Foto: Vedran Buble
NAKON polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, nedavno su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.
Kambodža
4. poglavlje
Volontiranje kao žestoki biznis
Nakon posjeta slavnom Angkor Watu, autobusom smo se zaputili u Kratie. Taj gradić na sjeveroistoku Kambodže, preciznije njegov zaseok Orusay, bio je naše utočište sljedećih dva tjedna. Tamo smo pronašli privatnu školu, čiji nam je direktor obećao smještaj i hranu, ukoliko ćemo lokalnu djecu podučavati engleskom jeziku. Za tekuće troškove platili smo pet dolara dnevno po osobi, pridruživši se tako gardi od deset profesora koji u kućerku na rubu nigdjezemske tjednima žive kao velika i sretna obitelj.
Prije no što s vama podijelimo svoje dojmove, pozabavit ćemo se na trenutak samom idejom volontiranja u zemljama trećeg svijeta, koje je u posljednje vrijeme postalo toliko popularno da se stotine kompanija diljem svijeta bezobrazno obogaćuje na organizaciji ovakvih iskustava. Naime, postoji nekoliko načina na koje možete pristupiti ovim projektima, a jedan od njih je onaj putem agencija, koje su izbor sirotišta i škola banalizirale do razine kupnje cipela u shopping centrima.
A onda kad dotična dama u slušalicu ispljune cifru, postaje jasno o kako se monstruoznom biznisu radi. "To vam je 500 eura za dva tjedna volontiranja", hladno će. "To je s uključenim transportom", pitam preneraženo. "Ne, ne, rekli ste da ćete sami organizirati prijevoz, ovo su troškovi volontiranja". "Četiri tisuće kuna za 15 dana! To je 35 eura dnevno. O kakvom se smještaju radi? Privatnoj sobi s klimom i kabelskom televizijom?" "Ne budite smiješni gospodine. Spavat ćete u 10-krevetnoj sobi s ostalim volonterima. Povlašteni tretman ne postoji. Ovo je volontiranje, ako ćete takvo što, onda trebate u resort."
Nisam vam ja princ Bruneja
Na ove riječi prekinuo sam poziv, ne vjerujući vlastitim ušima. Što oni misle? Da sam ja princ Bruneja pa će mi tatica platit da se malo guzam sa siročićima i objavljujem slike na Facebooku. Budale! Prošlo je od toga nekoliko mjeseci, kada smo se u Vijetnamu susreli s nekoliko Engleza koji su taman završili trotjedno volontiranje u jednoj kambodžanskoj školi. Prijavili su se preko web sajta "Work Away" i prezadovoljni su. Njihove impresije potpuno su nas začarale pa smo se još istog dana pokušali prijaviti, međutim ono što nam nisu rekli jest da se registracija plaća 30 dolara po osobi godišnje.
Zaista nije neka cifra, pogotovo u usporedbi s onom agencijskom, ali sve me samo nekako dodatno razjarilo, kao da je prošlo svega nekoliko sekunda od onog trenutka kad sam poklopio slušalicu službenici. U 2016. godini, kada je sve znanje svijeta praktički besplatno i uvijek dostupno na internetu, jedna agencije uzima za pravo naplaćivati toliki iznos samo da spoji onoga koji potražuje i onoga koji nudi. Workaway ima više stotina tisuća korisnika, a samo članarinom godišnje zarađuje milijune i milijuna dolara. Zašto? Zar ovakva jedna stranica nije mogla egzistirati na Facebooku i biti besplatna?
Podsjetilo me to na one agencije za iznajmljivanje nekretnina u Hrvatskoj. Nazvao sam nedavno jednu od njih da bi shvatio kako mi gospodin s druge strane praktički čita oglase s Njuškala. A onda, kada nađe prihvatljiv stan, što sam na internetu puno brže mogao i sam, naplaćuje mi naknadu u visini jedne stanarine. Čekajte, tko tu koga? Njihov cijeli posao pokazati je stan i zato traže proviziju od nekoliko stotina eura. Zaista mi nisu jasni najmodavci koji prepuštaju svoje nekretnine agencijama. To je doslovce pljuvanje u usta drugim ljudima. No dobro, skrenuli smo s teme.
