NA današnji dan prije 50 godina stjuardesa Vesna Vulović preživjela je pad iz aviona s više od 10.000 metara te je uvrštena i u Guinnessovu knjigu rekorda kao jedina koja je preživjela pad s tolike visine bez padobrana.
U suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1972. koji je izvijestio o događaju i opisao Vesnin nevjerojatan slučaj.
Veljača 1972: Vesna Vulović, 23-godišnja stjuardesa nesretnog JAT-ova DC-9, koja je pala s neba nad Čehoslovačkom, gledala me pomalo iznenađeno, ali, bez sumnje, s radoznalošću. Leži sama u sobi broj 465 Neurokirurške klinike, koja je u kompleksu velike vojne bolnice koja se nalazi u praškom predgrađu Strešovice. Oko njezina kreveta aparati, ali, srećom, ni na jedan od njih nije više uključena. Tu je i udobna bijela fotelja, veliki buket cvijeća, stol, papiri s dijagramima.
- Recite, je li napolju dubok snijeg? - pita me.
- Da, Vesna, ima dosta snijega.
- Ljudi se skijaju, zar ne? - potvrdila je svoju misao, zatim načas zatvorila oči, kao da se prisjeća što bi drugo pitala.
Docent dr Ivo Tušek, neurokirurg, koji mi je dopustio da uđem u Vesninu sobu, upozorio me da ništa ne spominjem o katastrofi. Na hodniku mi je dr. Šourbek rekao da je Vesna raspoložena i u šali je dodao da "više priča nego što treba". Inače, dok stojim kraj Vesne, dr. Tušek nas prati. To je mlad čovjek, oficir, veoma je ljubazan. Kao anđeo čuvar bdije nad Vesnom. Jučer je prvi put u Pragu ponudio Vesninoj majci da uđe u sobu i da porazgovara s kćeri, ali je majka iz straha da se Vesna ne uzbudi to odbila.
Bio sam prvi jugoslavenski (i svjetski) novinar kojem je pružena mogućnost da makar i na kratko porazgovara s Vesnom, do koje se inače veoma teško dolazi. Ovo je vojna bolnica i disciplina je više nego stroga. Kolega Dragan Pavlović, dopisnik Tanjuga iz Praga, vidio je prije mene Vesnu jer je, u ime svih novinara u Pragu, dobio ekskluzivno pravo da o njezinu zdravlju informira svijet. No nije ni nastojao s njom razgovarati. Uostalom, tek prekjučer, 10. veljače, i Vesnini roditelji i brat prvi su put, ako odbijemo onaj polubunovni razgovor šokirane Vesne s majkom u Srbskoj Kamenici - s njom razgovarali ovdje u praškoj klinici.
Ova djevojka s neba točno zna tko je, odakle je, sjeća se, rekao bih, čitava svog predživota. Ali nema pojma o tome da je bila u avionu, ne zna što se dogodilo s avionom niti zna kako je ozlijeđena. Tu vrstu amnezije liječnici nazivaju parcijalno retrogradnom i prava je sreća da se to dogodilo Vesni. Zapravo, ta parcijalna amnezija, nastala svakako od izvjesne kontuzije mozga (amnezija će s vremenom iščeznuti), pravi je lijek za Vesnu. Pomoću nje Vesna je iz mozga izbrisala trenutke strave, amnezija je, kao neka vrsta obrambenog djelovanja organizma, uništila tragove drame u Vesninoj psihi koji bi, da su prisutni, izazvali grčeve, bol, plač. Zato liječnici i ovu amneziju upisuju u jedno od čuda koja su spasila život djevojci koja je pala s 10.000 metara visine.
- Kad imate vlak za Beograd - pita me.
