i roditelji mogli kupiti - od dječje kozmetike (yikes) preko karaoke mikrofona pa sve do slušalica za djevojčice. Šira javnost uglavnom joj prigovara za estetske zahvate - neprepoznatljiva je u odnosu na mlade dane, ali fejk feministkinje taj oblik kapitalističke nesigurnosti zovu "osvježavanjem" i "osnaživanjem" pa bolje da ne talasam. Ja sam joj javno kroz ŠRNGKNUSDP kolektiv prigovarao oko ophođenja s vlastitim djetetom i osjetljivim trendovima (poput oglašavanja protiv cyberbullyinga u jeku smrti srpske youtuberice Kristine Đukić) za stjecanje vlastite financijske dobiti kroz marketing.
O tome smo dobili i očitovanje pravobraniteljice za djecu:
Lijepo rečeno, ali naravno da je novac uvijek najvažniji, a javnost nema što kritizirati dok god se dijete veseli.
Zašto to sve govorim?
Pa jer vas sigurno neću zainteresirati pričom o njenoj glazbi
Na tom polju je oduvijek bila sporedna jer ukusom i jako ograničenom vještinom interpretacije nije mogla pratiti radnu etiku i navodno beskrajnu energiju. Sporadični hitići poput Čiste petice, Lopova i Svatovske više su poslužili stilskim prilagodbama za jačanje brenda njenih svadbenih nastupa nego ozbiljnoj estradnoj priči.
Generalno je Maja odličan primjer koliko je ukus važan za ikakav uspjeh, čak i ako izvođač ne piše pjesme sam.
Radila je s najprofitabilnijim imenima naše smiješne scene: Fayo, Dumančić, Connect, Saša Lazić, Branimir Mihaljević - a za veliki povratak na scenu nakon tri godine bez pjesme izabrala je upravo Mihaljevića u tandemu s tekstopiscem Nenadom Ninčevićem.
Valjda zato što im podjednako nedostaje stila.
Mihaljević je odustao od kantautorske karijere nakon tri albuma i nekoliko radijskih hitova od kojih je Daj, daj bila najemitiranija pjesma 1998. godine.
Pretpostavljam da je shvatio da se više može zaraditi iza kulisa. Naposljetku, on je štafetu uporišta dinastije Mihaljević preuzeo tek na prijelazu stoljeća. Njegov djed (!) je autor koji je napisao slavnu Zeko i potočić, a otac je autor teksta za Džuli Danijela Popovića te neke pjesme Novih fosila, Jasne Zlokić i Srebrnih krila, a skladao je Svatovsku Maje Šuput, Neka je šarala i Nemoj se udavati Jasmina Stavrosa te dobar broj pjesama zabavne glazbe (od Miše Kovača do Duška Lokina). Neke pjesme je pisao i pod pseudonimom Branimir Mursini, zamislite!
Sin Branimira Mihaljevića je također na dobrom putu radijske dominacije: radi užasne pjesme bez tračka karaktera, snima neke od njih u Abbey roadu (o novcima potrošenim na preglede da i ne pričam) te baš daje vajbove pozerskog nepo baby frontmena svojom pojavom na pozornici.
Ako ovaj bend ne bude hit kroz koju godinu, onda su ili odustali ili ja ne znam ništa o hrvatskoj glazbenoj industriji.
Ninčević je jedan od najpoznatijih pisaca zabavne glazbe, a nekadašnje hitove poput Lipa si, lipa, Sve bi seke ljubile mornare, Oko moje sanjivo, Nasloni glavu na moje rame, Dalmatinka i Paloma nera zamijenio je najreduktivnijim smećem koje možete zamisliti: poskočicama za slovensko tržište.
Ne mogu vjerovati da je netko pri zdravoj pameti odobrio ovakav tekst.
Pitaju me, ja im kažem hej, dobro je, okej! Ova reklama za žvakaće gume s integriranim sloganom "vrijeme je da zablistaš", oduševljena faca ovog polkaholika i ples Dina Petrića u duetu s curom koja je izabrana putem nekakvog natječaja na socijalnoj mediji… odakle početi?
Zašto je potreban ovako dug uvod?
Zato što im pokušavam pomoći svim silama. Cilj je smanjiti očekivanja jer je pjesma koju su iznjedrili blamaža na svim razinama.
