SLAVNI hrvatski paparazzo Jadran Lazić izdao je fotomonografiju Jadran Lazić: 50 godina fotografije, monumentalno luksuzno reizdanje njegovih dviju knjiga Ja paparazzo i Reporter. U knjigama su pored njegovih fotografija i priče koje stoje iza njih, a jedna od najpoznatijih je ona koju ćete pročitati u nastavku ovog teksta. To je put u Moskvu koji je Laziću donio najveću svjetsku ekskluzivu, ogromnu avanturu i kuću na Hvaru, u kojoj i danas provodi ljeta. Bio je to put u SSSR na sprovod Leonida Brežnjeva, put na koji se gotovo nitko sa Zapada osim njega nije usudio krenuti.
Ovako je svoj put u Moskvu i nastanak jedne od najpoznatijih fotografija tog doba u knjizi opisao Jadran Lazić.
Listopad 1982. godine. Beograd. Još nemam telefon u stanu, što je za moju profesiju nezamislivo. U pošti sam svakodnevni gost. Jednog dana zovem Pariz i predlažem gazdi, kao ideju, reportažu o sedmonovembarskoj paradi u Moskvi. On odmah prihvaća. Stupio sam u kontakt sa sovjetskom ambasadom u Beogradu. Primio me Stanislav Ostapišin, savjetnik ambasade za medije. Srdačno razgovaramo, ali sam na kulturan način dobio negativan odgovor.
Dugo sam razmišljao da li da se predstavim kao dopisnik "Sipa Pressa“ ili kao slobodni fotoreporter. Odlučio sam se za prvu varijantu. A to je bila katastrofalna pogreška. Ispalo je da nemam šanse za putovanje u Moskvu. To sam već nekako prežalio i zaboravio.
Ujutro 12. studenoga krenuo sam automobilom od kuće. Upalim radio i na vijestima čujem saopćenje: Umro je Leonid Iljič Brežnjev. Odmah sam krenuo prema pošti.
- Halo, Gokšin, jesi li čuo?
- Jesam.
- Ja krećem na put - a mislim: Pokušat ću krenuti.
Smišljam novi plan za prelazak sovjetske granice, a nigdje u scenariju ne smije se pojaviti sovjetska ambasada. No, pronalazim rješenje. Zovem svog prijatelja, urednika jedne jugoslavenske revije, i pitam ga da li ga zanima ta tema. Svojim mi je odgovorom potvrdio mišljenje koje sam imao o njemu i njegovim velikim uredničkim sposobnostima.
Ponudio sam mu besplatne fotografije i rekao da ću sam platiti putne troškove, a da zauzvrat dobijem pismo redakcije kako za njih putujem u Moskvu. Kada sam dobio pismo, završio sam veliki dio posla, barem što se tiče prelaska granice. A što se tiče reportaže, ovisi o tome što će ondje biti.
Dobio sam vizu za službeni put, kupio kartu za prvi sljedeći let za Moskvu. Aeroflot, 10.30 sati, polazak za Moskvu. Na aerodromu sam se susreo s iskusnim novinarom koji je trebao pisati o pogrebu.
Let je bio neugodan, pa smo ispraznili cijelu bocu viskija. Razgovarali smo o tome što nas ondje čeka i kakvi su nam izgledi. No, nikako da sletimo. Već je isteklo predviđeno vrijeme za let. Stjuardesa nam ništa ne govori. Još smo visoko u zraku. Viski mi je pomogao da lakše podnesem neugodnosti drmanja i propadanja. Osjećam da kružimo malo lijevo, malo desno. Kamo idemo? Što se događa? Nema nikakvih informacija, a vrijeme i dalje prolazi.
Neizvjesnost postaje sve neugodnija. Ne znam gdje smo, niti znamo što se događa.
Napokon informacija putem razglasa: Slijećemo! Odmah mi je laknulo. Sve je u redu. Nije bilo razloga za paniku. Avion usporava. Čudno. Nešto mi nije jasno. Nikad nisam bio u Moskvi, ali ovo ipak ne sliči moskovskom aerodromu. Prolazimo pored jedne zgrade na kojoj piše „Kijev – Borispol“.
