U PRVOM nastavku pozabavili smo se najprimitivnijim oblicima političkog života, a sada donosimo tipove njihovih jednako iritantnih kolega s drugog kraja spektra. Dame i gospodo, njihova beskorisnost – ljevičari.
4. Ljevičar jugonostalgičar
Iako karakterističan za dijelove populacije kojima prva asocijacija na Teslu nije automobil, ljevičar jugonostalgičar iznenađujuće je učestao i među mladim ljudima. Glavni razlog za pojavu jugonostalgije među starijom populacijom je taj što bivšu državu vežu za razdoblje kad su bili mladi, dok je za jugonostalgiju kod mladih ponajviše odgovorna činjenica što u Jugoslaviji nikad nisu živjeli.
Vrsta izrazito sklona idealiziranju, meškinjasta, emotivna, zaslijepljena idejom lažne sloge, po svemu suprotni nacionalistima. U pripadnicima drugih naroda a priori vide prijatelje i dobronamjerne veseljake, dok u isto vrijeme u svakom drugom Hrvatu vide Paravinju. Stav o pripadnicima drugih nacija to im je pozitivniji što su ovi siromašniji. Slovence tako baš i ne vole, Srbe kako-tako, s Bošnjacima se pogledom bratime, dok na Makedonce i sve s primjesama Istoka padaju u kolektivni trans.
Stariji pripadnici vrste često su skloni homofobnim ispadima, iako u načelu liberalni. Mlađi pripadnici, kad ne upisuju osamnaesti semestar jednopredmetne indologije, šire socijalističke ideje po opskurnim portalima i FB grupama. Izrazito liberalni, zalažu se za slobodu govora, prava manjina, LGBTQ brakove i državu u kojoj ništa od navedenog nije postojalo.
Razina opasnosti: 6/10
Smrtni neprijatelji: nacionalisti, desničari, objektivnost, ljudi koji govore da prije nije bilo bolje
3. Ljevičar komunist/socijalist
Dok za desničara povijest svijeta i čovjeka počinje s 1991. godinom, za komunista vulgarisa tu sve završava. Ljudska rasa, prema vjerovanju ove vrste, stoljećima je živjela u slozi i blagostanju kad je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća zbrisana s lica Zemlje u procesu poznatom kao privatizacija. Nakon toga, život je zamijenilo životarenje, a pošten svijet postoji tek da tajkunima netko može stvarati profit dok se oni pokvareno smiju i ništa ne rade.
Prema vlastitom uvjerenju liberalni, dobronamjerni, tolerantni, uvijek na strani slabijeg, osjetljivi na prava životinja i manjina, u svakoj situaciji spremni pomoći. U praksi dozlaboga isključivi, ljude dijele na one koji misle kao oni i idiote.
Navodno progresivni, a zapravo aktivno koče bilo kakav oblik napretka svojim neprestanim zanovijetanjem i pogledima na ekonomiju smislenim i potrebnim kao RTL 2. Ovu vrstu najčešće ćete pronaći u sindikatima i raznim nevladinim udrugama gdje pronicljivo detektiraju svaki društveni problem i još pronicljivije njegov korijen nalaze u kapitalistu koji im je tih godina na zubu. Trenutno je to Mate Rimac.
Sposobni satima lamentirati o bilo kojoj temi, ali od početka povijesti pa do trenutka nastanka ovog članka nije zabilježeno da je ljevičar socijalist ponudio bilo kakvo konkretno rješenje za problem koji je najčešće sam izmislio.
Više od svega mrze nacionaliste, a poseban trn u oku su im američki kapitalisti, o čijem pogubnom utjecaju na svijet često pišu s iPhonea i računala koje su im ovi napravili, te domaći poduzetnici od čijih uplata u proračun žive.
Posebno je zanimljivo da među istinskim socijalistima tradicionalne podjele na lijevo-desno više ne vrijede. Iako će ljevičar socijalist iz dna duše mrziti svaki oblik desničara i prema njemu se odnositi na temelju 4 predrasude koje je stvorio kad je imao 19, u mnogim svjetonazorskim pitanjima ovi su tipovi identični.