Vjeruje da je u Kranjskoj Gori, da su oko nje Slovenci i čini se kao da naslućuje da je doživjela neku automobilsku nesreću. Riječ "avion" izbačena je iz njezina rječnika iako spominje imena svojih prijateljica, koje su sve od reda stjuardese. Inače, nitko je ne smije podsjetiti na katastrofu DC9. Tko bi to pokušao, učinio bi zločin prema toj dragoj djevojci, svojevrsnom medicinskom fenomenu, o čijoj sudbini misle milijuni ljudi širom svijeta. Zahvaljujući sredstvima i amneziji, ona u Pragu živi izvan vremena i prostora iako su prognoze njezina zdravstvenog stanja više nego dobre.
Na njezino pitanje o vlaku odgovorio sam potvrdno.
- Vi ćete sigurno putovati spavaćim kolima - dodala je.
Sreća u nesreći
Ako bismo se ravnali po standardnim mjerilima medicine, onda bismo mogli reći da je Vesna Vulović preživjela do sada šest smrti.
Prva je smrt mogla nastupiti zbog zamrzavanja i nedostatka kisika jer je na visini od 10.000 metara pritisak zraka, pa, prema tome, i kisika, daleko ispod kritične granice, temperatura zraka iznosi oko minus 55.
Druga smrt mogla je doći od nagle promjene pritiska, zbog čega se dušik iz krvi naglo oslobađa i odatle izlazi naglo, u mjehurićima, koji mogu začepiti krvne žile koje opskrbljuju i druge važne organe.
Zbog dekompresije aviona, kad "zrakoprazni" prostor izvan aviona uraganskom snagom izvuče, odnosno pobaca i pokida ljude i stvari tjerajući kroz nastali otvor sve što se nađe na njegovu putu, Vesna je također mogla stradati. Ali i tu je sreća poslužila jer je sve do pada na zemlju ostala u repu aviona.
Četvrta smrt mogla je nastupiti od ubrzanja zbog slobodnog pada s 10.000 metara visine, kad se zbog ubrzanja krv slijeva u zadnji dio tijela koji lebdi. Tada se može dogoditi da žrtvi popucaju krvne žile, srce se može rasprsnuti.
Peta smrt mogla je doći nakon udara tijela u čvrsto tlo. Poznato je da tijelo koje pada s visine od 100 metara odskoči od tvrda tla dva do tri metra, a zatim ponovo padne na tlo, ali u komadićima.
Šesta smrt mogla je nastupiti čak i onda kad je živa stigla na zemlju, pod uvjetom da je spasioci nisu odmah pronašli. Pala je u dubok snijeg i vjerojatno bi se onako nemoćna tu i smrznula. Osim toga, mogla je stradati čak i onda kad su je pronašli, da spasioci nisu bili obrazovani ljudi koji su znali kako treba transportirati teškog ranjenika.
U sve enciklopedije, a posebno u znanstvene knjige zrakoplovne medicine, bit će upisan slučaj stjuardese koja je pala s visine od 10.000 metara i ostala živa.
Godinama će eksperti proučavati taj slučaj, koji uza svu tragediju i bol zbog izgubljenih 27 života, ima i svoju znanstvenu vrijednost. Grubo rečeno, tragični slučaj omogućio je zrakoplovnoj medicini da izvrši eksperiment koji nitko ne bi ni pomislio izvršiti. Sada se zna za još jedno čudo, jer, evo dokaza - Vesna je živa.
I još nešto, njezino je zdravstveno stanje danas takvo da docent dr. Fusek kaže: "Vesna je za nas običan pacijent, koji će, sudeći po onome što se do sada zbilo, moći letjeti kao stjuardesa." On čak tvrdi da njezine ozljede nisu ništa veće nego kod osobe koja je pala s petog kata. A takvi se pacijenti uspješno liječe.
Istina, Vesna ima polomljenu lijevu nogu i ruku, njoj su bubrezi lakše ozlijeđeni, doživjela je i izvjesnu kontuziju (nagnječenje) mozga, ima i lakše ogrebotine po tijelu. No to je sve beznačajno prema onome što se moglo dogoditi. Netko je rekao da je Vesnina šansa da preživi nesreću DC9 bila u odnosu 1:1.000.000. No, kad jednom Vesna bude u mogućnosti da znanosti pruži sve podatke o svom ponašanju u tijeku pada, jer je na zemlju dospjela u svjesnom stanju, moguće je da se odatle izvuku i određeni zaključci koji će šansu povećavati. Svakako je pri tom padu najvažniju ulogu imao snažan i zdrav organizam mlade djevojke. Čini se da je u ovom slučaju to bio glavni lijek, a sve do sada medicina čini samo pomoć Vesninu organizmu da lakše savlada šest mogućih smrti.