Nevjerojatno, nismo valjda u Kijevu? Zašto Kijev, pa ja idem u Moskvu!? Tek sad mi ništa nije jasno. Slijedi obavijest: vremenske prilike ne dopuštaju nam slijetanje u Moskvi. Opsovao sam u sebi. Baš imam peh!
Svi sjedimo, nitko ne izlazi iz aviona i ništa se ne događa. A ni viskija više nema. Otvaraju se vrata i napuštamo avion. Dobro je, barem se nešto događa.
Na kijevskom aerodromu pasoška i carinska kontrola. Hvata me trema. Na put sam krenuo s informacijom iz Pariza da ni jedan strani novinar ne može prijeći granicu. Agencija je sve nade položila u mene. Ne smijem ih razočarati.
U Rusiji sam, realno, ali nisam još službeno ušao. Treba proći pasošku kontrolu pa tek onda stići do Moskve.
Moj kolega nije imao problema. Pomislim da će i sa mnom biti sve u redu. Carinik me pozorno gleda, uzima moj pasoš, lista... Zaustavlja pogled na američkoj vizi, a na sljedećoj strani bila je viza za SSSR. Ponovno me gleda.
Pita: Gdje vam je viza?
- Pa, tu je - odgovorim.
- To nije dovoljno.
Razmišljam što sad da radim? Kao posljednji adut, iz džepa vadim pismo s memorandumom jugoslavenskog lista. On se mršti. Meni načas zastane dah. Pa neće me valjda vratiti? Carinik pozove svoga šefa. Objašnjavam mu da sam novinar i da idem na pogreb Leonidu Brežnjevu. Šef gleda dokument i daje znak da mogu proći. Na sljedećoj kontroli pitali su me koliko imam novca, pregledali mi prtljagu i tisak koji nosim sa sobom.
U aerodromskoj zgradi moj kolega upoznaje dvije gospođe. Započne razgovor, tek toliko da nam prođe vrijeme. Jedna od tih dama bit će naša spasiteljica.
I dalje sjedimo u aerodromskoj zgradi, odavno je već mrak, a nitko nam ništa ne govori. Tek u 22 sata nastavljamo let za Moskvu.
Napokon smo stigli. Očekivali smo nove kontrole, ali nas nitko ništa ne pita. Na aerodromu tražimo press centar za informacije zbog akreditacija i hotelskog smještaja. U sovjetskoj ambasadi u Beogradu mojem su kolegi kazali da takva služba postoji na aerodromu. Mi je nismo pronašli.
Kolega je razgovarao s jednom od dviju gospođa, za koju se doznalo da je supruga dopisnika sarajevskog "Oslobođenja" iz Moskve. Budući da je njen suprug bio na liječenju u Beogradu, ni nju nitko nije dočekao. Kad smo shvatili da je već 23.30 sati, a mi nemamo gdje spavati, kao dobra vila spasila nas je gospođa pozivom da - prenoćimo kod nje. Međutim, sad nastaju novi problemi, jer nemamo nikakav prijevoz do grada. Tumaramo po aerodromu jer ne voze autobusi, a taksija ni za lijek. Svatko razmišlja o bilo kakvom rješenju. Kad sam izgubio svaku nadu, čujem kako me zove kolega: "Laziću, požuri!"
Gospođa i moj kolega već su sjedili u jednoj "ladi". Brzo sjednem i gledam vozača. Pa to nije taksi! Vozač je Japanac, a poslije smo doznali da je predstavnik jedne firme u Moskvi. Imali smo sreću što on ide u dio grada u koji idemo i mi. Oko jedan sat iza ponoći stižemo u stan naše spasiteljice.
U istoj zgradi stanovali su i dopisnici TANJUG-a. S jednim od njim susreli smo se nakon petnaestak minuta. Iznenadio ga je naš dolazak. Odmah nam je rekao kako nemamo nikakve šanse da prisustvujemo pogrebu jer je već sve gotovo i da je od njih dvojice tanjugovaca samo jedan dobio propusnicu za sahranu. Analiziram situaciju, raspitujem se o svemu do kasno u noć. Kolega me pita: Što si navalio? Pusti čovjeka da ide spavati.