Po ulasku u Kambodžu uputili su nas kako na Couchsurfingu postoje škole engleskog jezika koje se može besplatno kontaktirati, a ono što sam tamo pronašao doslovce me prenerazilo. "Mother Home School" pokraj Siem Reapa nudi mogućnost volontiranja za 120 dolara tjedno po osobi (80$ prosječna je mjesečna plaća u Kambodži). Na profilu se navodi kako volonteri imaju priliku osjetiti lokalni način života i pripadajuću hranu, dijeliti svoje znanje i iskustva, podučavati engleski jezik, igrati nogomet, pomagati u poljoprivrednim poslovima te kušati svakodnevicu bez električne energije.
Miris novca mijenja sve
Naravno, gorepomenuta škola najbolja je i najpoznatija je u kraju, ali postoji još cijeli niz drugih i tu dolazimo do onog što najviše bode u oči. Od pedesetak ovakvih ustanova u Kambodži, njih više od 60 posto začudo se nalazi kraj Siem Reapa, svjetske turističke destinacije koju godišnje posjećuje četiri milijuna ljudi. Čak i ako smo spremni povjerovati da je svaka od njih nastala iz izrazito nesebičnih razloga, s vremenom su se iste nažalost pretvorile isključivo u tvornice novca, spremne na sve samo da privuku što više ljudi.
Kada kažemo spremne na sve, onda mislimo na premašivanje kapaciteta smještaja, što gotovo uvijek dovodi do situacije u kojoj "profesori" spavaju kao sardine na spužvama bačenima po tlu. Istovremeno, često ih je više no djece pa se svakog jutra kao predatori otimaju za svaku jedinku ponaosob. Nekoliko volontera s kojima smo razgovarali, otkrili su nam da su u više navrata svjedočili kako direktori škola posjećuju lokalna domaćinstva i mole roditelje da šalju djecu u školu, dok onim tvrdokornima s više potomaka nude i dio financijskoj kolača.
Čuvši ovakva svjedočanstva, sljedećih nekoliko dana proveli smo razmišljajući želimo li zaista biti dio tog cirkusa te svojim prisustvom i novcem poticati ovu po svemu nakaradnu praksu, pogotovo jer time na neki način omalovažavamo lokalne profesore. U odluci nam ništa nisu pomogli ni volonteri koji su nam oduševljeno ispričali kako su u jednoj ovakvoj školi proveli dva tjedna i tako uštedjeli nekoliko stotina dolara. "Obroci i smještaj su uključeni, a na takvim mjestima baš i nema nekih sadržaja za trošiti novac. To je prava stvar za one s malim budžetom koji žele produžiti svoj boravak u inozemstvu".
U što se za ime Božje pretvorilo volontiranje, zapitali smo se. Škole se otvaraju samo da bi se vlasnici bezobrazno bogatili, djeca se na silu izvlače iz kuća ili se roditeljima plaća provizija da ih šalju, dok volonteri tamo odlaze samo da bi uštedjeli novac. Sve ovo događa se na pozornici zvanoj pomoć djeci kojima država ne pruža kvalitetnu naobrazbu", a svi glumci tako spretno i zadovoljno nose dodijeljene im maske, bez da se itko pita što mališanima može donijeti volonter koji prozuji školom u pet dana i onda nestane samo da bi došao neki drugi, koji se ne namjerava ništa duže zadržati.