Kako je avion pao?
Avion je 26. siječnja u 14:25 poletio po redu vožnje iz Stockholma, a iz Kopenhagena također po redu vožnje u 16:15. Trebao je, bez zadržavanja u Pragu, sletjeti u Zagreb u 18:00. Zna se da je u 16:55, dvadesetak minuta nakon prelijetanja Berlina, pilot zatražio dozvolu prelaska čehoslovačke granice, a dozvola je, sudeći po kontrolnom tornju u Pragu, izdana u 17:03.
Iako se nesreća dogodila u 17:02, ne može biti nikakve zabune u vezi s dozvolom za prelijetanje granice jer je Prag još prije bio obaviješten o preletu toga aviona. Točno je da su do 16 sati bili blokirani međunarodni avionski putovi preko Čehoslovačke jer su do tog vremena bili rezervirani za specijalne letove aviona u kojima su bili predstavnici zemalja Varšavskog pakta, koji su održavali sastanak u Pragu 26. siječnja. O nekakvim manevrima u to vrijeme nema govora.
Prema onome što sam mogao doznati od stručnjaka koji svaki detalj vezan za pad aviona pomno studiraju, nesreća, o čijim se uzrocima još može samo nagađati, odvijala se ovako: Samo nekoliko minuta nakon prelaska granice između Istočne Njemačke i Čehoslovačke avion je pretrpio katastrofu. Čelična ptica, u kojoj je bilo 28 putnika (kapetan aviona, pilot i mehaničar, dvije stjuardese, od kojih je jedna Vesna, te domaćin aviona, zatim 22 putnika, od kojih dva stranca i četvero djece), letjela je brzinom od oko 870 km iznad gustih oblaka pod vedrim nebom bez vjetra.
Katastrofa se dogodila u samom graničnom području Čehoslovačke. Sudeći po svemu, avion se nije odmah počeo obrušavati prema tlu, nego je počeo gubiti visinu. Piloti su očito ulagali divovske napore da petnaestak tona tešku letjelicu održe u zraku. Treba reći da je za kormilom aviona bio jedan od najboljih JAT-ovih pilota, Ludvig Razdrih, koji je čak bio i instruktor na DC-9.
Pretpostavka da je došlo do kvara na avionu može se s apsolutnom sigurnošću odbaciti jer ne samo da je riječ o novom aparatu nego je praksa u JAT-u da avion ne smije poletjeti čak ni ako i sasvim beznačajan instrument ne funkcionira.
Činjenica da je pošta iz aviona rasuta na dužini od oko 30 kilometara pokazuje da se prvo "otvorio" prednji prtljažnik na trbuhu aviona u kojem leže pošta i paketi. Međutim, on ni tada nije padao okomito, nego je hitao prema zemlji u kovitlacu leteći kao leptir, praveći pri tome let po silaznom dijelu hiperbole. Tada se i počeo raspadati, a to se dogodilo na drugoj polovici trase od tridesetak kilometara. Svi dijelovi raspadnutog aviona nalaze se na trasi dužine od nekih 15 kilometara i širine tri kilometra, s time da je rep aviona, u kojem se nalazila Vesna, zajedno s jednom ženskom osobom, pao 500 metara daleko od prvih kuća sela Srpske Kamenice.
Upravo činjenica da se prvo "otvorio" trbuh aviona s poštom navodi neke na pretpostavku da se radi o mini koja je bila u prednjem prtljažniku, negdje u blizini pilotske kabine. No to se za sada još samo pretpostavlja.
