Jadran film, poznata filmska kompanija iz zagrebačke Dubrave, desetljećima je simbolizirala hrvatsku i jugoslavensku kinematografiju.
"Filmski grad" na kraju Zagreba proizveo je desetke igranih, dokumentarnih i obrazovnih filmova te golemu količinu koprodukcija s inozemnim partnerima. Nema hrvatskog filmskog radnika koji nije, nekada, surađivao i radio u Jadran filmu, gdje su se mogli susresti i svjetski redatelji i glumci, od Orsona Wellesa do Yula Brinera i Jeanne Moreu.
Zahvaljujući tom poduzeću, Zagreb je desetljećima bio središte proizvodnje filmova - što je zabilježeno i u povjesnicama.
Privatizacijski procesi devedesetih godina izbrisali su Jadran film s popisa značajnih filmskih kuća. Hoće li se ostvariti najave o uskrsnuću filmskog diva, tek treba vidjeti.
Radna organizacija Jadran film osnovana je 10. rujna 1946. odlukom Vlade Narodne republike Hrvatske. Preuzeli su prostorije nekadašnjeg Hrvatskog slikopisa na Trgu Petra Preradovića, potom su se seljakali po gradu da bi se od 1954. nastanili u Dubravi. Prostori Jadran filma započeli su se graditi 1953. po projektu arhitekta Igora Skopina koji je surađivao s Božidarom Rašicom.
U prvim godinama rada, od 1956. do 1962., djelovao je i Dubrava film kao poduzeće za tehničke usluge, dok je Jadran film izgradio sjedište u tadašnjoj Ulici Proleterskih brigada, današnjoj Aveniji Vukovar. Prvi igrani film Jadran film je snimio 1947. godine. Riječ je o filmu Nikole Popovića "Živjeće ovaj narod".
"Ako se povijest hrvatske kinematografije promatra prvenstveno kroz povijest dugometražnog igranog filma kao najprestižnije filmske vrste i najprestižnijeg filmskog roda - što je u slučaju naše zemlje, koja je svijetu dala i primjerice Zagrebačku školu crtanog filma, pomalo nepravedno, onda Jadran film predstavlja i najveći i najznačajniji, mada ne i jedini dio te povijesti", kaže za Index povjesničar filma Silvestar Mileta.
"Štoviše, gotovo da je sve do 1980-ih kada nastupa razmjerna decentralizacija hrvatskog filma u produkcijskom smislu između domaćeg igranog filma i Jadran filma moguće staviti znak jednakosti, uz opaske kako su mnogi filmovi 1960-ih i 1970-ih snimljeni u tzv. filmskim radnim zajednicama, malim ad hoc oformljenim producentskim skupinama koje su se uslugama Jadrana koristile u manjoj ili većoj mjeri, te kako su ipak značajne bile i produkcije, primjerice, Croatia filma ili FAS-a," dodaje Mileta.
"Ta filmska kuća, sa svojim filmskim savjetima i utjecajnim direktorima poput Ive Vrhovca i Sulejmana Kapića, stoji iza nekih od najvećih klasika hrvatskog filma: od onih Bauera (Ne okreći se sine, Samo ljudi), Tanhofera (H-8…), Belana (Koncert), Golika (Plavi 9) i Hanžekovića (Svoga tela gospodar) u 1950-ima, preko radova Mimice (Prometej s otoka Viševice, Ponedjeljak ili utorak, Kaja, ubit ću te!), Babaje (Breza), Papića (Lisice), Berkovića (Rondo), Ivande (Gravitacija) i čitavog niza žanrovskih autora u šezdesetima, nekih filmova Hadžića, Žižića, Papića, Grlića i Zafranovića, ali i velikih uspješnica dječjeg filma (Vuk samotnjak, Kapetan Mikula Mali) u sedamdesetima, te Vrdoljaka (Glembajevi, Kiklop), Grlića (Samo jednom se ljubi) i Zafranovića (Pad Italije) u 1980-ima", naglašava Indexov sugovornik.
