Silente: Zašto je Doris napustila bend? Najbolje da pitate nju

Foto: Neva Zganec/PIXSELL

Dubrovački bend Silente 29. lipnja održat će najveći samostalni koncert u karijeri na zagrebačkoj Šalati, na kojem će publiku provesti kroz gotovo 20 godina glazbenog stvaralaštva. Stoga smo o nadolazećem koncertu, planovima u budućnosti, ali i o trenutnom stanju na glazbenoj sceni popričali sa stvaralačkom osovinom Silentea - braćom Tiborom i Saninom Karamehmedovićem.

29. lipnja 2024. na Šalati ćete održati koncert karijere. Jeste li spremni, kakva su vaša očekivanja od koncerta i što publika može očekivati od vas?

"To će biti najveći koncert u našoj karijeri, u tom mjesecu imamo sreću da je puno koncerata na Šalati i svaki će biti dobar. To je velika pozornica, velika produkcija, tako da imamo priliku izvesti stvari koje nemamo inače. Prije pola godine smo u Tvornici svirali dva koncerta zaredom, gdje smo svirali s prvog albuma pjesme koje nismo nikada svirali uživo. Sada ćemo i s drugog i trećeg i četvrtog. Dakle, tri sata koncerta skoro, nikad nismo radili toliko dugo", kaže nam Tibor.

Prošle godine je bend napustila Doris Kosović, a zamijenila ju je Lara Viktorija Ilić. Kako je izbor za novu pjevačicu pao na Laru i kako ju je prihvatila vaša publika?

"Jedini kriterij pri izboru je bio da ta jezgra Silentea, koja nas čini onime što jesmo ostane netaknuta. Mi smo startali 2006. i već gotovo 20 godina posvećujemo život tom bendu. Ta kreativna energija od koje je sve krenulo, to inzistiranje na svojim pjesmama, ta vibra benda, jer mi smo svi prijatelji iz srednje škole, to se trebalo sačuvati.

A sve te promjene su zato i bolne, lakše je zamijeniti člana u pratećem sastavu, fanovi se zakače za bend i mi sami se zakačimo za bend, volimo tu bendovsku priču. Zato to treba odraditi na način da se bend ne promijeni. Nismo imali javnu audiciju jer nismo htjeli od toga stvarati medijsku priču, nego smo direktno zvali ljude za koje smo smatrali da bi odgovarali glasom i glavom za bend.

Kad je Lara zapjevala, Tibor je rekao: 'Mogu zamisliti da pravim pjesme samo za ovaj glas.' Nije ju ni poznavao, vidio ju je prvi put, vodio se samo onime što čuje. Tu se sve savršeno slagalo, tako da nije bilo puno razmišljanja", rekao nam je Sanin.

Zašto je Doris napustila bend?

"Najbolje je to pitati nju, ali radilo se o razilaženju u stavovima i željama od glazbe. Doris ima samostalnu karijeru koju želi ganjati i to je dosta drugačija glazba od Silentea", pojasnio je Sanin, dok je Tibor dodao kako je "život kratak i treba isprobati stvari."

"Tko god da se u životu odluči za bilo što, to je teško nekada priznati sebi i odvojiti se od starih navika, ali treba reći 'Ja želim nešto potpuno novo i dati ću puno srce u to pa makar ne sličilo na ništa prošlo.' I to je jako hrabro", rekao je Tibor koji je vodeći se s istom mišlju također snimio dva samostalna albuma - I na kopnu i na moru, te Požalit se nekom.

"Imao sam naviku prije čuvati pjesme, ako ne odu na album. Ali kasnije uglavnom promijenim mišljenje. Pjesme bi trebalo snimati što prije. I meni u bendu ne zamjeraju, niti se to razdvaja, jednostavno je drugačije. Ja svu svoju ljubav i pažnju dajem Silenteu, ali tih pjesama je strašno puno, jednostavno nemam gdje s njima. Imam sreće što sad mogu starati na taj način, ali što ako za pet godina ne budem mogao", govori nam Tibor.

