U POSLJEDNJIH deset godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno tri godine smucajući se Južnom i Sjevernom Amerikom, Karibima, Afrikom, jugoistočnom Azijom i Pacifikom, a u veljači 2025. godine dobio je priliku ponovo posjetiti najmnogoljudniju zemlju na svijetu. Na Indexu imate priliku čitati njegov putopis iz Kine.
>>Chongqing - grad koji kao da je ispao iz Petog elementa
>>Kako sam postao glavni negativac moje šangajske obitelji
>>Kad Splićanin odlazi u Kinu upoznati obitelj supruge
>>Ovako to izgleda kad izrađujete vozačku dozvolu u Kini
>>Kina - zemlja gdje je pritisak zbog obrazovanja sulud, a u životu uživaju samo starci
Chongqing smo napustili rano. Magla je još visjela između nebodera, a rijeka tek počela mijenjati boju. Groteskni grad koji noću izgleda kao da lebdi, u zoru djeluje gotovo krhko - kao da mu treba nekoliko sati da ponovno postane ono što misli da jest.
Put prema istoku bio je neobično tih. Sati su prolazili dok smo se u željeznoj kapsuli vukli kroz pastelno sivilo središnje Kine, a onda se pred nama iznenada, poput kakve utvare, pojavio Wulingyuan - grad maketa s osamdeset i dva identična hotela te jednom gigantskom žičarom.
To je, dakle, ulaz u slavni Zhangjiajie National Forest Park - 243 čudovišne gromade koje se vertikalno uzdižu iz zemlje. U Kini ih zovu Tianzi Shan - “držači neba”. Nastale su prije više od 380 milijuna godina od kvarcnog pješčenjaka koji je polako erodirao, ostavljajući iza sebe fascinantne kamene šiljke.
Kada su James Cameron i njegov Avatar dosegnuli planetarnu slavu, turizam je ovdje eksplodirao gotovo preko noći. Više od šest milijuna posjetitelja stiglo je već prve godine. Hollywood doista može promijeniti ekonomiju jedne regije brže nego bilo koja vlada svijeta.
Dok se gondola elegantno penjala kroz divlje planinske klance, osjećaj je bio nestvaran. Kao da plutaš negdje daleko iznad svijeta. Onda su se oblaci odjednom razišli, a oštri kameni tornjevi, neobično nalik Isengardu, onoj mračnoj Sarumanovoj utvrdi, počeli probijati kroz bijelo more oblaka.
Kad su se vrata otvorila, oprezno smo promolili nos napolje. Magla ovdje igra neku čudnu igru. Pojavi se niotkuda, ostavi samo nekoliko stupova da lebde u praznini, a onda se naglo podigne i otkrije smrtonosne provalije duboke više stotina metara.
Da stvar bude gora, uske stazice Nacionalnog parka Zhangjiajie doslovce su uklesane u stijene pa svaki zavoj izgleda kao završetak svijeta. Odavde gore, guste šume u podnožju izgledaju kao najobičnija mahovina.
Meditativni mir prekidaju tek krikovi majmuna što proklinju svršetak kineske Nove godine. Nema više otetih slastica i slatkiša, banana i krušaka. Nigdje nema žive duše, pogotovo predvečer, kada se sunce spušta, a stijene dobiju toplu, gotovo bakrenu boju. Nema spektakularnog kraja. Samo postupno gašenje svjetla.
Te noći odsjeli smo u hotelu čiji su zidovi predvorja bili prepuni jastuka. Tko uzme sobu, bira jastuk. Memorijska pjena, perje, bambus, heljda, silikon. Visoki, niski, tvrdi i meki. Jastuk za one što hrču, jastuk za njihove partnere. Jastuk za snove i jastuk bez snova.
Jastuk za poslovne ljude, jastuk za burnout, jastuk za jet lag. Jastuk za optimiste, jastuk za pesimiste i neutralni jastuk za neodlučne. Postoji čak i jastuk za ljude koji vole osjećaj hotelskog jastuka. Sasvim dovoljno za eksploziju na društvenim medijima.
To je ta pomalo bizarna genijalnost kineskog kapitalizma. Lanac Atour možda i jest počeo kao hotelijerski biznis, ali danas je jedan od najvećih i najuspješnijih prodavača jastuka u ovom dijelu svijeta. Industrija jastuka u Kini vrijedi preko 2 milijarde dolara godišnje.
