VIAGRA PARTY kod Mihe taman je počinjao. U sobi se skupilo skoro desetak Rumunja iz prizemlja devetog paviljona, duvalo, cugalo i nestrpljivo čekalo da stvar napokon počne buljeći u pornić koji se vrtio na Mihinoj ogromnoj televiziji. Best of Briana Banks, najdublje grlo porno industrije.
Miha je, kao pravi domaćin, dočekivao goste i razmještao ih po krcatoj sobi koja je od dima izgledala kao da se magla uvukla unutra. Najprije nam je uvalio po pivu, onda nam smotao đoju, a onda nas odvukao do prazne kupljene sobe odmah do njegove. Tamo su gorjele svijeće i mirisni štapići, a plastična Belinda razjapljenih je usta ležala na krevetu i čekala prvog napaljenog Rumunja.
- Miha, ti si jebena legenda! - rekao sam suzdržavajući se da puknem od smijeha.
Kad su se skupili svi koji su trebali doći, Miha je počeo s programom. Pauzirao je Brianu, izvukao neku kesu i krenuo.
- U ovoj kesi su brojevi, od jedan do deset, a ovdje su viagre. - pokazao je prstom na kutiju - Svatko izvlači svoj broj pa idemo redom. Dvadesetak minuta prije nego krenete do Belinde, uzet ćete viagru, a kad krenete do nje, kondom. Tko nema svoj, ima gore na polici - pokazao je prstom prema kondomima - Ako ga netko uvali bez kondoma, zgazit ću ga. Pošto nas ima puno, možete je jebat samo petnaestak minuta. Ima li pitanja?
Ekipa se samo glupo cerekala, a onda prešla na izvlačenje. Kako bi tko izvukao broj, čulo bi se "Jes!" ili "Sranje!". Došao je do nas. Uvukao sam ruku u kesu, promiješao papiriće i izvukao osmicu.
- Sranje! - rekao sam.
- Jes! - viknuo je Don i počeo mahati dvojkom.
- Pederu! - čuli su se kometari.
Kad smo izvukli brojeve, program je počeo. Prvi tip je čvaknuo viagru, zapiljio se u Brianu i čekao da počne djelovati.
- Je li puca? Je li puca? - ekipa ga je obasipala pitanjima, a tip nije znao što da im kaže. Imao je erekciju još otkako je ušao u sobu i zablesio u pornić.
Nastavili smo po pivi, travi i pornjavi, a jedine teme bile su Belinda, viagra, Briana Banks i tko je sljedeći na redu. Svi su bili nestrpljivi. Kad je prvi tip otišao do Belinde, zavladala je tišina. Svi smo se trudili čuti škrpu kreveta, a kad je napokon počeo škripati, rulja je pukla od smijeha i počela urlati" To care! Deri je! Neka vrišti na kraju!".
Gledao sam ih kroz maglu, a onda me samo odjednom presjekao val hladnoće, a ta dreka se pretvorila u nedefinirani šum. Počeo sam se tresti. Nakon što tri sata gradiš snješka u patikama, gripa je najmanje što ti se može dogoditi.
- Je li tebi dobro? - uletio je Don kad je skužio - Sav si blijed, jebote!
- Neman pojma! Smrzavam se. - govorio sam i tresao se.
- Miha, daj toplomjer! - viknuo je.
Graja je prestala i svi su zableslili u mene. Trideset devet sa dva.
- Gibam. - rekao sam.
- Je li te treba pratit do sobe? - pitao je Don spremajući se da čvakne viagru, on je bio sljedeći.
Nacerio sam se.
- Daj, odjebi, neću da me siluješ putem. - rekao sam i otišao.
- Ostavi otključano. - samo je viknuo kad sam već bio na hodniku.
Bauljao sam kroz hodnik, kad su se otvorila jedna vrata. Ovaj prvi je izlazio iz sobe, ali bez smajla na faci. Držao se za kurac i previjao se od bolova. Skužio me.
- Gdje ćeš ti? - pitao je kroz zube.
- Spavat. Šta je tebi?
- Neće da se spusti. - cijedio je kroz zube i grčio se - Boli u pičku materinu.
Da me nije pucala groznica, vjerojatno bi blokao od smijeha. Ovako sam samo produžio prema izlazu. Kad sam izišao, val hladnoće mi je prošao od malog prsta do kose. Jedva sam uspio udahnuti.
Bauljao sam prema prvom paviljonu koji je bio odmah prekoputa, ali u ovom stanju, izgledao je kilometrima daleko.