2016. Silente je otišao na pauzu, mnogi su čak mislili da ste se raspali. No, onda ste se već za godinu i pol dana ponovno okupili. Zašto je došlo do razilaska i kako je došlo do ponovnog okupljanja? Tada ste, između ostalog, u objavi na društvenim mrežama napisali da "bend zaslužuje da budete bolji ljudi. Što se promijenilo i jeste li u tih godinu i pol stvarno postali ti bolji ljudi?

"To je moja greška. Prolazio sam kroz lošije razdoblje u životu, ništa nije izgledalo kako sam ja htio, bio sam dosta zatvoren, nisam mogao pričati ni s kim, nisam znao kako pustiti ikoga unutra. A razgovor koji sam imao sa samom sobom, da ga sad ispričam tebi, ubio bi me, ne bih imao prijatelje.

I onda sam počeo razmišljati zašto nisam takav prema drugima, samo sam prema sebi takav. Ne mogu se kontrolirati, imam osjećaj da se raspadam, a ne znam dobro lagati. Pa bih onda i na pozornici bio isti takav, bio bih ljutit. Tih zadnjih par mjeseci bih te riječi pjevao dosta ljutito, lajao bih na pozornici.

Nekako nisam baš bio verzija sebe koju sam volio ili u kojoj sam se osjećao ugodno. Nisam se mogao povjeriti prijateljima, bratu, familiji, mislio sam da će proći. Jednog dana jednostavno je bilo previše, otišlo je predaleko. Nisam mogao napraviti koraka da se ne moram podsjećati na ono što radim, postalo je teško to. Možda sam ja bio nezreo i djetinjast ili jednostavno bez strpljenja i nisam se znao bolje nositi s time.

I rekao s njima, ne samo da idem iz benda, nego da se više neću baviti glazbom. 'Ova glazba me nokautira svaki put, svaka pjesma mi je grozna, jednostavno me toliko opterećuje.' To je bio svaki razgovor sa sobom i to mi je mi je to postalo naporno, a moglo je možda biti bolje da sam to izrekao na vrijeme ljudima koje volim i da sam ih pustio unutra da se to vidi. Nego sam to držao za sebe kao da je to nekakva moja tajna ili slabost, ili moj grijeh, što ja nakon dobivene prilike, ipak mislim drugačije o sebi, a sve mi pokazuje suprotno.

Ja sam tužan otišao od muzike. Facebook objava je da ne odlazimo, nego odlazim ja od muzike. Ne bavim se više ovim i nećete me gledati na ovih četrdeset koncerata koji su otkazani. Mediji su napravili kompletni twist na to koji je zanimljiv i super bi bio da sam ga ja smislio. Možda bih ga bolje malo odigrao", rekao je Tibor.

"Mi ne da nismo htjeli nastaviti bez njega nego je bilo svima evidentno da se radi o odluci koja nije dobra, jer Tibor bez muzike ne postoji. Mi smo to već tad trebali prepoznati kao nemoguću soluciju za sve nas jer on ne može egzistirati bez glazbe. Trebalo ga je možda samo nagovarati ili ga ohrabriti malo.Možda da promisli, da se otvori više po tom pitanju.

Mi smo računali na to da će se Tibor vratiti kad tad, mi se ne razilazimo. Radili smo neke nove stvari i još smo pokušavali razumjeti čekajući trenutak kad će se on javiti. I to je tako i bilo, došao mi je SMS jedan dan: 'Idemo raditi.' Samo to, ništa drugo. Nije trebalo nikakvo objašnjenje", dodao je Sanin.

Od nekih vaših fanova sam čuo da ste im drugačiji bend prije i poslije razilaska i ponovnog okupljanja. Primjećujete li vi nekakvu razliku u pjesmama koje stvarate danas, za razliku od ranijih?