"U pojedinim razdobljima Jadran film je intenzivno sudjelovao u međurepubličkoj razmjeni filmskih autora, kao i u unutar-republičkim i međurepubličkim koprodukcijama, od kojih je najslavnija (i najskuplja) svakako Bulajićeva Bitka na Neretvi (1969), nominirana i za Oscara. Još su dva, isključivo Jadranova filma već ranije zaslužila istu nominaciju - Cesta duga godinu dana (1958) i Deveti krug (1960) - oba u režiji stranaca, Talijana Giuseppea De Santisa i Slovenca Francea Štiglica", dodaje.
"Istaknutu je ulogu Jadran film imao i u međunarodnim (ko)produkcijama snimanima u Hrvatskoj – nakon talijanskih pepluma i biblijskih epova od kraja 1950-ih nadalje, preko Procesa (1962) Orsona Wellesa i zapadnonjemačkih filmova o Winnetouu iz 1960-ih te Limenog bubnja (1979) Volkera Schlöndorffa iz 70-ih, 1980-e su predstavljale vrhunac takvih Jadranovih, ne nužno uvijek i "potpisanih" djelatnosti.
Od Sofijinog izbora (1982) s Meryl Streep, preko hongkonške akcije Božji oklop (1986) s Jackiejem Chanom i filmskih nastavaka Dvanaestorice žigosanih (1985-1988) do miniserije Vjetrovi rata (1983) i njezina nastavka Rat i sjećanja (1988-1989) Jadran film se potvrđivao kao kompetentni suradnik u ovom dijelu Europe," kaže Silvestar Mileta.
Zlatno doba Jadran filma prekinuto je devedesetih godina kada je produkcija znatno smanjuje. U to vrijeme snimljeni snimljeno je svega nekoliko filmova. Privatizacija Jadran filma izazvala je brojne rasprave.
"Premda smo 1990-ih mislili - i ja i mnogi drugi - da je Antun Vrdoljak u filmu svemoćan, ipak nije uspio nametnuti svoju ideju Jadran filma kao državne filmske kuće, i sada je to privatna kuća na margini kinematografije. Ne znam na šta bi nalikovalo ostvarenje Vrdoljakove ideje, ali njen neuspjeh nije začuđujući s obzirom na opće trendove tzv. tranzicije.
Osobno mislim da je u naše filmove iz doba SFRJ uloženo toliko državnog novca i rada da bi se trebali automatski vratiti državi, ali tko sam ja da bi moje mišljenje bilo bitno", kaže za Index filmolog dr. Nikica Gilić.
"S obzirom da je Jadran film privatiziran, o njemu ne znam dovoljno. No, baš mi je žao - kada je već tako kako jest - što nema prave suradnje i sinergije između javno financirane kinematografije, javnog dobra, i tog privatnog vlasništva," dodaje Gilić.
Novije snimke iz Jadran filma pokazuju kako danas izgleda filmski grad u Dubravi.
Državna revizija je 2002. godine objavila kako je obavljena je revizija pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća "Jadran film": "Postupci privatizacije obavljeni su u skladu sa zakonskim odredbama," uz primjedbe na zakašnjela plaćanja od strane Nove produkcije d.o.o.
"S obzirom na činjenicu da je broj zaposlenih smanjen sa 172 na 103 djelatnika, da su smanjeni prihodi i ostvareni negativni poslovni rezultati, ciljevi privatizacije određeni odredbama članaka 1. Zakona o privatizaciji nisu ispunjeni," zaključila je revizija.
Danas je bonitetna ocjena tvrtke, prema ocjeni Company Walla, CCC i nalazi se u blokadi. U 2024. tvrtka je uprihodovala oko 74 tisuće eura i zapošljava četiri radnika.
Vinko Grubišić, predsjednik uprave, najavljuje za Index vedru budućnost: "U proteklih pet godina obnovili više od 5000 m2 prostora i sačuvali našu divnu industrijsku arhitekturu. Povećali smo broj studija sa tri na devet".
"U tijeku su radovi na novom Studiju 67 od 1000 m2 , za potrebe "unreal engine"/AI projekata. Stabilizirali smo poslovanje i nakon vrlo teškog razdoblja u kojem smo vraćali stare dugove i naslijeđene obveze zadnje tri godine poslujemo sa dobiti. Naše razvojne strategije i partnerstva su uglavnom vezani za inozemstvo", dodaje.
Grubišić najavljuje kako će se novi poslovni projekti predstaviti javnosti na gala partyju u povodu 80 godina kompanije ove godine.