Nema spavanja. Nemamo nikakve šanse. On će nam pokušati pomoći, iako, iskreno, ne vjeruje da će nešto uspjeti učiniti.
Nedjelja je ujutro. Zahvaljujući kolegama iz Tanjuga dobili smo popratno pismo jugoslavenske ambasade koje smo priložili Ministarstvu vanjskih poslova u Moskvi. To nam je kao dodatni adut.
Simpatični Rus koji je bio zadužen pobrinuti se za nas, primio je naše zahtjeve, ali nam je rekao kako ne vjeruje da ćemo dobiti propusnice. U Moskvi boravi nekoliko stotina stalno akreditiranih novinara, a propusnica za sve novinare i predstavnike ambasada nema. Ako nešto uspije učiniti, javit će nam ujutro rano u Tanjug.
Raspitivao sam se je li moguće već danas napraviti nekoliko snimaka u Domu sindikata, gdje je bilo izloženo tijelo Leonida Iljiča Brežnjeva? Rekao je da pokušamo poslije s nekim od stalnih dopisnika otići do Doma sindikata, a on će javiti da nas propuste.
Naš kolega, stalni dopisnik "Borbe", povezao nas je svojim automobilom. Dobro se snalazio pa smo sve kontrole prošli bez zadržavanja. Pred Domom sindikata pronašli smo i našeg dobrotvora, Rusa, koji nam je sve omogućio. Dao nam je pratnju - dvojicu iz osiguranja. Prošli smo nekim sporednim hodnicima i preko reda ušli u dvoranu.
Bio sam udaljen dva metra od odra. Snimao sam s oba aparata - crno-bijelo, kolor, crno-bijelo, kolor... Kolega mi dobaci: „Dosta ti je, nemoj pretjerivati“. Nisam odgovorio. Nastavio sam snimati, misleći u sebi: ne mičem se odavde dok me ne izvedu. Tako se i dogodilo. Jedan iz osiguranja uhvatio me je pod ruku i rekao da prekinem. Nisam snimio obitelj. Vratio sam se u predvorje gdje su bili ostali novinari.
Oko šest sati, zajedno s jugoslavenskom državnom delegacijom, ušao sam ponovno unutra. Snimio sam ono što mi je nedostajalo - obitelj Leonida Iljiča Brežnjeva. Cijeli dan, do kasno uvečer, proveo sam u Domu sindikata, pokušavajući još nešto napraviti, ali bez uspjeha.
Ujutro me dopisnik Tanjuga razveselio uručivši mi propusnicu za sahranu. Tada još nisam bio svjestan što me čeka.
Crveni trg bio je blokiran vojskom. Četiri kilometra u krug nitko nije mogao proći bez propusnice. Prošao sam barem petnaest kontrola. Propusnica, putovnica, harašo, spasiba. Poslije sata hoda došao sam do lijeve tribine, gdje mi je bilo određeno mjesto. Ali što to vrijedi kad su ga drugi zauzeli. Posvađao sam se s jednim američkim novinarom i s još jednim čovjekom za kojeg nisam znao ni tko je ni što je. Ipak, uspio sam izboriti dobru poziciju.
Komemoracija je počela nakon petnaestak minuta. Prvo je govorio Jurij Andropov, pa onda ostali sovjetski rukovodioci koji su odali posljednju počast Leonidu Brežnjevu. Ponijeli su kovčeg prema grobu ispod zidina Kremlja, u Aleji velikana. Pokušao sam se probiti bliže mauzoleju. Nisam uspio. Probao sam na drugoj strani. Opet jedan u crnom kaputu sa šubarom, čvrsto me stisne za ruku i izgura natrag. Samo malo. Stop. Neće razgovarati. Vadim iz džepa novčanicu od sto dolara - mislim, to je Pariz - diskretno mu je pokazujem, a gestama i zatvaranjem očiju pokušavam mu objasniti što želim. Samo je odmahnuo rukom i više nije obraćao pažnju na mene.