Jedan zagrljaj mijenja sve
Vagajući sve nekoliko desetaka puta, na koncu smo se ipak odlučili prijaviti u jednu od ovih ustanova. Na Facebooku smo pronašli kontakt novootvorene škole u gradiću Kratie te se sve dogovorili u nekoliko sati. Sve predrasude, zajedno s putovnicama, koje su čekale štambilj za vizu indijske ambasade, ostavili smo u Phnom Penhu. Nismo previše razbijali glavu s onim što će nas dočekati, a i u jednu ruku nismo željeli vjerovati svim tim glasinama. Istovremeno, naš kambodžanski budžet i nije bio u punoj snazi nakon ludih siem-reapskih noći pa nismo imali što izgubiti.
Da, jednim svojim malim dijelom, bili smo oni koji tamo odlaze štedjeti novac, no sve se promijenilo u svega 24 sata po dolasku. Da, smještaj je bio izuzetno skroman, broj profesora debelo prevelik, a neorganiziranost nastave jest upućivala na želju za zaradom, međutim jednom kada sam došao u kontakt s tom dražesnom dječicom, kad me jedno od njih nakon sata plivanja uhvatilo za ručicu i tako hodalo sa mnom do kuće, sve je odjednom dobilo drugačiji smisao. Oni se zaista ugledaju na nas, upijaju naše pokrete i naše znanje.
Možda je naličje ovakvih projekata ružno, ali je zato nutrina krajnje inspirirajuća. Teško vam mogu dočarati osjećaj kada se ujutro probudiš krmeljavih očiju i izađeš u dvorište, a tamo te osmijesima i razdraganim povicima dočeka tvoj razred 10-godišnjaka. "Hoćemo li početi? Molim vas profesore", viču u glas. Onda im daš loptu da se dobacuju, napraviš si kavu i sjedneš za stol nekako ispunjen. Mnogo sam poslova u životu radio, ali nijedan od njih nije na svakodnevnoj bazi donosio toliko povratnih informacija.
Ne bih znao reći je li veći užitak predavati klincima od 8-10 godina i pokazivati im sve one "zapadnjačke" igre iz vlastitog djetinjstva ili vježbati vokabular i konverzaciju s tinejdžerima. Oni otvaraju vrata jednog nepoznatog kambodžanskog svijeta u koji je zaista zabavno zaviriti, a pogotovo biti njegovim dijelom. U jednom trenutku srednjoškolci su saznali da su profesor Sanja i profesor Vedran u vezi, a to ih je otkriće zaokupljalo danima, što je i normalno uz tako tešku svakodnevicu. Svi oni paralelno rade u obiteljskim obrtima ili pomažu na poljima riže.
Ovo moramo ponoviti
Da je kojim slučajem sve navedene negativne okolnosti, pratila i nezainteresiranost djece, onda se zaista moglo govoriti o svjetskoj prevari, no u našem slučaju, o tome nije bilo ni riječi. 14 dana koliko sam proveo u ovoj školi za mene je bilo upravo nevjerojatno iskustvo, nakon kojeg sam si obećali da ću iskusiti i na svakom sljedećem putovanju. Zvučat će sebično, ali iskreno vjerujem da svaka osoba na neki način volontira da bi zadovoljila samu sebe i ispunila sve one praznine koje ovaj jureći moderni život ostavlja za sobom.
Postoji još jedan razlog zašto ljudi hrle na ovakva mjesta i zašto u pravilu, ma kakav posao obavljali, odlaze zadovoljni. Riječ je o zajedništvu. Nažalost, vremena su se drastično promijenila i ljudi sve manje imaju prilike provoditi u nekoj zajednici, pogotovo kako stare. Nekada su se druženja organizirala na dnevnoj bazi, a sada zna proći i po nekoliko mjeseci dok se društvo ili obitelj ne okupi. U ovim školama pronalazi se upravo to davno izgubljeno blago u kojem svaki pojedinac ima svoje mjesto, svrhu i ono najvažnije, osjećaj pripadnosti.