Hladnoća je bila neizdrživa. Prekrio sam se svim dekama i plahtama koje sam imao, odvrnuo radijator do kraja, ali ništa nije pomagalo. Ležao sam na krevetu u fetus položaju i tresao se od hladnoće.
Soba je bila u potpunom mraku, vidjela se samo crvena lampica na radiju kako pulsira uz Hrvatski radio koji se iz zvučnika razlijevao sobom i punio je depresijom.
...jugo će kažu oni šta vide
da ponovo krećem na put za nigdje...
A onda me zaslijepilo svjetlo. Don je otvorio vrata. Stajao je poluzgrčen na ulazu i držao se za kurac.
...jugo se sprema, druga obala zove,
mislim na sutra, zaboravljam snove...
Legao je na pod, u vreću, skvrčio se u fetus položaj i stenjao držeći se cijelo vrijeme za kurac.
- Šta je, neće da se spusti? - promrmljao sam iz svog fetus položaja.
Nije rekao ništa. Samo je stiskao oči, kroz zube cijedio psovke i stenjao.
Tri su sata. Slušate vijesti Prvog programa Hrvatskog radija.
Umro je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, utemeljitelj suvremene hrvatske države, čovjek koji je svojim državničkim doprinosom dao pečat ovom našem desetljeću, koji je višestoljetne hrvatske snove narodnom voljom pretvorio u stvarnost.
- Don, jebote, jesi dobro? - izvlačio sam se iz kreveta i dalje se trsući od groznice. Ovaj se i dalje držao za kurac i ponavljao "Jebote, šta boli!" Bio je blijed ko krpa.
Da nisam imao groznicu, vjerojatno bih se smijao, ali u ovakvom stanju, želio sam samo da umukne i zaspe.
Ustavom i sudbinom određeno mi je da u ovom najtežem času objavim građanima Republike Hrvatske i svim Hrvaticama i Hrvatima izvan domovine da je prestalo kucati veliko srce dr. Franje Tuđmana, državnika i državotvorca, i prvog predsjednika moderne, nezavisne, suverene, demokratske Republike Hrvatske.
- Probaj ga izdrkat. - predložio sam - Možda ti se onda spusti.
- Ne..ma ša..nse... - pokušavao je govoriti - Boli... - i dalje je stenjao - Imam... osje...ćaj da... će... ekplooo...dirat, jebote!
Neporecive su zasluge ovoga povjesničara u oblikovanju naše novije povijesti, u konačnom ostvarenju sna bezbrojnih naraštaja, sna ovjekovječenog tek u posljednjem desetljeću drugog tisućljeća obnoviteljskom uspostavom, postojanjem i međunarodnim priznanjem hrvatske države.
- A da probaš s ladnin oblogon. - nastavio sam s idejama - Natopit ću jedan šugoman u vodu pa ga stavi priko, možda bude bolje.
- Može. - prostenjao je.
Krenuo sam sa šugomanom prema zahodu, a onda zastao.
Ne samo njegovi suborci, suradnici, sljedbenici i štovatelji, ne samo tugom ophrvan narod hrvatski, nego i svi njegovi najnepravedniji osporavatelji, svjesni su u ovom času veličine gubitka usporedivog jedino s veličinom njegove ličnosti predodređene za pobjede, pa i za konačnu pobjedu nad smrću neponištivim trajanjem u hrvatskoj povjesnici.
- E, sad san se sitija. Iman i apaurina. Oš jednoga?
- Daj.
Progutao je odmah dva.
Vratio sam se nakon par minuta s natopljenim šugomanom. Ovaj se i dalje na podu previjao od bolova i kroz stisnute zube cijedio psovke. Uzeo je šugoman, uvukao ga u vreću, a po izrazu lica i dugom "Aaaa..." skužilo se da ga je stavio na kurac.
- Je li manje boli? - pitao sam.
- Je, bolje je, ali i dalje se ne spušta. Boli u pičku materinu.
Legli smo i čekali da apaurini počnu djelovati. Ja na krevetu, on u vreći na podu. Obojica u fetus položaju. I mraku koji je razbijala samo crvena točka na radiju što je pulsirala uz Hrvatski radio koji je zajedno s Donovinom stenjanjem taj mrak punio depresijom.
Apaurin nije djelovao, a od njegovog stenjanja nije se dalo spavati. Skvrčen u fetus položaj gledao sam crvenu točku kako pulsira, tresao se od hladnoće i slušao Donovo stenjanje.
Kurac ga je bolio do kasno u noć.