JOHNNY ŠTULIĆ i bez njega neprihvatljiva Azra, na ovim su prostorima oduvijek uživali status kultnog i neprežaljenog benda koji je postao obavezan soundtrack svakog studentskog partija. No, prije svega Azra je vremenom postala svojevrsnim sinonimom bunta baš kao i njihov lead vokal koji je vremenom nestao sa scene, zauvijek napustio državu i poput Osame Bin Ladena sporadično odašiljao poruke svojim vjernim fanovima koji su u domovini oko njegova lika i djela stvorili, danas već iritantnu famu koju izdavačke kuće iz godine u godinu kapitaliziraju na niz izrazito nemaštovitih načina. Lijeva politička opcija, u periodu prije izbora (kada se pokušavaju uvući u guzice mlađih birača), pozivaju se na Štulića jer on je na određeni način dokaz njihova revolucionarnog duha koji nikada ne spava ispod uniforme dosadnog i narodu nemilog političara.
Opus ove grupe možete pronaći u bezbroj različitih varijanti, a priče o tobožnjem ludilu i Štulićeve knjige čiji sadržaj donekle ide u prilog prethodnom traču, postale su naša svakodnevica.
No, malo je toga iritantno kao što je to slučaj sa šuškanjima o ponovnom okupljanju koja su postala tako umorna patka koja se servira barem jednom godišnje nakon čega se redovito oglašava i "on", veliki šaman glavom i bradom da bi sva ta nagađanja samo jednom svojom izjavom bacio u vodu tvrdeći da nema namjeru vratiti se na scenu. Naravno, u Štulića zaljubljeni mediji od svakog njegovog tupljenja prave velike naslove jer nema ništa zanimljivije od nekad popularne zvijezde koja već godinama prdi o jednom te istom. A čak i kada ponovno okupljanje nije opcija, niti se bilo tko bavi tom temom, Štulić pronalazi načine da se vrati u medije pa priča o temama kao što su "tko je ukrao novac od mojih autorskih prava" ili "Leiner je smeće".
Naravno, ne trebate biti genijalac da bi shvatili kako se problem autorskih prava ne rješava novinskim napisima i prepucavanjem putem medija, ali hajde. Nije ni prvi, ni posljednji.
Štulić je s vremenom postao iritantna medijska ličnost u rangu Thompsona, Severine, Gotovčevih, Nives Celzijus ili Radeljaka
Iako mnogi to previđaju, Štulić je s vremenom postao iritantna medijska ličnost u rangu Thompsona, Severine, Gotovčevih, Nives Celzijus ili Radeljaka, ali to zbog ljubavi prema onome što je radio prije dvadesetak godina jednostavno ne vidimo ili preciznije, odbijamo vidjeti. Svi već jako dobro znamo da se povukao i da se nema namjeru vratiti, ali on nas na to želi podsjetiti neprestano ističući jedno te isto, kao da smo svi retardirani i još uvijek nismo uspjeli savladati to komplicirano gradivo. I dio krivnje definitivno leži na onima koji ga na takve reakcije potiču i onima koji o tome pišu, ali svi znamo da za ovaj menage a trois trebamo i trećeg.
Kako to i inače biva, repertoar se vremenom istrošio pa je ove godine sezona kiselih krastavaca okrunjena paranoičnim citatima iz "Smijurijada", posljednje u nizu knjiga kojom oduševljava medije jer ako se do sada nismo zasitili sage o Azri, Štulić se pobrinuo da nam osvježi sjećanje pričama u stihovima s početka devedesetih. Nacionalizam, krađe, obmane i osvete čine ovo djelo neizbježnim štivom svakog nostalgičara koji je ove godine ostao zakinut za dozu Štulića. Ove godine lajtmotiv je urezivanje šahovnice na čelo što spada u sferu žutih priča u stilu "zlostavljao me otac" kojima se dežurni gosti tabloida pokušavaju okoristiti kada sve drugo padne u vodu.
Dakle, ili sviraj il` ne seri
Na stranu medijski cirkus, paranoični stihovi i neizdrživo žutilo cijele njegove priče nakon što je prestao biti glazbenik i postao "onaj lik koji o glazbi piše i priča", Štulić je i dalje relevantan u smislu da se njegova glazba sluša, a stihovi citiraju. To je nemoguće promijeniti, a na kraju krajeva, ne postoji ni namjera jer nitko ni ne tvrdi da je riječ o jadniku koji je postao popularan zbog gluposti i skandala nevezanih uz glazbu. On će uvijek ostati važan dio domaće glazbene povijesti.
No, ovo o čemu čitamo nema veze s glazbom. Ima veze s prepucavanjem i privlačenjem pažnje koje nikako da urodi plodom. Svima je jasno da Azra bez Štulića nije "ta" Azra pa zašto gubiti vrijeme na lupetanje o krnjoj Azri. A ako ste se stvarno odlučili povući, postoji jako dobar način da to učinite. Jednostavno se povučete.
Ne povlačite se po novinama natežući se oko bivše grupe skoro punih dvadeset godina jer ako zaista držite da su neke stvari i osobe odavno iza vas - ne pričate o njima. Pravnim se putem pobrinete da novac od autorskih prava završava u vašem džepu i pustite nostalgičare i članove bivše grupe da za vama rone suze, prave tribute i kupuju svako šugavo reizdanje onoga što ste radili kada ste bili faca. Dakle, ili sviraj il` ne seri.