Foto: Index
OD SVIH sportova Olimpijada ti je najdraži sport. Tu vidiš koliko se čovik more prignit, a da mu ne popuca kičma. Vidiš koliko brzo neko more trčat, a ti ne moreš uvatit zalet ni da te doberman zagonja na nizbrdici. Do Olimpijade si mislila da znaš plivat, sad si sigurna da ni ono šta si mislila da znaš-ne znaš. To šta ne toneš ne more se nazvat plivanjen već održavanjen na površini. Ganeš se kad čuješ koliko je truda uloženo da bi se na Olimpijadu došlo, a ganuće ti konstantno kvari Hrvatska televizija blesavin, iritantnin reklamama i istin takin spikerima.
Najbolje hrvatske spikerice su gospođe koje su komentirale jedrenje i gimnastiku. Obje su elokventno, miroljubivo i bez urlikanja pratile zbivanja na terenu. Služile su se činjenicama, za razliku od Drage Ćosića koji se služi(o) usporedbama i od kojeg smo mogli čut da su sportaši ispali "naivni poput sobarica". Moguće da su sobarice di je Drago odsjeo naivne, pa viruju sve šta in kaže, ne sluteći da je običan komentator.
Sati laprdanja su se trošili u brojanje medalja od samostalnosti naovamo. Komentatori su izračunali da imamo više zlata po broju stanovnika negoli Butan. Cila nacija pada u delirij, a u Makarskoj se otvaraju dvi nove zlatarne. Zbog Drage sve prijenose gledaš na mutavo, a zvuk uključiš kad natjecanje prođe. I faliješ.
"Ja bi ugledao sunce kad bi ugledao nju...." -urlaju sirovi, surovi i opasni muškarci s ekrana, pa misliš da su iz Lepoglave i da pivaju o slobodi. Onda u kadru vidiš Kostelića koji pari glavni lik serije Zločinački umovi. Na kraju urlanja se neki košarkaši pinku nasmiju, pa te mine straj. Svatiš da gledaš reklamu u kojoj HEP podržava hrvatski sport. Ako ovako izgleda ljubav, na šta liči mržnja?
Šta i koga podržavamo? Za Saru Kolak je do Olimpijade čula jedino vlastita familja i par njenih najboljih prijateljica. Sad znamo da joj baba živi u Zadru, mater u Ludbregu i da, nažalost, nije iz Vukovara.
Usprkos tome šta ju je država onemogućivala u nastojanjima da postane vrhunska sportašica, a HEP joj uredno isporučiva račune za struju, Sara je osvojila zlato bacivši koplje na udaljenost od 66 metara. Ta brojka odgovara broju boca šta ih prosječni torcidaš itne prije utakmice, dok razbijenih glava bude kudikamo više. Kakav sport, takva i publika.
Od Sare smo saznali da joj je koplje kupila gospođica Perković koja svojin izjavama, navodno, ne podržava hrvatski sport. Naciji smeta šta umisto hrvatskog sporta Sandra podržava zdrav razum. Moguće da Sandra nije gledala HEP-ovu reklamu, moguće da je imala pametnijega posla, pa ne zna koji su kriteriji podržavanja hrvatskog sporta. Sara, Sandra, jedriličari i mnogi drugi su medalju osvojili trudon, optimizmon, upornošću i vjeron u svoje, a ne u božje, sposobnosti. Za razliku od njih, Blanka je broncu osvojila dopingirana bogon. Iako joj je doktor reka da mora mirovat, Blanka se konzultirala sa bogon i otišla drugome doktoru koji je reka da more skakat. Čitajući potresnu ispovid o njenoj odluci da skače usprkos tome što ne more stat na nogu, nacija je bila u dilemi koga izabrat za heroja godine; nju ili Ćorluku, čija je glava krvarila ne jednu, nego dvi utakmice. Vedran je krvario za domovinu, ali Blanka je za domovinu šepala. Nema sumnje da je naša država time enormno profitirala, ka i svaki put kad nečija bolesna ambicija nalegne na patriotizam.
Prosječni gledatelj je uglavnon pratio ko će zaplakat pri dodjeli medalja i nerijetko se iznenadio vidjevši da plaču i oni koji nisu Hrvati i čija je država samostalna već stotinama godina. U nekoliko navrata se vidilo da se krste i pojedini trkači koji nakon toga ne bi ništa osvojili. Valjda je zbog vatikanskog sporazuma bog milostiviji prema nama.
I najtvrđi orav, poput tvoga ćaće (koji nije plaka od babine smrti koja je bila prije par dekada), suzio je sa Sinkovićima nakon ciljne ravnine.
Divio se orav i Damiru Martinu jer Damir nije očajava nad tisućinkama već se iskreno veselio srebru, živcirajući komentatore koji su uporno žalili za propuštenin zlaton.
Olimpijada je prošla bez bacanja baklji u teren, nije bilo potrebe da HEP gine u boju za narod svoj, a zlatne medalje nisu osvojili ni "auboji", ni "barakude", ni "vatreni" nego Normalni. Odnosno šačica ljudi u Hrvatskoj.