Šumar Henke spašava Vesnu
U ovom slučaju zanima nas jedino pad repa aviona. I tu je Vesnu poslužila sreća jer je rep pao niz jednu nizbrdicu, tako da je "rikošetirao", odnosno odskočio kao kad kamen bačen usporedno s ravninom vode odskoči od njezine glatke površine.
I još nešto, u svojem posljednjem "odskoku" rep je "skočio" na jednu stijenu, koja ga je obrnula i zaustavila, ali je centrifugalna sila bila dovoljna da Vesnu kao metak izbaci iz repa i baci u naslagu snijega na nizbrdici, pa je zbog toga sudar njezina tijela s tlom bio nešto ublažen. Neki tvrde da je njezino "klizanje" po snijegu bilo u brzini koja iznosi najmanje 100 km na sat.
Kad se avion u 17:02 izgubio s radara u Berlinu, a ni praški radar ga nije više vidio, radari su ga još desetak minuta "lovili" po nebu, ali, bilo je to uzalud. Točno u 17:15 izdan je, po međunarodnim propisima, alarm, jer je već tada bilo sigurno da je avion "nestao". Mještani sela Srpske Kamenice čuli su oko 17 sati eksploziju na nebu, ali su pretpostavljali da je to nadzvučni avion, pa nisu tome pridavali važnost.
No mještani S. Kamenice već su oko 17:45 naišli slučajno na dio aviona i dva leša (ženu s djetetom u naručju).
Pet minuta poslije lugar iz S. Kamenice Petar Henke, vraćajući se iz šumske kuće, čuo je jauk s jedne snježne padine u blizini sela. Bila je to Vesna, odjevena u tanku radnu haljinu zelenkaste boje, jaukala je ležeći preko mrtvog i unakaženog tijela jedne žene.
Tada je Henke učinio ono što je bilo najbolje u tom trenutku. Skinuo je bundu i pažljivo pokrio Vesnu, ne usuđujući se pokrenuti njezino tijelo, plašeći se da ranjenoj djevojci ne povrijedi unutrašnje organe. Potom je odmah otrčao u selo i o tome obavijestio "potpraporčika" (nešto kao stariji vodnik) Jana Martineka, koji je pomoću voki-tokija obavijestio o nalazu bolnicu u obližnjem gradiću Češka Kamenica.
Liječnik Jirži Randa rekao im je da djevojku u svjetlozelenkastoj radnoj haljini najopreznije stave u deke i da je na jastucima prevezu kolima u bolnicu Češke Kamenice, gradića koji ima oko 400 stanovnika. Pretpostavljao je da je tijelo izlomljeno, da je možda kralježnica slomljena te da bi svaki pokret pri transportu mogao izazvati komplikacije.
Oko dvije litre krvi rijetke krvne grupe dobila je Vesna u bolnici. Njezinu odjeću nisu mogli skinuti, nego su je, punu krvi, izrezali, a bijelu Vesninu bluzu, s koje su pažljivo oprali i uklonili tragove krvi, poslije su dali Vesninoj majci. Prava njega i solidan tretman u toj seoskoj bolnici, koja iznenađuje čistoćom i redom, učinili su svoje. Nakon kratkotrajne besvijesti djevojka je progledala.
- Bilo je najvažnije da djevojci stabiliziram puls jer se njezino bilo jedva moglo osjetiti - kaže dr. Randa, koji je, zajedno s Henkeom i Martinekom, poklonio Vesni drugi život. Dr. Randa praktički se nije odvajao od djevojke, sve dok nekoliko dana poslije nije prebačena u Vojnomedicinsku akademiju u Prag. Čitavo vrijeme iznad Vesnine glave, dok je boravila u bolnici u Č. Kamenicama, stajao je mikrofon magnetofona koji je dežurna sestra uključivala čim bi Vesna nešto progovorila.
- Ne mogu vam pomoći, ne mogu... - zabilježila je traka njezine riječi, koje na određen način ukazuju da je poslije eksplozije avion letio neko vrijeme.
Na mahove je Vesna bila nemirna, lomatala je slobodnom rukom, pomicala se. Bolovi su bili neizdržljivi. No sredstva za smirenje već su pomogla. U jednom trenutku Vesna se obratila dežurnoj sestri, koja je noć i dan bila kraj nje.