U dva tjedna bili smo zaista jedna velika obitelj bez obzira što smo kao maslačci razbacani po svijetu. (Brazil, SAD, Velika Britanija, Izrael, Australija, Španjolska). Predavali smo, kuhali, prali robu, igrali društvene igre, slavili rođendan simpatične Rebecca, slušali savjete 65-godišnje profesorice matematike iz Yorkshirea i upijali vojničke zgode Britanca koji se borio u Afganistanu. Iskreno vjerujem da će svatko od nas, uz sva ona divna iskustva vezana u djecu, ponijeti i podsjetnik na jedno sasvim slučajno društvo koje se okupili u tamo nekoj dalekoj i stranoj nam Kambodži.
No da se ne bi sve svelo isključivo na moje dojmove, jer je svako iskustvo u svojoj naravi personalno, u nastavku teksta pročitajte kako je sve doživjela Sanja...
Sanjina strana priče
Bit ću iskrena i priznati kako se moji razlozi za dolazak na ovo mjesto nisu rodili iz čistog altruizma, već iz želje za isprobavanjem jedne nove životne uloge. Istovremeno, sve je donekle bilo motivirano i potrebom za ravnotežom, jer sam radeći svoj sezonski posao imala osjećaj da pomalo gubim pojam o novcu i vrijednostima. Da odmah razjasnimo, nisam jedna od onih koji na ovakva mjesta dolaze kako bi nakon dva tjedna imali tri dobra selfija s malenima i tako skupljali lajkove na Facebooku niti da bi po povratku u RH glumila moralni stup.
Kako nemam apsolutno nikakvih iskustava u učiteljskom poslu, prvi par sati nastave samo sam upijala ono što radi 22-godišnja Ashleigh iz Velike Britanije. "Opusti se Sanja, to su samo dječica". Lako je njoj reći, nikad do sada nisam radila s djecom, niti sam, ruku na srce, briljirala u engleskom za vrijeme studija. "Možeš ti to! S najmlađima se ionako samo igraš, sa malo starijima ponavljaš Past Simple, dok su tinejdžeri ionako većinu vremena na satu odsutni pa neće ni primijetiti ako napraviš koju grešku ili se zablokiraš."
Sutradan dok sam nešto prije podneva nervozno čekala svog prvog učenika, u školu je ušetala Kim (njeno kmersko ime jako je dugačko). Svaki dan ova djevojčica dolazi na sat konverzacije jer je gramatiku u školi već odavno prožvakala. Već nakon uvodnih desetak minuta shvatila sam da ispred sebe imam jednu inteligentnu 11-godišnjakinja koja za razliku od ostale djece, u školu nije stizala s desecima bilježnica i knjiga, već s torbom punom pitanja. Njen san bio je jednog dana postati turistički vodič.
"Tiča, koji je tvoj najdraži strip", odmah me upitala, a ja posramljeno stala skrivati materijale koja sam pripremila, slike krava, mačaka i zmija. Kim je te stvari savladala sa svojih šest. Od tog sam se trenutka opustila i spremno ušla u otvoreni razgovor. Znam da zvuči patetično, ali simpatija među nama rodila se onog trena kada sam izvukla dječji atlas. "Vidjela sam ga u mojoj khmerskoj školi, u učionici 11. razreda, ali nikad ga nisam imala pred sobom. Tiča, je li ti znaš svaku državu na karti", nije nam dugo trebalo da se nađemo u istoj klupi i krenemo češljati veliku mapu svijeta.
Ja, ona i karta svijeta
Gle mene, u nekom kambodžanskom selu podučavam djecu. Osjećaji koji su izdominirali Već nakon prvog sata, nešto je što nikada do sada nisam imala priliku osjetiti. Ne, ne radi se tu o prijelomnom trenutku mog života, kao što neki vole pretjerivati, ali bilo je sve to nekako ugodno, drugačije. Ne moram ni napomenuti da smo svaki sljedeći sat Kim i ja provodile pred kartom
svijeta i pričale o svemu što je zanimalo. Za nju je to bila najzabavnija igra na svijetu, a meni je sve davalo duboki osjećaj ispunjenosti, posebice jer sam joj mogla odgovoriti baš na svako pitanje.