Nakon neprospavane noći, heljdu ću nadalje isključivo jesti, krenuli smo prema Longnanu. U notornom zelenom vlaku od vajkada postoje dvije vrste putnika - nesretnici koji nemaju prebijene pare i nadobudni backpackeri koji žele autentično iskustvo. Dvije strane istog novčića.
Suprotno ostatku svijeta, u Kini što više ideš prema zapadu, to stvarnost postaje sve siromašnijom i tužnijom. Gansu, Qinghai, Xinjiang - to je Kina o kojoj se ne priča. Kina koja se skriva iza statistika o BDP rastu i tehnološkom napretku.
Vlak prema Urumuqiju krcat je Ujgura, muslimanske manjine koja živi u najzapadnijoj provinciji Kine. Lijepi i dragi ljudi, ali jako potlačeni. Prema izvješćima UN-a, više od milijun Ujgura prošlo je kroz tzv. centre za preodgoj, ograničenja vjerskih praksi, razdvajanje obitelji i prisilni rad.
Peking te mjere opisuje kao borbu protiv ekstremizma i terorizma, no u pozadini su sigurnosni, geostrateški i politički razlozi. Xinjiang čini oko šestinu kineskog teritorija, graniči s osam država i ključan je za energetske koridore te inicijativu Pojas i put.
Nakon nasilnih incidenata 1990-ih i 2010-ih, vlasti su stabilnost regije postavile kao apsolutni prioritet, kombinirajući snažan nadzor s politikama integracije koje u praksi znače samo jedno - asimilaciju. Xinjiang je tako postao svojevrsni laboratorij za tehnologije nadzora, od prepoznavanja lica do digitalnog praćenja.
Zeleni vlakovi relikt su prošlosti. Uvedeni pedesetih godina prošlog stoljeća kao dio velebnog Maovog plana da poveže Kinu, nekad su bili simbol progresa. Danas su pak simbol svega onoga što Kina želi zaboraviti - siromaštva, zaostalosti i nejednakosti.
Pripremljeni za 40 sati u vlaku, Uyguri su sve nosili sa sobom. Čas su grijali juhu na malim plamenicima, čas zubima trgali sušeno meso, čas pušili između vagona. Sve je bilo puno namirnica, odjeće, stvari. Mjesta za sjedenje nije bilo ni na podu, a ja sam bio jedina bijela osoba u vlaku. Atrakcija.
Snimio sam kratak video. Ljude što u dimu cigareta sjede na vrećama riže, dok se kroz žamor probijaju note "djevojke iz Dabanchenga". Kad sam kasnije tog dana na Rednoteu, kineskom Instagramu, objavio snimku naziva "ovo je Kina koju želim upoznati", video je eksplodirao. U 48 sati skupio je gotovo milijun pregleda.
Ljudi su me optuživali za klevetu, za pokazivanje "lažne Kine", za vrijeđanje njihove nacije. Bilo je doduše, i onih rijetkih, koji su priznali da se ovakve stvari, u sveprisutnoj mantri o Kini kao ekonomskom gigantu, zemlji pametnih gradova, bullet vlakova i autonomnih vozila, već godinama pokušavaju skriti pod tepih.
Zeleni smo vlak te večeri zamijenili upravo jednim takvim autonomnim vozilom što se neoznačenim brdskim cestama Tibeta njihalo poput lađe. Sve je ovo nekad prekrivalo more, tješila me supruga. Sudarom Indijske i Euroazijske ploče teren se izdignuo, stvorivši tzv. sičuansku zdjelu, jednu od najplodnijih regija svijeta.
Kako smo ulazili sve dublje u planine, arhitektura se naočigled mijenjala. Crveni kineski krovovi počeli su nestajati, a sve češće horizont čičkati legendarne bijele kuće s ravnim krovovima i molitvenim zastavicama se što vijore na himalajskom vjetru. Kina je pomalo gubila bitku s tibetanskom kulturom.
Sichuan je stoljećima bio mjesto gdje su se Han Kinezi i Tibetanci susretali, trgovali i živeli jedni kraj drugih, međutim indikativno je kako se nikad nisu potpuno pomiješali. I dan danas autonomni tibetanski okruzi unutar Sichuána imaju vlastite zakone, škole i jezik.
Kina im daje stupanj autonomije, kao što otmičar dopušta žrtva da jedi i obavlja nuždu. Dobar primjer je Jiuzhaigou, dolina devet bogatih tibetanskih sela što su tu stoljećima obitavala prije no što je kineska vlada odlučila otvoriti Nacionalni park.