- Dajte mi četkicu za zube, ona je u neseseru. Oh, gdje je moj neseser, imam tamo neke stvari, tko ga je uzeo... - i ne sluteći da je vjetar negdje raznio i neseser i sve što se nalazilo u avionu.
"Znaš li, Vesna, tko sam ja..."
U zoru, oko tri sata ujutro 27. siječnja, iz Beograda je poletio specijalni avion JAT-a s članovima naše komisije, a u avionu bila je i Vesnina majka Stojadinka, bivša nastavnica tjelesnog odgoja. Izbezumljena od straha za život svoje kćeri, nije vjerovala da je Vesna živa, sve dok je u Č. Kamenicama nije vidjela. Istog dana stigao je u taj gradić, udaljen oko 150 km sjeverno od Praga, i Vesnin otac Branko, koji se u času nesreće zatekao u Londonu na službenom putu kao predstavnik ljubljanske "Elektrotehne". Dan poslije stigao je u Č. Kamenice i Vesnin brat Dragan, učenik 4. razreda gimnazije u Beogradu.
- Znaš li, Vesna, tko sam ja? - pitao je Dragan sestru u bolnici.
- Znam, ti si bezobraznik - odgovorila je Vesna.
- Zašto, seko?
- Zato što mi ne daš da mašem rukama - rekla je na granici svijesti.
Mamu i tatu također je prepoznala. Nije plakala, ali ih je gledala začuđeno.
- Tata, kako su Pegi i Cicko - pitala je Vesna za svog psa i mačka, a onda, kao da se nečega prisjetila, obratila se mami:
- Mama, reci mi iskreno, gdje se nalazim? Zašto su mi ruke teške? - pitala je mamu.
Po savjetu liječnika, mama je izbjegavala odgovor.
Već tada Vesna je govorila da je u Kranjskoj Gori, što je valjda rezultat sjećanja na boravak u tome slovenskom mjestu nedugo prije nesreće.
Posebnim vojnim helikopterom Vesna je, zajedno s krevetom u kojem je ležala u Č. Kamenicama, prebačena na kliniku u Pragu. Helikopter je sletio u dvorište klinike, a prilikom transporta uz Vesnu je bio i docent dr. Fusek, koji je zajedno sa šefom klinike prof. dr. Kuncom izvršio kirurški zahvat na ozlijeđenom Vesninom kralježnom pršljenu. Operacija je više nego uspjela jer, srećom, kralježnična moždina nije ozlijeđena. Naši liječnici, jedan koji je doputovao iz Praga, a drugi koji se tamo zatekao na specijalizaciji, također su bdjeli nad Vesnom.
Dragan Pavlović, dopisnik Tanjuga iz Praga, čovjek koji je kao novinar jedini imao pravo da iz prve ruke obavještava svijet o dnevnom stanju Vesnina zdravlja, svakog dana odlazi u četiri sata na razgovor s dr. Fusekom. Znatno je pomogao i kao prevoditelj roditeljima da kontaktiraju s liječnicima i organima vlasti. U njegovu uredu neprekidno zvone telefoni iz Jugoslavije i cijelog svijeta jer se novinari i građani obavještavaju o Vesni. Kod svoje kuće u ulici u Swaltovny 19 čuva čitav svežanj pisama iz cijelog svijeta upućenih Vesni, koja stižu na adresu bolnice.
- Nema smisla da se to objavljuje. Neka nešto ostane i za nju da sama pročita kad ozdravi - kaže Dragan.
Razgovor s majkom
U zgradi naše ambasade u Pragu razgovarao sam 10. veljače puna dva sata s Vesninom majkom. Usne joj dršću dok mi s teškom mukom opisuje prve trenutke kad je čula za avionsku nesreću.
- Čim sam ugledala trojicu pilota na vratima stana, nešto me presjeklo. Rekli su mi da se dogodila nesreća, ali da je Vesna živa. Užasno je bilo... - priča i dršće.