Popnem se do vrha na trećoj strani. Tek tada ustanovio sam da odatle imam nešto bolji pogled. Između ljudskih glava bilo je dva-tri metra prostora kamo se trebao prenijeti otkriveni kovčeg. Znao sam da ću imati samo sekundu-dvije vremena za snimanje. Čekao sam kao lovac. Pojavio se kovčeg i za to vrijeme uspio sam, uz pomoć aparata s motorom, napraviti pet-šest snimaka. Gotovo. Više mi nije u vidnom polju.
Što se poslije događalo, čuo sam od onih koji su gledali televizijski prijenos. A ja sam smjesta otrčao - ravno u pravi triler…
Prvi avion za Beograd letio je već za nekoliko sati, i trebalo se požuriti, jer odavde ne mogu slati filmove u Pariz. Prvo sam otišao do stana naše spasiteljice i tu umotao role potrošenih filmova u aluminijsku foliju. Njih sam vratio u kutijice novih, neispucanih filmova, a te nove, prazne, bez ijednog snimka, stavio u aparate, da glume one potrošene. Za svaki slučaj, jer badava sam dolazio i napatio se, ako mi Sovjeti oduzmu negative, ili ih rendgen uništi…
I onda – pravac aerodrom! Kolega Slavko prođe onu rendgensku kontrolu, ja sav u tremi krenem za njim. Torba prođe, policajac je nije posebno ni zagledao, hajde super, ali – ja „sviram“. Ništa metalno na meni, ali rendgen pišti! Policajac me krene prepipavati, ničeg nema, prođem ponovo i opet ono biiiip… Ponovno prepipavanje, i napokon otkrijemo uzrok: unutarnji džep kožne jakne probio se i kroz tu rupicu u podstavu je skliznula grickalica za nokte!
Za to vrijeme, kroz glavu mi je prolazio, naravno, cijeli niz životnih opcija, a sve jedna gora od druge, ako me proglase sumnjivcem, u srcu SSSR-a i baš na dan sahrane generalnog sekretara… Srećom, ta me varijanta mimoišla, ali samo nakratko.
Naime, propisi su nalagali da pri ulasku u Sovjetski Savez prijavite točan iznos strane valute koji unosite, ali i da pri izlasku pokažete koliko vam je ostalo, uz dokaze na što ste trošili. Kako ja nisam trošio ni na što osim na dvije bundice koje sam tu, u aerodromskoj berjoski, kupio kćeri, koja je tad imala dvije godine, pokažem mu i njih i račune i ostatak novca, ali nedostaje potvrda o svoti koju sam unio u zemlju. U Kijevu mi je neki dan nisu ni dali, nemam, u cijeloj onoj gunguli nisam je se ni sjetio pitati. Policajcu je sve to malo sumnjivo, pa kaže: „Stanite ovdje i čekajte me, idem provjeriti“.
I gurne me u kut, iza neke zavjese… Stojim ja iza te zavjese, virim kroz procjep, gledam vani onu moju torbu na stolu, čekam, čekam, čekam, a na desetak koraka od nje je tunel i prolaz prema avionu za Beograd. Ma, nek' ide sve dovraga: iziđem, uzmem torbu, pa u tunel. Nitko ne zviždi, nitko ne viče za mnom, dobro je.
U avionu sjednem do Slavka i kažem mu potiho: "Slušaj, ako sad slučajno dođu po mene, evo ti ovi filmovi, evo ti adresa „Sipa Pressa“, čim sletiš u Beograd, šalji u Pariz što prije, kako god znaš!“. On me zbunjeno gleda, ali prihvati. Hajde, sad neka bude što bude, pomislim, ali onda se vrata zatvore, avion poleti, i mi sletimo u Beograd. Međutim, trileru još nije kraj!