Ljudi su preselјeni, a kuće srušene. Ostala su samo dva sela kao živi muzeji, gdje se mogu vidjeti "autentični Tibetance" koji plešu, pjevaju i prodaju suvenire. Ruku na srce, nestvarna ljepota doline daje za pravo konzervatorima. Smaragdna jezera, tirkizni vodopadi što padaju kroz drevne šume. Nevjerojatno!
Songpan, glavni grad ove provincije, smješten na sjecištu svih drevnih puteva, nešto je poput Fort Bridgera u sjajnoj seriji American Primeval. Ovaj uski prolaz između svijeta visoravni i rižinih polja prirodna je kapija kroz koju su stoljećima prolazili trgovci, vojnici, redovnici i poreznici.
Unutar zidina koje je podigla dinastija Ming danas se nalazi svojevrsna klaonica na otvorenom. Među gomilom razigrane tibetanske dječice neobično rumenih obraza, kao da je riječ o sladolednim kolicima, svakodnevno se provlače deseci kamiona s odsječenih bivoljevim glavama.
Bivoli dakako nisu tu samo zbog mesa. Koriste se za oranje polja na planinskim terenima koje i najmoderniji traktori mogu samo čeznutljivo gledat. A kada više ne mogu raditi - postaju hrana. Ovdje se ništa se ne baca i gotovo ništa nije sveto. Možda jedino pande panda.
Nedaleko od Songpana nalazi se rezervat Wolong gdje divlje pande još uvijek žive u svom prirodnom staništu. Uvjetno rečeno, s obzirom na to da su sve praćene GPS trackerima. To nije slučajno. Pande su nacionalni simbol Kine i to pažljivo konstruiran brend.
Panda diplomacija - praksa posuđivanja pandi stranim zoološkim vrtovima - lukavi je geopolitički potez. Kina ne poklanja pande. Iznajmljuje ih. Za milijun dolara godišnje. Čak i ako se pande pare i dobiju bebu dok su u inozemstvu - beba pripada Kini i mora biti vraćena prije svoje četvrte godine.
Na svijetu danas postoji gotovo tri tisuće pandi što je nevjerojatan oporavak u odnosu na 1980-te, kada ih je bilo manje od 1000. Kad su Kinezi shvatili da panda izumire, diljem Sichuana nikli su centri za njihovo očuvanje, međutim već prve godine iskrsnuo je veliki problem. Nikako ih nisu mogli navesti na parenje.
Pande su evolucijski mesožderi koji su prije dva milijuna godina prešli na bambus. Kako isti nema gotovo nikakvu nutritivnu vrijednost, pande moraju jesti 14 sati dnevno samo da prežive pa nemaju energije ni vremena za seks. Nadalje, ženka je fertilna samo 72 sata u godini. Ako se vremenski rok promaši, gotovo!
U nekoliko mjeseci vlada je okupila najsjajnije umove Kine. Biologe, veterinare, zoologiste, stručnjake za ponašanje životinja. I onda, nakon godinu dana pokušaja, eureka! Panda pornić! Zvuči kao šala, ali čim su u kaveze stavili ekrane s panda seksom u HD-u, uspješnosti parenja u zatočeništvu skočila je na 80 posto.
Vjerovali ili ne, svaka panda u Wolongu ima svoj online profil. Kinezi ih prate kao reality zvijezde. Jedna od najpoznatijih je stalno prljavo novorođenče kog ostatak obitelj izbjegava kao da ga se srami. Mali Mud ball ne mari. Nastavlja se valjati u blatu.
Hodajući Wolongom, teško mi je ne razmišljati o ironičnoj sudbini koja je zadesila pande. Baš su po svim parametrima trebale izumrijeti. Imaju jednu od najgorih stopa reprodukcije u životinjskom carstvu, dijetu koja ne može održati njihovu populaciju, a još k tom žive u staništu što rapidno nestaje zbog deforestacije.
Spašeni su, ali ne zbog biodiverziteta, već kapitalizma. Sad sjede u kavezima, jedu bambus praćene Big brother kamerama, gledaju porno uratke i pare se po naredbi. Mud Ball ima pravo. Odbija igrati igru, biti čist, savršen proizvod. Simbol pobune kakvog Kinezi budućnosti nasušno trebaju.