Screenshot: Youtube/Facebook
KAŽE se da život piše romane, a ponekad se pojavi priča iz nečijeg života koja tu izreku i dokazuje. Ispovijest jednog muškarca na YouTubeu koju je objavio ispod pjesme Prljavog kazališta "Tu noć kad si se udavala" dirnula je cijelu regiju. Ovdje je prenosimo u cijelosti.
"Nekim ljudima jednostavno nije suđeno da budu zajedno. Upoznali smo se 1989. godine u Staroj Talci u Zagrebu. Započeli smo vezu, bili smo mladi, ludi i sretni. Trajalo je godinu dana i raskinuli smo zbog gluposti. Sreli smo se nakon nekoliko godina i opet smo bili zajedno. Shvatio sam koliko sam je volio, međutim, došla je ta 1991. godina i loše vrijeme. Ja Srbin, a ona Hrvatica. Ostao sam bez posla u Zagrebu, a zatim i bez stana, pa sam se vratio u Slavoniju. Imao sam samo 22 godine, ubrzo sam otišao i u Njemačku. Svaki dan sam mislio samo na nju.
Jednog dana javila mi se njena prijateljica i rekla mi je da je i ona došla u isti grad gdje sam i ja bio. Dala mi je i njen broj telefona. Odmah sam je potražio i nitko nije bio sretniji od nas. Nacionalizam nas nije mogao rastaviti. Sjedili smo na jednoj terasi u kafiću i prišla nam je ciganka i rekla: 'Vi se mnogo volite, ali nećete biti zajedno. Ne zbog vjere, nego vam jednostavno nije suđeno'. Samo nekoliko dana kasnije njena tetka kod koje je živjela posvađala se s mužem i ona se vratila u Zagreb. Prekinuli smo svaki kontakt.
To je bilo 1992. godine, često sam mislio na nju. Nadao sam se da ću je opet sresti, ali nisam. U međuvremenu sam se oženio i dobio djecu. Poslije rata sam stalno odlazio u Zagreb i često sam prolazio ulicom gdje je nekada živjela, ali na ulazu je pisalo neko drugo ime. Napokon sam 2014. godine došao do njene adrese i broja telefona. Javio sam joj se i našli smo se u jednom kafiću.
Ne znam da li sam bio sretan ili tužan zbog tog susreta. Ispostavilo se da su nam svadbe bile istog mjeseca, sinove smo dobili iste godine i mjeseca. I ona ima dvoje djece, kao i ja. Pričali smo nekoliko sati i razišli se. Javio sam joj se još nekoliko puta samo, nisam imao snage da joj nanosim bol. Oboje smo sretni sa svojim porodicama i ne želimo da rušimo ono što imamo. Međutim, volim je i danas kao pre 25 godina, ali kao što je ciganka rekla: “Nije nam suđeno!”