TEDI SPALATO jedan je od najprepoznatljivijih, a ujedno i najsamozatajnijih dalmatinskih glazbenika. Posljednjih godina povukao se u Solin te ga se rijetko može čuti i vidjeti u javnosti. No, nedavno je objavio novi album, a priprema i veliki zagrebački koncert. Tim povodom smo razgovarali s njim.
Tedi Spalato utočište je pronašao u - Saloni. Kako danas izgleda vaš život u Solinu, u čemu posebno uživate, kako provodite dane? Što to sve donosi mir manjeg grada?
Kao što ste lipo rekli, tu sam pronašao utočište. Ja sam se kao splitsko dite nakon mnogo godina preselio u taj prekrasni grad Solin, gdje sam pronašao neki svoj kutak. Mir, šuma, priroda, glazbeni studio - dobro mi je. Stekao sam tu prijatelje. Puno je manje stresa u odnosu na veliki grad.
Tako da zapravo, kad dođem u Split, onda dođem gotovo kao gost i divim se svom rodnom gradu. Živeći u njemu od rođenja propustio sam mnoge stvari vidjeti, smatrao sam da je normalno da sve te ljepote Split ima. Ali, evo, sad kad dođem ostanem i po nekoliko sati, drago mi je doći. No, baza mi je sad Solin.
Objavili ste album (i singl) Ime mi je nevažno. Ipak, umjetničko vas je ime obilježilo i već godinama privlači interes obožavatelja. Kako je nastalo ime Tedi Spalato? Nadaju li se Solinjani da ćete uskoro biti Tedi Salona?
Da, zanimljiva je ta priča oko imena koje nije važno. Naziv je to utemeljen na pjesmi moje drage prijateljice Antonele Ozretić. To ime bi bilo nekakav rezime ovog perioda od proteklih nekoliko godina i rada za vrijeme korone. Album je donio sa sobom mnoge lipe suradnje, kao što je s Goranom Karanom, grupom Pavel, klapom Berulia... Ima tu dobrih autora, dobrih tekstova, dobrih aranžmana, dobre produkcije.
Rezultat je to rada jako velikog broja ljudi i uvijek kažem da bi se taj mali Porin ili bilo koja nagrada, ako se dobije, trebali razlomiti na puno djelića jer puno je ljudi utkalo u album jedan dio sebe, svog glazbenog umijeća. Takav je bio slučaj i s ovim albumom.
Moram tu spomenuti da sam odlaskom Remija Kazinotija, mog dragog prijatelja i producenta s kojim sam godinama radio, nastavio suradnju s njegovom djecom na ovom albumu. Bruna i Karlo Kazinoti su likovno opremili album. Bruna je napravila fotke, a dizajn je radio Karlo. To je jedna lijepa uspomena i nastavak naše suradnje.
Što se tiče nastanka imena, jer izgleda da je važno, barem za ovu priliku. Ono je, kao umjetničko ime, nastalo u suradnji s Ivom Lesićem s kojim sam se pripremao za tadašnju Jugoviziju. Davno je to bilo i, budući da sam već na stepenici kad je ime nevažno, preskočena je ta mogućnost da Spalato postane Salona jer sve je to već sadržano u meni. No, svakako ste me nasmijali.
Vi ste mnogima sinonim za Dalmaciju i sve ono što ona sa sobom nosi. Vaše pjesme odišu tradicijom i nekim prošlim vremenima. Što je za vas Dalmacija? Kojim stihom biste je opisali?
Što se tiče moje Dalmacije, kao čovjek koji je ovdje rođen i koji je osjetio sve ono što je vezano za te bitne pore Dalmacije, ona je moj elementarni dah. Moj udah u toj prekrasnoj prirodi, u moru, u ljudima, u običajima, u glazbi, u povijesti, u jeziku... Utkala je u mene sve ono što je bitno i prepoznatljivo.
