Već sam pisao o talent showovima u Hrvatskoj i sigurno ću opet. Hrvatski mladi pop talenti u 90% slučajeva biraju taj put do "uspjeha" - možda zato što im je u slaboj konkurenciji dovoljan sirov talent za visok plasman. To im osigurava godine vegetiranja na umjetnoj slavi, vječno precjenjivanje svog autorskog i karizmatskog talenta te solidan izvor prihoda od svirki u kafićima i nastupa u A strani. Možete li zamisliti takav hladan tuš nakon divovskih reflektora i gomila poruka podrške legije dokonih gledatelja?
Takvo nešto dočekalo je i Splićanku Đanu Smajo. Baš puno puta.
Nakon što se s nježnih 10 godina prijavila u Music talents, udrugu Teane Kovačević koja se bavi razvojem splitskih dječjih talenata, bila je dva puta u Zvjezdicama (oba puta je bila jedan od pet finalista), dva puta na Dori, jednom na Zagrebačkom festivalu i sad je konačno dočekala svoj trenutak - i to na srpskom IDJ showu.
Đana u showu pokazuje sve svoje adute, a oni se u osnovi svode na visoku razinu rada i spremnosti na sve ono što čini nastup pop izvođača. Jedva čeka nastupati pred ljudima, spremna je i na ples, iako u praksi to izgleda malo nezgrapno, vokalno živi za reprodukciju omiljenih joj r'n'b diva, a i razumije društvene mreže dovoljno da konstantno baca insinuacije o nepostojećoj vezi s kolegom natjecateljem ne bi li stvorila hajp na svim frontama.
Okušala se i u autorstvu, ali taj dio zasad nije vrijedan daljnjeg skretanja s teme. Pohvalno je što je u intervjuu nedavno izjavila da je spremna opet pjevati tuđe pjesme, to će joj dobro doći u karijeri!
A tema nije Đana, nego IDJ show!
Kako to izgleda u Srbiji?
IDJ show je prvi srpski digitalni talent show, ubija na TikToku, u žiriju sjede trenutne srpske pop zvijezde, a iako produkcija nije razvikana, to nadoknađuju milijunom eura koji najavljuju uložiti u karijere tih 12 natjecatelja. Naime, srpski izvođači se moraju natjecati na stvarnom tržištu u odnosu na domaći zatvoreni sustav koji ne podrazumijeva publiku.
IDJ, ponajveći medijski gigant u regiji, koji služi i kao izdavačka kuća, ovaj show vidi kao stvarni generator hajpa za karijere ovih talenata. Nakon što privuku mlade talentirane tiktokere i provjere jesu li podobni za razvoj, ovdje će im stvoriti ime i razviti hajp oko njihovih prvih singlova - pobjednik showa je onaj koji "ima najbolju pjesmu" od svih autorskih pjesama koje će im produkcija dati da izvode u finalnoj epizodi. A još je i dodatni komadić medijskog IDJ carstva. Bingo!
O usporedbi showa po kvaliteti s domaćim izvedenicama ne vrijedi previše raspravljati. Produkcijski to samo služi svrsi i puno više fokusa je na supstanci - ovdje je potpuno jasno da se radi o industrijskim igračima koji su u tijeku s trendovima i o natjecateljima koji igraju puno ozbiljniju igru u odnosu na naše inačice.
Kod nas je razvidno da se cilja na izvlačenje maksimuma novca za aktere u gerijatrijskoj zabavi za dosadnu večer vikendom, a natjecateljima je po načelu showa samo drago što su tu i što dobro izgledaju na skupoj pozornici pod velikim svjetlima.
Ipak, dok ti dinosauri umiru jer su na dijeti odavno prožvakanih formula, generacija Z će sve više usvajati karijerni put bliži srpskom.
Đana vs. hrvatska glazbena industrija
Đana je odličan primjer talenta kojeg vjerojatno majka, također glazbenica za koju s razlogom ne znate, usmjeravana u glazbu i industriju zabave od malena.
Nakon dva nastupa na Zvjezdicama, renome joj je rastao u lokalnim krugovima, ali na tim krilima je kapitalizirala ponajviše upoznavanjem Albine (finalistica The Voice Croatia i pobjednica Dore koja danas puno više novca zarađuje od influensanja nego od glazbe) i njenog sad već bivšeg producenta Branimira Mihaljevića (sveprisutni bog i batina hrvatske glazbene industrije, koji je među najprofitabilnijima po radijskom emitiranju, znali vi njegove pjesme ili ne).