"Ne vidim nikakvu razliku. Moje najranije sjećanje je da imam 10 godina i pokušavam naučiti svirati gitaru. I dalje se osjećam isto, još uvijek pokušavam naučiti gitaru, još uvijek pokušavam napraviti bolju pjesmu. Jednostavno svaka pjesma mi je najbolja na svijetu, do one iduće. Ja ne znam razlike između svojih pjesama, koja je bolja koja je lošija, loše biram singlove, jednostavno nemam touch za hit.

Pa te prve pjesme koje sam napravio, nisam ih ja odabrao jer su one dobre, nego su bile jedine koje sam imao. Nemam sud koji pokušavam nadmašiti, imam samo standard ispod kojeg ne idem. Svaki album pokušavaš napraviti da se ne ponavljaš. Treći album možda nosi teret tog povratka i velikih očekivanja, ali ja sam samo htio snimiti garažni album", kaže Tibor.

Vratimo se malo na vaše početke. Silente. Zašto baš to ime?

"Srednja škola, imali smo pjesama i na hrvatskom i na engleskom. Odlučili smo se prvo zvati Silent Noises ili tako nešto, i kad je Dejan Aćimović snimao spot pitao nas je kako će staviti ime. 'Nemojte mi ono Silent', rekao nam je i onda smo mi cijeli dan vijećali, a već su nas ranije novinari u jednom članku greškom nazvali Silente. Mi smo to ispričali Dejanu i tako je ostalo to ime", prisjetio se Tibor.

Proslavili ste se 2013. pjesmom Terca na tišinu, no postojite od 2006. Jeste li od početka vjerovali da možete postati tako uspješni? Jeste li ikad sumnjali u potencijalni uspjeh i je li bilo perioda kad ste htjeli odustati od bavljenja glazbom?

"Ja od malena sanjam da ću svirati na Wembleyju. Mi smo svirali za 20 ljudi i nakon toga smo zaključili da smo mega zvijezde. Jednostavno svaka osoba koja dođe, koja nas sluša nam je super. Ja mislim da nema kraja tome, meni je jednak uspjeh tih 20 ljudi na početku i ovih 5000 sada, svejedno mi je. Kad smo prodali prvih 10 karata, počeli smo sanjati o Wembleyju, ni ne znajući kako izgledaju koraci dolaska do toga.

Svaki koncert koji radimo je nevjerojatno da se dogodio. Možda smo po tom pitanju jako neuspješni i loši jer ne možemo napraviti plan idućih godinu dana, ne možemo PR-ovski objasniti čime se bavimo, sve što znamo i volimo raditi su te pjesme, a to je možda malo dosadno", kaže Tibor.

"Da se uspjeh nije dogodio, ništa se ne bi promijenilo. Imali bi možda neke druge pjesme, ali bi svejedno stalno radili, to je jednostavno nešto u čemu najviše uživamo, to je naša najveća potreba i u tome najviše uživamo. Mi bismo ostali zauvijek demo bend i bili bismo najbolji lokalni bend koji si ikad vidio", dodao je Sanin.

"Mi nikad nismo napravili kompromis u svojoj glazbi, čak ni kad nam je Nikša Bratoš snimao Tercu na tišinu, odbio sam i kad mi je rekao da će samo staviti malo efekta u gitaru, ja sam odbio, nisam htio prihvatiti dobar savjet. Ta je pjesma mogla biti bolja, ali bio sam mlad i glup. I puno se takvih stvari dogodilo", kaže Tibor.

Kad ste počeli surađivati s Nikšom Bratošem i koliko vam je on uopće pomogao u vašem razvoju da postanete bend koji ste danas?

"Počeli smo surađivati te zime, dva mjeseca prije nego što smo snimili spot za Tercu na tišinu. Poslao sam mu 20 pjesama tada, i on je rekao da ih moramo snimiti. Pokrenuo nas je na neki način. Veliku je stvar napravio oko nekih stvari, recimo Tibor je propjevao pod njim. Bend je odjednom prozvučao, i tu je najviše Nikša zaslužan", kaže Sanin.

