REDATELJICA Vlatka Vorkapić za Index je progovorila o nastanku svog najnovijeg hita, filma Sveta obitelj. Osim toga, Vlatka se prisjetila i svog prvijenca, Sonje i bika, te otkrila stvara li joj prijašnjih uspjeh danas pritisak.
Vaš prvi film, Sonja i bik, postigao je nevjerojatan uspjeh. Stvara li vam to pritisak vezano uz Svetu obitelj? Očekujete li isti (ili veći) uspjeh?
Sonja i bik je stvarno postigao lijep uspjeh, skoro 100.000 gledatelja u kinima u Hrvatskoj, a mislim da je u Bosni i Hercegovini, ako dobro pamtim, bilo barem desetak tisuća gledatelja, ne znam točan broj, ali sjećam se da je distributer bio zadovoljan i rezultatima u BIH.
Jedno od ljepših sjećanja na taj film mi je i činjenica da su me ljudi znali zvati i reći da oni ili neki njihovi poznanici nisu uspjeli doći do karata jer su bile rasprodane. Nije to baš nešto što se često događa, zar ne? A što se tiče pritiska, sad kad je moj novi film Sveta obitelj u kinima, uspjeh Sonje i bika mi stvarno ne stvara pritisak. Naravno, ta dva filma su različiti žanrovi, općenito gledanost u kinima je drugačija sada u vremenima raznih streaming platformi, ali ono što sam sigurna: gledanje filmova u kinima ne može ništa zamijeniti.
Veliko platno, zatim činjenica da u kinu nisi samo gledatelj, nego zajedno s drugima činiš publiku. Nije bez razloga jedan poznati streaming servis, na kojem ovih dana mogu gledatelji gledati brojne hrvatske filmove uključujući i Sonju i bika, uložio novac u obnovu sto godina starog kina u Los Angelesu.
Taj poznati Egyptian Theatre je stvarno prekrasno kino i jedna od ljepših uspomena u životu mi je američka premijera Sonje i bika upravo u tom kinu. Projekciju filma u kinu uistinu ništa ne može u potpunosti nadomjestiti.
I zato mi je bilo baš drago kad je Ivan Čuić, mladi glumac koji glumi jednu od glavnih uloga u filmu, doveo na premijeru svoju baku koja ima već dosta godina, a nikad nije bila u kinu. Prije premijere mi je spomenuo da baka nikad nije bila u kinu i ja sam mu rekla da baka mora obavezno doći.
Baka je bila divna, rekla je da je to veliko platno i kino baš odlično, da ona konačno sve dobro vidi i sve čuje (smijeh), a imala je i duhovite komentare na bećarce koji su zapravo bili i pomalo začuđujuće liberalni s obzirom na njenu dob (smijeh).
A što se tiče očekivanja, znamo da su očekivanja zaguljena stvar, i ja imam pravilo da se očekivanja čuvam. Sveta obitelj je tek krenula u kinima, i da se poslužim sportskom metaforom, utakmica je tek počela. Kakav će biti krajnji rezultat – vidjet ćemo!
Zašto devet godina pauze? Što ste radili u međuvremenu? Znači li to da ćemo nakon Svete obitelji morati čekati još devet godina?
Što se tiče pauze između dva dugometražna igrana filma, išla sam na natječaje u međuvremenu s dva scenarija i nisam prošla, tako da je to pitanje ipak za nekog drugog. No, to sad, kad je ovaj film u kinu, više i nije važno. Što se tiče nekog budućeg čekanja, ja sigurno neću čekati.
Samostalna sam umjetnica već više od 25 godina, što znači da od svojih projekata isključivo i živim. A svaki od tih projekata je morao proći na natječaju i često se to nije dogodilo od prve. Imam tu sreću da nisam isključivo fokusirana na igrane forme, već stvarno volim raditi i dokumentarce, koje često radim. A što se tiče igranog filma, možda je vrijeme za "treću sreću" pa neću toliko čekati.
Radite i na kazališnim i na dokumentarnim i na igranim projektima. Što vam je od toga najdraže, a što najizazovnije?
Sve podjednako volim raditi, zapravo volim to svoje "šetanje" iz dokumentarne u igranu formu, ili iz filma u kazalište. Tako zapravo nisam nikad na autopilotu, daje mi tu neku svježinu pri radu. Osobno uistinu smatram potpuno jednakovrijednim režiranje dokumentaraca i igranih formi. To su jednostavno različiti filmski rodovi i zahtijevaju različita umijeća.