U ono vrijeme, filmove smo u Pariz često slali preko drugih putnika: gdje god da si, u bilo kojoj zemlji, odeš na aerodrom i zamoliš nekog simpatičnog putnika za Pariz da ti ponese filmove do tamo, gdje će ga dočekati kurir s transparentom „Sipa Press“. I to je uredno funkcioniralo, tad još ljudi nisu bili ovoliko nepovjerljivi kao danas, nije bilo razloga. Međutim, budući da sam osjetio da bi moje snimke mogle biti vrijedne, ovaj put odlučim ići osobno. I ravno, skupa s onim bundicama za kćer, na prvi let za Pariz! Prije toga sam s govornice javio u agenciju da dolazim s filmovima.
Doletim tamo, ali me ne dočeka kurir, nego osobno Michel Chicheportiche, gazdina desna ruka i glavni prodavač agencijinih fotografija. On nikad nije dolazio po filmove, to je ispod njegovoga ranga. Oho, znači da je malo veća igra posrijedi! Kažem mu da imam filmove sa sobom, a on odmah ode u telefonsku govornicu. Evo ga nazad za tri minute, pa kaže: "Gazda ti nudi svojeg mercedesa u zamjenu za te filmove“.
Tu ja definitivno shvatim da imam doista vrijednu robu i odgovaram: "A što će mi u Jugoslaviji mercedes francuskih tablica? Pa samo za carinu i registraciju trebam platiti još jednu vrijednost auta“. Michel opet u govornicu, vrati se i govori: "Kaže gazda da će platiti i carinu i registraciju i sve što treba".
Hm, očito je gazdi ovo u mojoj torbi i vrjednije nego što sam mislio. Pokažem ja Michelu "bosanski grb", pa pođemo zajedno do agencije. I tamo s gazdom Gokšinom dogovorim da ćemo poslovati kao uvijek: pola-pola. A on se nasmiješi i pristane.
Michel je fotografiju Brežnjeva na odru istog dana prodao na sve strane svijeta, a meni je donijela dovoljno da kupim kuću u Zavali na Hvaru. Eno je i danas tamo, a tko zna u što bi dosad već bio recikliran onaj "mercedes“…
Lazić će svoju fotomonogafiju ljubiteljima fotografije predstavljati do kraja ove godine diljem Hrvatske i bivše Jugoslavije. Obožavatelji njegovog lika i djela luksuzno će izdanje moći kupiti na izložbama koje su planirane za ovu godinu.
Ovo su planirani datumi izložbi:
Šibenik, Muzej Grada Šibenika, 01.07.2021. – 10.07.2021. god.;
Split, Foto Klub Split 15.07.2021. – 18.07.2021. god.;
Hvar – Jelsa, točna lokacija još nije potvrđena, 20.07.2021. – 28.07.2021. god.;
Vis, točna lokacija i vrijeme još nisu potvrđeni;
Dubrovnik, točna lokacija još nije potvrđena, 30.07.2021. – 09.08.2021. god.;
Porto Montenegro – Crna Gora, 30.07.2021. – 09.08.2021. god.;
Sarajevo - u sklopu Sarajevo Filmskog Festivala 2021. god., 12.08.2021. – 22.08.2021. god.;
Zagreb, Hrvatski glazbeni zavod, 03.09.2021. – 15.09.2021. god.;
Beograd, točna lokacija još nije potvrđena, 18.09.2021. – 28.09.2021. god.;
Ljubljana, Galerija Fotografija - Barbara Čeferin, prosinac 2021;
Prodaja Jadran Lazić - 50 godina fotografije
• hrvatsko luksuzno izdanje - limitirana edicija od 150 primjeraka s potpisanom fotografijom - 4.000,00 kn + poštarina;
• englesko luksuzno izdanje - limitirana edicija od 50 primjeraka s potpisanom fotografijom - 4.000,00 kn + poštarina
• hrvatsko izdanje - normalna edicija - 2.000,00 kn + poštarina;
• englesko izdanje - normalna edicija - 2.000,00 kn + poštarina;
Knjige se mogu naručiti na: www.haa.hr/hr/
Info@haa.hr, telefon: 01 4828060