Pričale smo i o stotinama drugih stvari, ne samo o zemljama, kontinentima i oceanima. Bilo mi je primjerice poprilično teško objasniti joj tko je poštar i što on radi, jer kaže nikada na njenu kućnu adresu nije stiglo pismo. Obećale smo onako drugarski, da ćemo si kad se ubrzo vratim kući slati pisma barem jednom mjesečno. Ona će tako vježbati pisanje engleskog jezika, a ja poput Jack Nicholsona u sjajnom filmu About Schimdt imati svog azijskog "Ndugua" čija će me pisma iz tuđine uvijek iznova ispunjavati toplinom i podsjećati na vrijeme u ovoj školi.
Osim što smo od ponedjeljka do petka držali satove engleskog, nedjeljom smo imali organiziran sportski dan. Ujutro od 8 do 12, volonteri su vodili djecu u obližnji sportski centar na nogomet, odbojku, stolni tenis i bazen. Iako niti jedno dijete nije znalo plivati, čim su dobili znak da je vrijeme za bazen, onako obučeni skakali su u njega, hvatajući se za najbliži rub, loptu ili Tičera. Nerijetko smo nakon ta dva sata aktivnosti bili iscrpljeniji mi od same djece. Ipak, moj najdraži trenutak nije se dogodio u dvorištu škole, već na biciklu dok sam pedalira prema moćnom Mekongu, čija šetnica dominira ovim riječnim gradom.
Tamo negdje na pola prašnjavog puta, odjednom sam začula: "TIČAAAAAAA". Naravno, nisam reagirala jer još uvijek se nisam navikla na novonastalu titulu, ali oni nisu odustajali. "TIČAAAAAA, stop", zaustavila sam svoj bicikl, a njih troje dotrčalo je raširenih ruku. "Vi drajv vit ju", dočekali su me nespremnu i vješto se poput cirkusanata rasporedili po mom biciklu. U međuvremenu, sve oči bile su uperene u moj bicikli i moje đake.
Oni su bili moj uzor, a ne ja njihov
Oni su se osjećali jako važnima, a nisu ni slutili koliko sam zapravo ja bila sretna jer sam im u tom trenutku bila najbitnija osoba na svijetu. Oni su bili moj uzor, a ne ja njihov. Ovo je možda samo jedan mali nebitni detalj, ali u svojoj cjelokupnosti moram priznati kako nigdje, od trenutka kada sam dobila svoj prvi pečat u putovnici, nisam stvorila tako snažan osjećaj pripadnosti kao u ovom selu na sjeveroistoku Kambodže. Sve to zahvaljujući ovim inspirativno sretnim malim bićima. Što bi tek bilo da sam ostala duže od dva tjedna...
Bilo bi to sve ovaj put. Sljedeće nedjelje pokušat ćemo vam približiti stravični režim Crvenih Kmera, koji su tijekom četiri godine pobili četvrtinu kambodžanskog stanovišta. Opraštamo se od vas vječnim stihovima Kahlila Gibrana upućenim svim roditeljima na svijetu, i sadašnjim i onima koji će to jednog dana postati.
"Vaša djeca nisu vaša, ona su sinovi i kćeri života koji čezne za sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas i mada su s vama, ona vam ne pripadaju. Možete udomiti njihova tijela, ali ne i duše jer one obitavaju u domu sutrašnjice koji ne možete posjetiti ni u snovima. Možete stremiti da budete poput njih, ali ne nastojte učiniti ih sličnima sebi jer život ne ide natraške. Vi ste samo lukovi iz koji se vaša djeca kao žive strijele odapinju.