Značajna je jer pokazuje tri stvari:
Hrvatski pop ne postoji
Kao što sam više puta pisao, osim dalmatinske pisme u raznim izvedenicama (od klapa do Madre Badesse), tamburaša i možda izvođača za nišnu publiku poput Cinkuša i Tamare Obrovac, Hrvatska nema ništa svoje.
Hrvatska pop glazba se već 20 godina djelovanjem interesnih grupa pokušava formatirati u nešto što više nitko živ ne sluša. To je otvorilo put srpskim izvoznim proizvodima da potpuno preuzmu primat.
Prisjetimo se sredine 2000-ih u kojoj je sama Severina morala preseliti u Beograd da ne pati od komercijalne kočnice koju je njena tržišna glazba dobila od interesnih grupa. Od 2003. godine pouzdano znamo da pjesma za dobar profit mora pripadati jednoj od dvije kategorije:
a) nezaustavljivi bengeri
b) jeftino nenametljivo smeće
Ako svrstavamo sve što na radiju prolazi u derivate zapadnih kulturnih utjecaja i odbacujemo sve ono što je činilo domaću glazbu zanimljivom i karakternom prije 2003. godine, ostaje samo jedna činjenica: mi nemamo svoju pop glazbu. Vremena Dujmićevog obogaćivanja švedskog popa domaćim mentalitetom su gotova. Sav pop koji imamo reduktivan je - lošija verzija inozemnog utjecaja koja nema previše vlastitog karaktera. Tu i tamo dobro producirana, ali srž je ista. I to je tako s jasnom namjerom autora: specifičan karakter i osoben izričaj idealan je recept za rizik, dakle, po samoj prirodi sigurno ne ide na radio.
Problem je što je eter tako preplavilo smeće bez imalo umjetničkih i sadržajnih ambicija. Scena se sastoji od homogenih autora i izvođača koji samo čekaju potporu svisoka ne bi li zavladali eterom i nastavili biti relativno nepoznati te nešto zaradili u tišini. Osim ako dejtaju influencerice ili naprave duete s etabliranim zvijezdama iz 90-ih (ili nekom srpskom), onda bi se mogli približiti široj javnosti - pod uvjetom da "radijski urednici" jasno stanu iza njihovog singla i vrte ga 4-5 puta dnevno.
Druga opcija je napraviti pjesmu po uzoru na susjede, ali…
Naši najprofitabilniji autori ne znaju raditi za tržište
Poslušajte samo ovo potpuno smeće iz najvišeg ešalona uglazbljene gluposti.
Kao prvo, stihovi "možda sam plava / možda sam blond / ali nisam Merlin / ja sam James Bond" nemaju apsolutno nikakvog narativnog smisla. Ali to nije najveći problem jer nemaju smisla ni van konteksta. Maja je možda plava, možda je blond? Što to znači? Referenca na percepciju da su plavuše glupaste? Ok, ali zašto onda nastavak u drugoj liniji "možda sam blond"?
Ako to nije dovoljno da vas iznervira dovoljno da stavite pjesmu na repeat čisto iz frustracije, Maja nastavlja protutežom koja pogotovo stavlja veliku sjenu na kontinuitet toka misli: "Ali nisam Merlin / ja sam James Bond."
Zašto je to suprotstavljeno tome što je Maja plava/blond? Zašto bi netko zbog toga što je plava/blond pretpostavio da je Maja Merlin? U pitanju je Merlin čarobnjak, je li tako? Možda je mislila na Dina Merlina?!
Po čemu je, zaboga, James Bond istaknut kao nekakva suprotnost čarobnjaku Merlinu (ili Dinu Merlinu?!)?!?!?!
I najgori čavao u lijesu logike: ni čarobnjak Merlin ni James Bond u svojim pripadajućim fiktivnim djelima nisu prikazivani kao plavokosi muškarci?!
Ostatak pjesme je sadržajno tipična kafanska svadbena glupost u kojoj Ninčević mlako opisuje vjenčanje nekakve zajebane seljanke. Sviraju joj gajde, violine i trombon. Nered je i lom. Praši joj se pod nogama. Svi su svoji, svi su naši. U bijelom je jedna žena, a čaša je razbijena. Muž se mora paziti da mu ne bi došla rodbina koja je čuva kao mafija.