To ju je dovelo na Doru, i to ne jednom, nego čak dvaput, a oba puta je bilo jasno da od nje nema - ništa. Usprkos solidnom djelovanju na društvenim mrežama, Đana jednostavno nije nikad demonstrirala onu magnetsku privlačnost i auru pop zvijezde, a vječna usiljenost izigravanja te energije u formatu Dore kod publike ne prolazi.
I suočimo se s tim - kostimografija i koreografija su bili promašaj godine.
Očajni rezultati u ionako kriminalnoj konkurenciji nisu spriječili Đanu da radi, radi i onda radi još više, a tu je uletjela i prijava za IDJ show - iste godine kad je nastupala na Dori drugi put.
Poražavajuće brojke
Naša Splićanka sad je strah i trepet showa u kojem će vrlo vjerojatno biti pobjednica i ponos nacije koji dominira u srpskom talent showu reakcijama žirija, publike, ali i brojevima na društvenim mrežama.
U prošloj epizodi cijeli žiri se urnebesno rasplakao, a to je izgledalo toliko inscenirano da je naprosto simpatično koliko se Srbi daju za spektakl i izigravanje ekstremnih emocija ne bi li publici što plastičnije pokazali kako se treba osjećati. Sve za show.
Njen najrecentniji nastup u svega jednom danu skupio je 171.000 pregleda, 11. je mjesto na trendingu (u kategoriji glazbe), a ima skoro 500 komentara.
Za usporedbu, nastup na Dori u 9 mjeseci ima 43.000 pregleda i 98 komentara. Da sad ne radim tablicu s većim uzorkom, ovaj primjer savršeno ilustrira koliko je poražavajuća razlika između interesa publike za hrvatsku glazbu u odnosu na visoku razvijenost glazbene industrije kod naših susjeda.
(Ako dosad niste shvatili, obožavam teatralno plakanje u marketinške svrhe.)
Ali to nema veze s Đanom. Da nije ona, bio bi netko drugi - talenata ima na bacanje. Menadžment, produkcija, kvaliteta autorskog rada i obrazovanost budućih zvijezda oko količine truda koji moraju uložiti da bi nešto postali je nešto što više jednostavno ne možemo zanemariti pod krinkom seljačkih narodnjaka, neslušljivih cajki i svega ostalog što neupućeni još uvijek smatraju sinonimom za Srbiju.
Umjesto da plješćete Đani, zaplješćite Bassivityju, Imperiji ili IDJ-u. Oni su prelazili na digitalne medije prije 10 godina i dominirali YouTubeom, apsolutno otvoreni za sve utjecaje zapadnog tržišta, kako medijski tako i glazbeno/tematski. Za usporedbu, ZAMP se u 2014. hvalio pokretanjem projekta TOP.HR, emisije u kojoj glazbenici koji nikoga ne zanimaju dolaze u RTL studio pričati o novim singlovima koje nitko neće slušati i zatim upale spot, za slučaj da još niste promijenili program.
Pljesak za IDJ, zaslužili su.
Tako nam i treba?
A dok plješćete, zastanite i zapitajte se kako je moguće da je srpski talent show u glavama mladih glazbenika stepenica iznad daleko najvećeg glazbenog događaja u Republici Hrvatskoj.
Konkretno, HRT na Doru potroši 6.5 milijuna kuna novca poreznih obveznika, a na Voice oko 110.000 eura po epizodi; najveći stvarni rezultat ovih programa, koje plaćate da vam stvore nove zvijezde, jest to što je Mrletu skočila prodaja ščvaraka, ščpiva i ščnovogodišnjeg ščnastupa na glavnom trgu metropole, a Mia Dimšić može bolje naplatiti nastup na kojem joj se pojavi nekoliko stotina djece.
Hrvatska glazbena industrija nije iznjedrila konkretnu regionalnu zvijezdu već 20 godina (najbliže tome je Matija Cvek, ali on više nastupa na rođendanima zalogajnica i vjenčanjima nego u velikim dvoranama).
Srbija ih ima na izvoz - i to upravo mladim Hrvatima. Singl prošlogodišnje pobjednice IDJ showa ima 19 milijuna pregleda, još nekoliko finalista ima milijunske preglede, baze fanova su im na razini, a nastupi su redovni i unosni.
Dogodi li se Đani to isto (a trebalo bi), to će biti prvi slučaj da je neki Hrvat napravio outsourcing glazbene industrije jer je u matičnoj državi jednostavno - nema.
Sramota.