Zahvaljujući mnogim mojim učiteljima, među kojima ističem Ljubu Stipišića i Marinka Katunarića koji su me od malena učili i davali mi vrlo bitne informacije, ne samo glazbene već i kulturološke, učeći me o tome gdje smo rođeni i gdje živimo.,,
To me isprofiliralo kao glazbenika i kao čovjeka. Tako da sve ono što nosim u sebi ljubomorno čuvam. Pogotovo uz sve ovo što moderno vrijeme nosi sa sobom. Svjedočimo narušavanju predivnog mediteranskog podneblja, od plaža i arhitekture do običaja, a to je valjda sudbina svih predivnih prostora, da dolazi do devastacije i pregradnje...
Osnovna stvar na koju se vraćamo je to da moramo poštovati tradiciju, našu kulturu, urbanizam, naš vrlo mali prostor i malo more koje moramo čuvati, kao i glazbu i etnologiju. O tome je majstor Ljubo Stipišić mnogo pisao i mnogo toga pokrenuo, to treba njegovati. Do kraja ostajem privržen tom načinu i osjećaju, kako osjećam taj prostor Dalmacije. A stih bi bio, naravno, Ljubin: "Dalmatino, povišću pritrujena."
Malo je poznato da vam je jednu pjesmu, Ispočetka, napisao Luka Bulić. Kako je došlo do te suradnje?
Tako je, na novom se albumu našla i skladba Ispočetka koju sam predstavio na prošlom Zagrebačkom festivalu. Ta je skladba jedna iskrena priča. Nadam se da to nije moja zadnja suradnja s Lukom. Iskreno, nisam ni znao do sada da je Luka Bulić toliko poetski nadaren. Baš mi je pravo iznenađenje.
Tada se on javio meni, ali sada ću se ja javiti njemu pa da opet napravimo nešto. Dragan Brnas je napravio glazbu za tu pjesmu, a takve suradnje mi znače jer iz njih mogu puno toga naučiti, a ta sinergija starijih i mlađih generacija možda donijeti mnogo toga dobroga.
Kako gledate na današnje stanje u domaćoj glazbi? Hiperprodukcija je sveprisutna, a nedavna Billboardova ljestvica pokazala je da Hrvati danas najviše slušaju trap folk. Što mislite da je razlog tome? Koga od novih, mlađih domaćih glazbenika posebno cijenite? Ima li netko čiji rad pratite i slušate privatno?
U ovom se vremenu stvara mnogo glazbe, došlo je do te hiperprodukcije, što ne podrazumijeva da nema dobre glazbe. Ima prekrasnih ostvarenja, ima divnih glazbenika i glazbenica i uvijek je zapravo pravo zadovoljstvo surađivati s mladim imenima, poput Jure Brkljače ili Matije Cveka. To su vrhunski pjevači koji se izuzetno trude u svom radu. Treba ih apsolutno podržavati.
I, znate, reći ću vam iskreno. Ja sam sretan, imam glazbu te svoje ostale hobije, malu oazu mira koja mi dopušta da budem na miru sam sa sobom i sa svim onim što se događa, da budem kreativan. U svojevrsnom otklonu od toliko novosti, ali ipak nisam imun na to sve.
Bavite se restauracijom instrumenata u vremenu kada je digitalija sve prisutnija. Sve se više govori i o utjecaju umjetne inteligencije na budućnost. Kako gledate na to? Mislite li da tehnologija može zamijeniti glazbenika?
Tehnologija, uz sve te alate koji postoje, na neki način olakšava stvaranje glazbe, na što se nadovezuje i spomenuta hiperprodukcija. No, nikad ne može tehnologija zamijeniti ideju, ali može pomoći u realizaciji glazbene ideje. Tehnologija bi trebala biti moderan, efikasan glazbeni alat koji je uvijek u funkciji glazbe i ideje. Ako nije, onda postaje sama sebi svrhom, a to nije dobro. Treba dati priliku novim tehnologijama, ali one trebaju biti samo alati.