Što je bio najveći izazov tijekom snimanja Svete obitelji?
Na snimanju Svete obitelji sigurno je najveći izazov bilo naći odgovarajuće lokacije koje mogu glumiti šezdesete godine prošlog stoljeća tako da smo to naše fiktivno slavonsko selo zapravo "sklopili" od niza sela u okolici Slavonskog Broda. Ili recimo, jedva smo našli odgovarajuće polje suncokreta, da nije okruženo kućama, dalekovodima ili cestama, ali i da je dobro postavljeno u odnosu na kretanje Sunca jer smo imali snimanja u zoru.
Upravo zato što sam znala da će snimanje biti vrlo intenzivnog tempa, budući da smo snimali nešto više od 6 tjedana, imala sam s glumcima Lunom Pilić, Anitom Matić Delić i Ivanom Čuićem brojne probe, a s Nikolom Đuričkom koji živi u Los Angelesu smo se prije snimanja nalazili na Zoomu. Izazova nije nedostajalo, ali osim izazova je, naravno, bilo i lijepih trenutaka.
Recimo, podjela uloga, odnosno traženje glumaca za svaku pojedinu ulogu, a ovo je ansambl-film tako da uloga ima popriličan broj, meni je jedna od najljepših faza u radu na filmu. Ili recimo, faza montaže u kojoj fragmente priče konačno slažeš u cjelinu.
Što biste voljeli da gledatelji izvuku kao pouku iz tog filma?
Stvarno ne volim govoriti o nekim decidiranim porukama filmova. Ne samo svojih nego i općenito. Puno mi je draže da filmovi otvore pitanja, potaknu na razmišljanje i dijalog. Zato nam trebaju filmovi, a ja mogu reći što je mene privuklo priči ovog mog filma koji je djelomično inspiriran istinitim događajem.
Univerzalnost teme, napeta obiteljska priča koja iznenađuje i možda najviše činjenica da ova priča prokazuje manipulatore koji uvijek znaju naći svoje žrtve. I o tome stvarno treba razmišljati, kako često kao zajednica, kao društvo padamo na tom ispitu jer ne štitimo uvijek baš najbolje one najkrhkije među nama. O tom izostanku zaštite za žrtve govori i ovaj film.
U nedavnom intervjuu ste rekli: "Sama sam sebi obećala – i toga se držim – da ne želim u svoj život unositi gorčinu. Nimalo. Gorčina je, za razliku od ljutnje, nešto što čovjek sam sebi ne smije napraviti. Gorčina je otrovna." Imaju li filmaši i umjetnici u Hrvatskoj razloga za gorčinu i, ako da, zašto? Kakav je status filmske i kazališne umjetnosti u Hrvatskoj danas - bolji ili gori nego kad ste radili Sonju i bika?
Situacija je zapravo podjednaka. Ako ste osoba sklona gorčini, onda stvarno u svemu oko nas možete za to naći razlog. Puno važnije, a to sam također spomenula u tom intervjuu, jest činjenica da stvarno mislim da trebamo pokušavati maksimalno izbaciti gorčinu iz svojih života. Gorčina ne samo da je otrovna nego je i ograničavajuća. Ljudi skloni gorčini nekako kao da se okamene. Zato je i treba izbjegavati. Ljutnja je pak nešto drugo. Naljutiti se iz pravog razloga, u pravo vrijeme, na pravu osobu i s pravom mjerom može biti zapravo poticajno. Ljutnja čak može biti i kreativni poticaj. Samo je treba dobro usmjeriti.
Film Sveta obitelj zadire duboko u probleme jedne tradicionalne obitelji. Čini li vam se da je "obitelj" u Hrvatskoj i danas u istim problemima ili je sve što vidimo u Svetoj obitelji ipak stvar prošlosti?
Priča ovog filma, iako je djelomično inspirirana istinitim događajem koji se dogodio u Slavoniji šezdesetih godina, zapravo je univerzalna. Upravo me je ta univerzalnost privukla.
Ovakva priča mogla se stvarno dogoditi bilo gdje u Hrvatskoj, ali i šire. Kad mi je Slavica Šnur, scenaristica ovog filma, prije jedno 15 godina prvi put ispričala tu priču koju je pak njoj ispričala njena mama, pomislila sam da je to film koji se treba snimiti. Ne bih ja sve ove godine pokušavala snimiti ovaj film da ne mislim da je priča itekako važna i u današnje vrijeme.