Kaže i da je svi žele kad zapjeva, što je malo neugodno jer odaje dojam da pjesma nije izvorno pisana za Maju Šuput.
Sad kad smo apsolvirali da najveći problem pjesme nije to što nema sjajne linije (ne dotiče ni lirske visine, a ne utažuje ni želju jadnog naroda da uživa u niskim strastima - potpuni promašaj), dotaknimo se glazbe.
Mihaljevićevi aranžmani pregaženi su vremenom već godinama. Njegova vizija klupskog hita u stilu Srbije podrazumijeva ovaj užasni stock zvuk klavijatura na strofi. Što je ovo? Nešto što bi Stevie Wonder odsvirao u najodmaklijoj fazi artritisa? Najvažnija informacija koju nam strofa donosi je dojam da je Mihaljević bio u klubu zadnji put prije 25 godina. Hey there, fellow kids!
Prijelaz između strofe i refrena oslanja se na flamenco brejk - slične "urbano" utjecaje koje je imao u onim lokalnim promašajima za našu internacionalnu baddie Albinu Musić (naravno da se ne sjećate, evo link). Čak imamo i trubice - za slučaj da nekome nije jasno na što se referira.
Stilski kopipejst nastavlja se i u refrenu. Strukturalno se radi o tipskoj zabavnoj glazbi - usput budi rečeno, tu kategoriju pod hitno treba preimenovati. Kad kažem hitno, mislim prije više od 20 godina, možda zaključno s Ima li nade za nas. Uglavnom, tipičan svadbeni refrenčić po principu pitanja i odgovora s klasičnom blagom promjenom u trećoj liniji. Znalci će primijetiti da blaga promjena u trećoj liniji refrena skoro uvijek znači da je glazba rađena nakon gotovog teksta, ne znam doduše je li to i ovdje slučaj.
Ono što je stvarno žalosno je to što ljudi koji su navodno prekaljeni profesionalci i koji rade glazbu preko 30 godina ne znaju ništa o fonetici - pogledajte potpunu razjedinjenost perkusivnosti prve dvije linije u odnosu na "čuvaju je bolje" i ovaj grdni "a kaD LJubi"...
Ali dobro, ovakve stvari kežualni slušatelj uopće ne percipira, je li tako?
Nije! Kežualni slušatelj jako dobro osjeti što se događa iako ne zna zašto - zato postoje izrazi poput "ovo vozi", "ovo me radi", "ovo je benger", kao i bacanje čaše u ključnim trenucima velikih pjesama.
Ova pjesma ne izaziva ništa od toga, što se već pokazuje jer…
Publika neće prigrliti smeće
Isto kao što ja brižno kažem Mijaću i Grši da treba malo poboljšati formulu jer će isti trik uspjeti jednom-dvaput, tako ovdje valja reći da bi trik trebalo i izvesti kako treba kad se već ide tim putem. Dok Lockroom dovede prosječnu pjesmu do toga da makar zvuči neprobojno profesionalno, ovo je sramoćenje na razini D-liste srpske produkcije.
Bez obzira na to što vi mislili o publici pjevača zabavne glazbe i percipiranom seljaštvu, publika zna razdvojiti megahit od ovakvih stvari.
Danas je 15. ožujka. Maja Šuput, osoba koju zna cijela Hrvatska i koja ima pola milijuna pratitelja na Instagramu, objavila je James Bond 10. ožujka kao svoju prvu pjesmu u tri godine.
U tom razdoblju pjesma ima 75000 pregleda na YouTubeu.
I devet komentara.
9.
Devet! Komentara!
Pjesma ne da će potonuti, nego je već potonula - i nikakva ulaganja u oglase i kupovine pregleda neće je spasiti.
Ono što će ostati je činjenica da naši premium najprofitabilniji autori nipošto ne smiju nikad u svojim životima prigovoriti narodu koji je prigrlio srpsku glazbu u nedostatku hrvatske.
Jer ne znaju ni srpski derivat napraviti kako treba.
P. S. Pjesma ima toliko malo slušanja na Spotifyu da tamo doslovno ne prikazuju podatak o ukupnom broju slušanja.
Bacit ću oko za tjedan dana pa apdejtati je li prešlo tisuću. Haha.