Glazbenik na svoj način, svojim viđenjem, izražava glazbenu misao, odnosno glazbenu ideju. U toj cijeloj priči treba pronaći ono što čovjeku odgovara. Toliko toga se stvara da nije ponekad jednostavno jer ne može se sve preslušati u tom moru glazbenih proizvoda, teško se pronađe ono što čovjeku najviše odgovara, ono što on smatra kvalitetnim, a ne što mu drugi nameću. Mislim da je s takvim stavom dobro živjeti u današnje vrijeme.
Što se tiče mog jednog dijela života u vrijeme covida i poslije, koji mi je postao vrlo važan, je bavljenje, osim svakodnevno glazbom, i vježbom, stvaranjem, pisanjem... Bavim se i restauracijom starih glazbala i starih automobila i to mi je od malena bila jedna ljubav. I već su se pokazali neki dobri rezultati mog rada po tom pitanju.
Volim ono što se ne stvara samo kroz glazbu. Glazba je medij koji je neopipljiv. Fizički nije prisutna, ona je fluid, a čovjeku je lijepo vidjeti i neki trag u materiji koji ostavlja. Bila to pokidana gitara koju je netko bacio ili neki stari oldtimer koji treba ljubav i pažnju da oživi i može se ponovno provozati.
Osobina mi je da volim zaboravljene stvari. One čuvaju u sebi bogatstvo i tajne. Volim ih skupljati i restaurirati. U tome vidim smisao i inspiraciju, pa i za samu glazbu.
Na čemu radite trenutno? Nominirani ste za Porin u kategorijama Album godine i Najbolji album zabavne glazbe... Zagrepčani će vas moći čuti 15.4. u Lisinskom, što mogu očekivati?
Uskoro se održava Zagrebački festival u tom, kako ja kažem, zbijenom 3. mjesecu, uz Porin. Tako da ću nastupiti na njegovom jubilarnom 70. izdanju s pjesmom Slomljena krila, objavljenom na aktualnom albumu. Jako cijenim taj festival kao dio naše glazbene tradicije. Iznjedrio je brojna velika djela Marka Novosela, Ive Robića, Arsena Dedića, Gabi Novak, Tereze Kesovije, Olivera Dragojevića, Vice Vukova...
Krio je i krije pregršt izvrsnih glazbenika i dirigenata, aranžera. Tu je sad, recimo, Ante Gelo nastavak te old school aranžerske tradicije. Treba taj festival cijeniti, sudjelovao na njemu ili ne. Možda ih se više ne doživljava kao nekad. Možda su mediji preuzeli funkciju festivala u smislu promicanja glazbe. No, to su bila uistinu spektakularna događanja, od Zagrebačkog, Splitskog, Šibenskog, Šansone, Popevke...
To treba živjeti i dalje! Utjecaji tih festivala su prisutni i danas u mnogim djelima, a meni je lijepo biti kotačić u nastavku te tradicije. Osim toga, čeka me i solistički koncert u Lisinskom uz meni drage goste. Pridružit će mi se Pavel, Ante Gelo i klapa Berulia. Svakako sve pozivam, da se družimo, pivamo, smijemo i guštamo.
Ali prije toga sam na dodjeli nagrada Porin, ovo mi je prva nominacija u kategoriji Album godine. Sve se to ostvarilo uz pomoć moje diskografske kuće Scardone i mladog tima tamo koji je radio na albumu i njegovoj promociji. Otvorili su mi i vrata društvenih mreža, vrlo su revni i dragi, tako da mogu i njima zahvaliti. Bože, daj snage pa neka bude tako i dalje. A dalje slijedi rad na novom albumu, koji ću snimati analogno. I to vam je još jedna stvar s aktualnim albumom. Brunine analogne fotografije koje ga krase svojevrsna su najava novog albuma.