Osim što nam daje lekcije, prisjeća se starog Pušenja, ali i novih "pušenja", boce koja je doletjela u glavu njihovom gitaristu Toniju na jednom koncertu, ali i vremena "Top liste nadrealista". "Najdraža mi je ona epizoda kad prikazujemo Bosnu u budućnosti, u 2015. godini. Kad su dva Nizozemca gastarbajteri koji rade kod Albanca u slastičarnici. Kao, cijeli svijet propada, a Bosna cvijeta, to je bilo odlično", priča Sejo, a kasnije se i nadovezuje: "Htjeli smo snimiti i prvi BiH horor. Tamo u Lici u nekoj napuštenoj crkvi kod šume. Kao da dvoje ljudi ulazi unutra, a ono mrak, napeta neka muzika. Čuju se krikovi iz pozadine, a oni postaju glasniji kako se približavaju unutrašnjosti crkve. I onda najednom ugledaš lika koji se drži za zube, a na ekranu piše `Promaha`", priča kroz smijeh Sejo.
Zanimljivo je i da u kombiju glazbenika u kojem bi do finalne destinacije trebalo prevaliti 2.200 kilometara nema radija. Menadžer kaže da su od toga odustali jer su im u Sarajevu obili kombi taman dovoljno puta da ne planiraju tako skoro unutra stavljati novi. Ipak, u vozilu je rijetko tišina. Ako se nitko ne zeza, onda Sejo priča anegdote iz prošlosti. Tu se prisjeća i kolege sa studija povijesti.
"Sjećam se, kad sam prvi dan došao na fakultet upoznao sam jednog druga. Pitao sam ga što on radi, a on mi je rekao da piše diplomski. Šest godina kasnije, nakon što sam diplomirao, došao sam na fakultet da počastim raju. Bio je i on tamo, a kad sam ga pitao što ima kod njega, rekao mi je `A, evo, ništa pišem diplomski`, ali bio je pravo dobar kolega", prepričava. Dodaje kako ga povremeno muči to što ne prepoznaje ljude koje je prije upoznao. "Mi na svakoj svirci upoznamo 20 ljudi. Nekad ti je teško sjetiti se. Nije mi svejedno kad mi onda kažu da sam se umislio ili tako nešto, pa zamislite koliko ljudi sam upoznao! Jednostavno, nova lica potiskuju stara lica", objašnjava.
Nakon što smo prešli granicu sa Srbijom i došli do Beograda, susreli smo se s još nekoliko prijatelja benda. Osim što su nas odveli na obilni ručak, uspjeli su oduševiti i izborom lokacije. Dečki iz benda kažu da je to obično tako. A ovoga puta posjetili smo restoran koji je bio vagon vlaka nekadašnje srpske kraljice. Slučajno je završio na današnjoj lokaciji, a ostatak lokala je besprijekorno rekonstruiran. Ispred njega se nalazi ogromno zvono, a iza njega terasa i prekrasan pogled na prirodu. Bend se, da se zaključiti iz priloženog, voli grliti i ljubiti sa svojim prijateljima, povremeno nazdraviti čašicom i dobro zabaviti.
Nakon Beograda put se nastavlja prema Nišu. Tamo kupimo DOP-ovce. Produkcijski tim iz Crne Gore koji će snimiti cijeli spot. Darinka, Zonjo i Stevo čekaju nas ispred svog hotela. "Samo sam se dva puta kvarc'o, ali kažu mi da se primilo", opravdava se Darinki odmah Sejo. Naime, naložili su mu da se mora osunčati jer snima spot u pustinji. Unatoč njegovom vještom nagovaranju, Darinka vadi kremu za samotamnjenje. Sejo je ostao bez izbora i prihvatio njeno naređenje. "Sve za umjetničke potrebe", kratko komentira. Ubrzo se put nastavlja. Prevaljujemo stotine kilometara ceste do granice. Na svakoj ista priča, jedan carinik mora otići po drugoga kako bi on otišao po trećega i ispunio točno šest polja u dokumentima za izvoz opreme. Put se oduljuje.
Tijekom noći, točnije na izlazu iz Bugarske na carini nas dočekuje jedan zaista neobičan prizor. Osim carinika koji ne nose uniformu, oni ne koriste niti telefone ili mobitele. Jednostavno, oni voze bicikle! Tako je naš carinik sjeo na svoj i pedalirao po kolegu, a kasnije su napravili pravi mali plenum kako bi se dogovorili kako ispuniti dokumente. No, to čekanje od sat vremena nije bilo najduže. Ubrzo na turskoj granici gubimo gotovo dva sata zbog ponovnog ispunjavanja dokumentacije. Naime, morali smo čekati da gospođa, koja valjda jedina to zna i ispuni ih u roku od 20 sekundi, pojede. Ipak, na to sve Sejo samo kaže: "Jel' to bio neki problem? Hajde, Boga ti, reci mi, jel to bio neki problem?", što mu služi kao svojevrsna poštapalica.
Oko 6 sati ujutro napokon stižemo u Corlu. Smještamo se u hotel. Dok unajmljujemo sobe, maštamo o krevetu. Kombi je super mjesto za spavanje samo ako je prazan. No, ekipa iz DOP-a ne misli na krevet nego na kostime. Već planiraju kako ih dovesti do savršenstva jer kod njih nema "Kako ćemo, lako ćemo". Jutro, "kafa", plan i program za nastavak puta na koji ujutro krećemo, naravno, sat vremena nakon predviđenoga. Ubrzo stajemo na kavu i ručak koji smo preskočili jer su svi spavali i nitko se od umora nije mogao ustati. Trak i dalje ne ispušta svoj volan. O sebi kao glazbeniku priča: "Ja sebe ne doživljavam kao muzičara. Meni glazba kao takva nije čak niti zanimljiva, a sviram šest instrumenata. Mene glazba više zanima u metafizičkom smislu, u smislu kako ti slušaš glazbu i od nje se osjećaš bolje".
Nakon nekoliko sati prelazimo i most koji spaja Europu i Aziju. Okruženi brdima, zelenilom i nizovima ogromnih zgrada nismo ni svjesni da se više ne nalazimo na europskom kontinentu. Menadžer Dario optimistično pokušava podići duh članova ekspedicije govoreći "Još samo pola sata i na pola smo puta". Zonjo na to komentira: "Realno gledajući, ovo što mi činimo je velika budalaština, ali ako mene pitate, ovo je jedna velika i dobra avantura".
Zbog "slatkača", cigareta i pauze za WC, ponovno stajemo. Sejo i Dario otkrivaju ratluk u dućanu i ekspedicija privremeno kampira na jednom od odmarališta. Iscrpljeni od puta, nakon 13 sati vožnje, napokon dolazimo u Kapadokiju, smještamo se u hotel i planiramo sutrašnji dan. Sejo umalo beskonačan dan zaključuje svojom tipičnom rečenicom: "Jel' to bio neki problem? Hajde, majke ti, reci ti meni, jel' to bio neki problem?".
U sljedećoj epizodi "Zabranjeno pušenje snima spot u turskoj pustinji" pročitajte zgode i nezgode po putu, što je povjesničar Sejo zaključio o Turskoj iz prakse, zašto Trak već 12 godina meditira i zašto je to jedan od najintrigantnijih ljudi koje ćete upoznati te kako bosansko-hrvatsko-crnogorska trupa uči novinarku Indexa čitati ćirilicu.