"Mi smo slali pjesme 10 ljudi prije njega i nitko nije htio raditi s nama bez da se uvali u neku lovicu. Nitko nije mislio da su to dobre pjesme, Nikša i Dejan su jedini htjeli raditi s nama, smatrajući da te pjesme treba snimiti", dodaje Tibor.

Dolazite iz Dubrovnika, jedne, moglo bi se reći, glazbeno male sredine. Je li vam zbog toga put uspjeha bio teži nego što bi bio da ste na primjer iz Zagreba? Što smatrate ključem uspjeha Silentea?

"Tada nije bilo teže, teško je postalo kasnije jer se nismo preselili iz Dubrovnika, pa za mnogo stvari moramo dolaziti u Zagreb. Ali za rad je Dubrovnik odlična sredina. Mi smo ionako pjesme slali na razne natječaje po Hrvatskoj, prijavljivali smo se na sve demo festivale koji su postojali. Teško je reći što bi bilo drugačije da smo bili na nekom drugom mjestu.

A koji je ključ našeg uspjeha, to ne znam. Da znam možda bih mogao savjetovati druge ljude kako uspjeti. Ali mislim da ljude ne možeš lagati i uvjeriti ih u nešto. Važan je trud, ali svi bendovi se vjerojatno trude puno. Sve ostalo dođe kasnije i pitanje je vjerojatno sreće ili trenutka ili slučajnosti.

Stvari se ne mogu isplanirati jer da mogu događale bi se češće. Jesi mogao zamisliti prije šest mjeseci da ćeš ući u trgovinu i čuti kako svira Rim Tim Tagi Dim?", kaže Sanin.

Ovogodišnji Eurosong bilo je gotovo nemoguće izbjeći. Kako vi komentirate uspjeh Baby Lasagne? Mislite li da će na račun tog trenutnog hypea oko sebe uspjeti napraviti nekakvu ozbiljnu glazbenu karijeru?

"Ja sam zadnji za davati savjete o karijeri, ja o tome ništa ne znam. Jedva i ovu svoju vodim i to pogledaj kako. Takve stvari dogode, klikne i ljudi se promjene. U Hrvatskoj nema publike za metal, a i to malo publike nije spremno za electro-techno metal. Ali s Lasagnom je sve kliklo sad.

I ono što ne mogu vjerovati je da sad kad je dobio pažnju, ona mu nije udarila u glavu, jednostavno je super normalan lik. On na televiziji kaže nešto normalno ili jednostavno ono što misli, a to je danas nevjerojatna pojava, da čovjek govori što misli. Neviđeno je danas da netko uopće misli", kaže Tibor.

"Mislim da će mu biti dovoljno i volio bih da uspije jer se to događa toliko rijetko, to je nevjerojatna anomalija da to mora proći dalje. Dapače, nadam se da će svijet biti njegova scena i ako to uspije to će biti situacija koja je toliko rijetka da je Hrvatska nikad nije imala. Ja sam toliko oduševljen i ljubomoran na tu situaciju", dodaje Sanin.

Kad smo već na Baby Lasagni, teško se ne dotaknuti toga da je bio rezerva na Dori, što je naknadno potaknula brojna pitanja o (ne)sposobnosti glazbenih stručnjaka u nas, ali i brojne tvrdnje kako je sistem korumpiran i nepotistički. Kakvo je vaše mišljenje o tome? Je li to zaista tako?

"Nema sličnosti između glazbenog stručnjaka i nekog tko može poslušati bilo javnosti. To je jednostavno drugi posao. Njima se možda ne sviđa Baby Lasagna ili Silente ili bilo tko drugi, i tko im to može zamjeriti. Svatko ima svoje mišljenje. Nitko ne može objasniti zašto je on uspio, možda ne bi da nije bilo pravog trenutka.

Bi li rekli da je korumpiran klub u Županji koji je odbio neki bend jer misli da neće zaraditi na šanku? HRT ima javni novac i trebao bi biti više odgovoran, ali mislim da je HRT napravljen korumpirano, ne samo u vezi Dore nego u vezi svega", rekao je Tibor.