Poslije, zbog zabune zato što je kraj Vesnina tijela nađena putovnica one mrtve žene na koju je Vesna pala, Stojadinka je preko televizije čula da je Vesna mrtva, a da je živa ta žena.
- Ne znam ni kako sam došla ovamo. Pošla sam s kosom mokrom jer sam u tom trenutku bila oprala glavu, u jednoj haljini, bez ičega...
Majka, kao majka, ispričala mi je i jedan detalj koji je na nju ostavio snažan dojam. Naime, kod kuće imaju psa Pegija, koji je strašno mrzio mačke. Jednog dana Dragan je našao na ulici mače sa slomljenom kralježnicom, koje je bilo na umoru. Donio ga je kući, a Vesna ga je odnjegovala.
- Koliko je puta Vesna po dolasku s putovanja pitala: "A gdje je moje grbavo zlato?" Eto, molim vas, ona je to mače spasila od smrti, sprijateljila ga je i s Pegijem. Reći ćete da sam praznovjerna, ali meni se čini baš kao da je taj Cicko spasio moju Vesnu. Zamislite, i Vesni je bila ozlijeđena kralježnica pa je ostala živa...
Kad je u Pragu razgovarala s majkom, tatom i bratom, razgovoru je, uz Dragana Pavlovića, prisustvovao i Boro Tepavac, predstavnik JAT-a u Pragu. On je donio buket mimoza koji su joj poslale njezine kolegice stjuardese.
Inače, prvi buket cvijeća iz zemlje dobila je Vesna u Č. Kamenicama od drugarice Jovanke Broz.
U susretu s roditeljima, koji je trajao desetak minuta, Vesna je zaplakala. Zapravo, bio je to manje razgovor, a više međuljudsko promatranje i doživljavanje susreta.
- Zašto plačeš, Vesnice, reci mami. Boli li te što?
- Ne, mama, ništa me ne boli. Nisam znala da sam ovako teško bolesna.
Poslije je prepoznala Boru Tepavca.
- O, dobar dan, druže Boro! Drago mi je što sam vas vidjela - obratila se Vesna Bori. Uzela je mimoze i zamolila mamu da ih podijeli njezinim kolegicama stjuardesama: Dragici, Jagodi, Veri, Zorici te Ljubki, djevojci Draganovoj.
Ni prisutnost čovjeka u uniformi JAT-a nije je podsjetila na katastrofu. Nema pojma da se nalazi u Pragu. Majka joj je ovom prilikom dala sliku Pegija i Cicka, koju su Vesni specijalno za ovu priliku izradile kolege iz ljubljanskoga "Dela". Tepala je psu i mačkici, opet po starom: "Zlato moje grbavo!"
Slučaj je htio da sam se iz Praga vraćao u istom avionu, i to DC-9, kojim je u Beograd išla Vesnina majka. Stjuardesa Zorica Zalad, koja već deset godina leti JAT-ovim avionima, vodila je Stojadinku po njezinoj želji u rep aviona da "vidi gdje je Vesna bila". Otišao sam i ja onamo. Majka je dobro razgledala prostor, a onda provirila kroz najbliži prozor u bezdan iznad Alpa. Zaplakala je i poljubila zid aviona.
Kad sam neposredno nakon razgovora s Vesnom razgovarao s docentom Fusekom, on mi je doslovce rekao: "Možete napisati da je Vesna bolje nego što je itko mogao očekivati." Pitao sam ga hoće li jednom objasniti Vesni što se to s njom sve dogodilo jer bi u tom slučaju mogla eventualno reći nešto u vezi s uzrokom katastrofe. Dr. Fusek zamislio se: "Ne, za sada ne, ali ne znam za poslije. Jedino mogu reći da sam veliki optimist u vezi s Vesninim zdravljem..."