Za ljevičare je jedino istinsko tržište koje poznaju buvljak na Hreliću, a za desničare stočni sajam u Livnu. Jedino se na ovim mjestima u njihovim glavama odvija slobodna razmjena roba, dok sve drugo treba kontrolirati država bez čijih poticaja bi ovim prvima propali opskurni portali koje nitko ne čita, a drugima braniteljske udruge smještene kraj kladionica.
Razina opasnosti: 9/10
Smrtni neprijatelji: svi koji proračun pune umjesto da ga sišu
2. Lijevi snobovi
Specifični po tome što su u društvenim pitanjima izrazito lijevo, dok su po pitanju ekonomije jako desno. Na prvi pogled jako slični liberalima, ali imaju karakternu crtu zbog koje se ne mogu suzdržati od toga da drugima nameću svoje poglede na život, film, glazbu, ekonomiju, hranu i umjetnost te kolutaju očima na njihove.
Najčešće visokoobrazovani i za šire društvo apsolutno beskorisni. Pola nacije nije u stanju razumjeti četvrtinu onog što pričaju, a druga polovica ih mrzi. Teški elitisti, vjeruju da su pametniji od drugih, u teoriji znaju rješenja za mnoge društvene probleme, a u praksi sposobni rješavati isključivo vlastite.
Budući da su svi redom egomanijaci uvjereni u vlastitu intelektualnu nadmoć nad svima, pa i pripadnicima vlastite sorte, nikad neće biti u stanju organizirati se u pravi pokret i napraviti istinsku promjenu koju zagovaraju.
Na izbore najčešće ne izlaze ili, ako izlaze, nakon što do temelja prouče sve programe, svoj prepametni glas bacaju na stranku od koje bi i skup bakterija imao veće šanse za prelazak izbornog praga.
Sposobni 98 sati krvariti od dosade slušajući Yammat FM samo da bi čuli jednu pjesmu s B strane The Clashovog neobjavljenog albuma iz 79′, objavili to na Facebooku ili Instagramu (TikTok ne koriste) i ispali cool. Od filmova su im najdraži "skandinavski", a od televizija "ne gledam". Pozeri koji se vječno trude biti drukčiji od drugih, alergični na mainstream, a u isto vrijeme brutalno povodljivi za svim za što procijene da će ih učiniti posebnima.
Sorta prema kojoj je izrazito teško gajiti simpatije, arogantni i, usprkos upornom trudu da dokažu suprotno, kronično neopušteni i najčešće lišeni smisla humor. Ne kao 'Davor Dretar Drele' lišeni, već više kao 'završavat ću statuse s "pitam za prijatelja" ili "zapratite me za više savjeta' lišeni.
Imati za prijatelja/curu/dečka lijevog snoba je otprilike kao kad nabaviš hrčka (ili polinezijskog Rangitoto crvenočelog štakora ako si i sam snob i hrčak je previše basic); u početku je super i zanimljiv, no nakon nekog vremena neizbježno se zapitaš treba li ti u životu nešto što toliko sere.
Razina opasnosti: 5.5/10
Smrtni neprijatelji: socijalisti, tradicija, sve što miriše na mainstream
1. Zeleni/woke
Najmodernija i najiritantnija sorta ljevičara, sposobni razmišljati samo o pravima životinja, jednokratnoj plastici i traženju seksizma u svemu. Uvjereni u moralnu nadmoć nad ostatkom populacije, od prijevoznih sredstava priznaju samo bicikl, a još vijećaju o električnim romobilima. Ako bismo ih baš morali opisati jednom fotografijom, to bi bila ova:
S ovakvim nečim na nogama neumorno organiziraju tribine i akcije čišćenja Papuka. Užasno iritantni, posebice jer wokeist/zeleni često u sebi utjelovljuje i sve druge vrste ljevičara. Zbog jako teških karaktera nesposobni za bilo kakvo sistemsko djelovanje, čim ih se u jednoj udruzi aktivira više od sedam, odmah se isposvađaju i prirodno dijele na dvije manje i tako unedogled.
Lijeva verzija HSP-ovaca, ima ih mali milijun i priljepak su svake moderne vlasti zbog čega im utjecaj raste pa ga koriste za mijenjanje svijeta tako da sladoled u McDonald'sa moraš jesti drvenom žlicom. Zelene/woke žene imaju jedan dio kose u drugoj boji od ostatka, tetovažu ruže, lišća ili leptira i same si režu šiške.
Razina opasnosti: 7/10
Smrtni neprijatelji: vozači automobila