"Je li glazbeni stručnjak bolji slušatelj od nekog tko to nije? Treba staviti ljude koji nemaju veze s glazbom. Mislim da osoba involvirana u glazbu ne bi trebala biti uključena u biranje pjesama. Svi se poznaju međusobno i znaju stvari koje ne bi trebali znati jedni o drugima, te automatski ne bi trebali biti u žiriju.

Problem je i što pet ljudi posluša 200 pjesama u dva ili tri dana. To je nemoguća situacija, i onda ćeš automatski obratiti veću pažnju na pjesmu ako znaš izvođača ili autora. I tu se dogodi greška u startu, gdje Baby Lasagnu nije nitko čuo prije i nije obratio pažnju na njega", dodaje Sanin.

Biste li se vi ikad prijavili na Doru? Zanima li vas uopće Eurosong?

"Svatko sanja da bude idući Maneskin ili Baby Lasagna, ali na Eurosongu sistem igra protiv nas. Bojim se da mi nemamo kvalitete kojima bi se mogli gurati na Eurosongu i da bi izgubili borbu s boljom pjesmom zbog niza razloga - nemamo neki nastup ili se nismo dobro odjenuli.

Ali to je takvo natjecanje i mi tu nemamo što tražiti, premda bi i ja volio neku veliku platformu za promociju benda. No, nije u redu da je tu platformu iskoristim, bez da budem samokritičan i zapitam se imam li ja ono što to natjecanje traži od mene", rekao je Tibor.

Što znači biti poznat u Hrvatskoj? Zaustavljaju li vas ljudi na ulici ili u kafiću? Je li vam život drugačiji sad nego kad ste bili nepoznati?

"Evo sad kad sam dolazio na intervju, zaustavio me na semaforu čovjek koji je pretrčao četiri trake i riskirao svoj i moj život samo da mi da ruku i kaže: 'Ti si najbolji lik.' Eto što znači biti poznat u Hrvatskoj, opasno je", rekao je Tibor u šali.

"Ljudi se bore da budu poznati, tuku se rukama i nogama da budu na televiziji i na naslovnicama. Za nas je to više posljedica onoga što radimo, ali da mi se da smišljati i objavljivati nove objave za društvene mreže, nemam baš puno ideja za to", dodaje.

Glazbenici diljem svijeta muče muku s prihodima. Albumi se sve manje prodaju, moglo bi se reći i da je ideja albuma pomalo i zastarjela, te da su ga zamijenili singlovi. Također, ljudi glazbu slušaju sve više preko streaming servisa, koji glazbenicima daju male naknade. S druge strane, Hrvatska je malo tržište. S obzirom na sve navedeno, može li se kod nas živjeti od glazbe?

"Ja imam dvoje djece i kredit i živim od glazbe. Znači može se, ali trebaš jako puno raditi. Mi se prvenstveno bavimo prodajom ulaznica, moraš puno svirati i puno putovati, moraš riskirati da te nitko neće gledati i moraš svoj status graditi na terenu. Na tome treba inzistirati svaki glazbenik koji želi živjeti od glazbe.

Treba dugo raditi da budeš isplativ, ideš koncert po koncert, a publiku pridobivaš jednu po jednu osobu. Nema instant uspjeha, unatoč iznimkama poput Baby Lasagne. Ali bend u početku mora računati da neće imati ljudi na koncertu i da neće zaraditi od nastupa. Dok u jednom trenutku ne počne nešto malo po malo kapati.

Mi smo u početku svirali na mjestima na koja dolazi alternativa publika i koja je u početku skeptična da si ti neka vrsta proizvoda ili projekta. I onda ti tim ljude trebaš doći i odsvirati te pjesme, i možda im se nećeš svidjeti, ali to je onda pravilnija odluka od one izgrađene na tome što si poslušao na internetu. Na kraju krajeva, ako ne prodaješ ulaznice jednostavno ćeš teško živjeti od glazbe", objašnjava Sanin.