Što je uzrok katastrofe
Dva pitanja u vezi s katastrofom JAT-ova DC-9 - Vesnin spas i uzrok katastrofe - nažalost kao da su bacila u drugi plan nesretnu sudbinu 27 ljudi, čiji su leševi razbacani po padinama šumovite Krušne Hory. Teško je to reći, ali je činjenica da je dramatični spektakl Vesnina spasenja izbio u javnosti u prvi plan. Možda i zato što se mrtvima, bez obzira na dubinu boli za njima, ne može pomoći. Sve što se moglo učiniti u danom trenutku za rodbinu poginulih, JAT je učinio, a u tu brigu uključena je i briga da se o trošku JAT-a liječi Vesna, zatim svi troškovi oko posjeta u Prag.
Odmah iza Vesne u prvom je planu pitanje: Što je uzrok katastrofe? Naši stručnjaci, koji se nalaze u Pragu i koji pomažu Komisiji za ispitivanje uzroka katastrofe, koju je formiralo savezno ministarstvo prometa Čehoslovačke, naprosto ne žele o tome razgovarati. Tražio sam odobrenje za razgovor sa Stanislavom Krebsom, pomoćnikom čehoslovačkog ministra prometa, koji je predsjednik čehoslovačke komisije. Rečeno mi je da je u Bratislavi, ali i odobreno da mogu razgovarati sa Zdenjekom Začekom, načelnikom u ministarstvu prometa, članom komisije.
- Na mjestu nesreće komisija više nema posla jer su svi dijelovi aviona važni za istragu već prebačeni u Prag. Mogu vam reći samo to da ćemo dati preliminarno priopćenje o uzrocima nesreće u razdoblju između 20. i 29. veljače - kaže Začek.
- U Jugoslaviji, a i u drugim zemljama, priča se da bi uzrok katastrofe mogao biti i sudar s nekim lovačkim avionom, a neki spominju i mogućnost da je avion oboren raketom.
- I mi smo čuli takve priče i jedino što mogu reći u ovom trenutku jest to da komisija najsavjesnije ispituje uzroke i da neće izaći u javnost prije nego što bude sto posto sigurna o uzrocima katastrofe.
- Što znači komentar lista "Rude Pravo", objavljen nedugo poslije katastrofe, u kojemu se kao uzrok nesreće spominje mina u avionu, a spomenuta je i tragična smrt našeg ambasadora u Švedskoj Rolovića, zatim ustaše?
- Oni su to objavili na osnovi informacija iz inozemnih agencija - kaže Začek i pokazuje mi fotografije naslovnih stranica danskih i švedskih listova u kojima se decidirano tvrdi da su mine podmetnuli ustaše.
Na moje pitanje zbog čega nisu dešifrirane poruke iz dviju tzv. crnih kutija - "Voice Recordera", koji bilježi razgovor pilota u posljednjih pola sata, i "Flight Recordera", koji registrira sve promjene u tijelu aviona, Začek kaže da su obje kutije u rukama komisije, ali da u ČSSR-u nema laboratorija u kojem bi se njihove šifrirane poruke mogle odgonetnuti. JAT je nabavio taj laboratorij, ali jugoslavensko osoblje još nije izvježbano, pa će te kutije poslati ovih dana na dešifriranje "nekamo u Europu".
Ljubazan i pedantan, kao i svi Česi, Začek je neprekidno tvrdio da će se "sve uskoro znati". I našim stručnjacima koji, u skladu s međunarodnim propisima, djeluju samo kao promatrači rada Komisije ČSSR-a, službeno ne govore ni riječi.
Svim svjedocima koji nešto znaju o položaju dijelova raspadnutog aviona, o položajima leševa, zatim svima koji su uz posebnu dozvolu sakupljali potrebne dijelove na licu mjesta, a takvih ima oko stotinjak, zabranjeno je da razgovaraju s novinarima. U akciji čuvanja područja na kojem su se nalazili tragovi katastrofe DC9 sudjelovalo je oko 500 pripadnika čehoslovačke vojske i policije. Oni su danas uglavnom povučeni odande, ali novinaru koji se uspije do tamo prebaciti je nemoguće od bilo koga od tih ljudi saznati ikakvu pojedinost.
Napisao: Salih Zvizdić (VUS, 1972.)