Vezano uz to, nedavno se u medijima pojavila vijest da Marko Kutlić svira na ulicama Trsta. Marko je, nemojmo zaboraviti, izdanak The Voicea, jednog od brojnih glazbenih talent showova u Hrvatskoj. Kako to komentirate? Pomažu li ti showovi uopće mladim pjevačima ili im na neki način zapravo daju lažnu nadu da će imati uspješnu karijeru?

"Kao što kaže Noel Gallagher, ako znaš svirati ili pjevati, nađi si bend. Mi smo se 2009. htjeli prijaviti na neki glazbeni talent show, ali su tražili od nas da se odreknemo svih prava na svoje pjesme. Iako smo bili djeca gladna uspjeha tada, ja sam rekao da ne dam nikome ništa nikada u vezi ničega zbog bilo čega.

To je bila možda glupa stvar za reći, ali mene ne zanima nikakav uspjeh gdje ja nemam pravo odluke, što god da mi se nudi. Ako gubim kontrolu nad svojim djelom i radom, radije ću onda raditi nešto drugo. Postići uspjeh sa svojim radom je ono što je teško.

Mi, uz pomoć ljudi koji znaju bolje od nas, produciramo i aranžiramo sve što radimo, ali mi imamo potpunu kontrolu nad tim. I to je organski i prirodno, ja se nikad ne bih želio natjecati s neki, samo želim svoju publiku, kolika kod ona bila. Želim da su tu radi mene, ali očito nekome to nije tako. Ako želite ovo što ja želim, onda to nije put kojim trebate ići", rekao je Tibor.

Moglo bi se reći da su vaši tekstovi pomalo neobični za današnje pojmove na glazbenoj sceni kod nas, odnosno da su poezija, što potvrđuje i to da je Sanin izdao zbirku poezije u kojoj su i mnoge vaše uglazbljene pjesme. Odakle crpite inspiraciju za tekstove?

"Inspiraciju crpim iz toga što silno želim biti tekstopisac i trudim se biti što bolji u tome. Uživam u tome i volim kada pjesma tretira tekst kao nešto temeljno. Silente se često uspoređuje s izvođačima koji ne gledaju na taj način na tekst, a to je zapravo nezahvalna usporedba jer se ne bavimo istim stvarima i ne tretiramo glazbu na isti način.

Druga mi je inspiracija, odnosno kako to sve nastaje, je to što mi je zabavno rješavati stvari koje ja ne razumijem kroz tekstove. To su nekakve općeljudske stvari, univerzalne ljubavne teme, s kojima se svatko može poistovjetiti. Sve ostalo u toj pjesmi ja falsificira, kontekst, aktere, to je sve velika prevara. Samo temeljni osjećaj nije prevara", pojašnjava Sanin.

Osovinu benda od početka čine vas dva brata. Prvi koji mi padaju na pamet su odmah Oasis i braća Gallagher. Stoji li ta usporedba? Je li vam to što ste braća olakšava stvaranje?

"Olakšava i otežava. Sigurno bend ne bi postojao danas da mi nismo braća i da nismo bili čvrsti kao što jesmo. Meni je Tibor najbolji prijatelj i osoba koja me najbolje poznaje, tako i ja njega. Ja bih možda imao neki strah da radim s nekim drugim, ali s njime to nemam. Nikad me nije šokirao s nečime što je napravio na nekoj pjesmi, zato što se poznajemo i poznajemo si želje, a to dosta olakšava.

Mi imamo vezan posao, obiteljski život, emocionalni život. Sve je to toliko jako zapetljano da se ne može odvojiti jedno od drugog. Mi nekad premalo stignemo biti braća koliko smo bend. U bendu se stalno nešto događa i svako naše druženje pojede Silente. Ali ne bih to nikad mijenjao", rekao je Sanin.

Pročitajte više