DANAS je muškarac u Splitu srušio spomenik partizanskom heroju Radi Končaru koji mu je pao na nogu i ozlijedio ga. Mi u suradnji s Yugopapirom donosimo tekst iz 1969. godine o njegovom sinu istog imena.
Travanj 1969: "I na kraju, pozdrav njegovoj drugarici i njegovom malom proleterčetu, njegovom nasljedniku, koga, nažalost, neće ni vidjeti." Ovako je završio svoje posljednje pismo Rade Končar. Predosjećajući skoru smrt, poslije neljudskih mučenja, on nije mogao a da ne zažali što svog jedinca, koji je tih dana došao na svijet, neće nikada moći vidjeti i pomilovati.
Hrabri revolucionar, koji se u to vrijeme nalazio na dužnosti sekretara CK KP Hrvatske, umro je herojski. Poslije suđenja, čiji se ishod unaprijed znao, izgovorio je one znamenite riječi:
"Milost ne tražim niti bih vam je dao!"
A na samom stratištu, u Šubićevcu, u Šibeniku, doviknuo je izvršiteljima smrtne kazne:
"Kukavice, zar se bojite pucati u grudi, zar se bojite naših pogleda?"
Poslije dva mjeseca uhvaćena je u Zagrebu i Končareva žena, Dragica, koja se već bila priključila partizanima. U njenom džepu nađena je tada fotografija šestomjesečnog dječačića, koji je nosio očevo ime - Rade. Jednog srpanjskog dana 1942. godine Dragica je skočila ili je bačena kroz prozor s trećeg kata zatvora. Okupator se, međutim, nije time zadovoljio. Trebalo je do kraja satrti tu komunističku obitelj, ne isključujući nikoga. Ni nedužnog mališana.
Monstruozna ucjena
U želji da se domognu sina Končarevih, ustaše su došle na, zaista, monstruoznu ideju. Umnožili su u bezbroj primjeraka njegovu fotografiju nađenu kod majke i razdijelili je agentima i doušnicima.
Po zidovima okupiranog Zagreba pojavili su se tih dana i veliki plakati na kojima je pisalo da se mali Rade Končar ucjenjuje na ravno sto tisuća zlatnih kuna! Čudnim stjecajem okolnosti, smeđokosi sin mrtvih revolucionara, "ucijenjen" je vjerojatno, više nego ijedna druga beba u povijesti.
Uzalud su dječakove fotografije kružile Zagrebom, uzalud se za njim tragalo na sve strane.
Domaćica Josipa Saili koja ga je primila na čuvanje u naselju Kustošija, kao svoj partijski zadatak, dosjetila se kako doskočiti ustaškim potjerama. Pustila je da dječaku poraste kosa, a onda ga je obukla - kao djevojčicu. Tko bi u toj ljupkoj djevojčici mogao prepoznati Končarevog sina.
Ipak, ustaše su jednog dana uspjele ući u prostorije gdje se nalazio mali Rade. Bilo je to prilikom jedne od mnogobrojnih racija. Ali, Josipa ni tada nije izgubila prisustvo duha. Kako je pored Radeta čuvala još nekoliko mališana, ona je, čuvši galamu na vratima, počela da ih - bjesomučno štipa.
Kad su agenti ušli, u ovom privatnom "prihvatilištu" bila se digla dječja graja do neba.
"Hajdemo iz ovog pakla", rekao je jedan agent. "Gdje bi ovdje mogao biti Končarev sin..."
Do kraja rata i sve do 1956. godine, Rade je bio u domu Sailijevih. Josipa ga je, zajedno s mužem Dragutinom, čuvala kao svog najrođenijeg. I kad je prošle godine umrla, Rade ju je ožalio kao pravu majku.
Kao kod Jacka Londona
Vođen neodoljivom željom, a vjerojatno i pod utjecajem romana Jacka Londona, koji su sve do danas ostali njegova najdraža lektira - Rade je dospio na more. Prvo je završio Srednju pomorsku školu u Bakru, a potom se otisnuo na pučinu. Bio je najprije kadet, a onda oficir na brodu. Sa šesnaest godina postao je i član Partije.
"Tri i pol godine provedene na moru su moja najveća životna škola", kaže Končar. "Ne samo da sam upoznao mnoge zemlje i ljude, nego sam navikao da se vlastitim snagama probijam kroz život."
Naporna služba na brodu pomogla mu je da se i tjelesno razvije. Sve je više sličio na svog oca koji je, kao što se zna, francuskim ključem mogao razoružati i dvojicu naoružanih agenata ako bi ga zaustavili na ulici. Često je vježbao na gimnastičkim spravama, boksao, igrao ragbi.
A kad se zasitio mora - krenuo je u Beograd. U grad u kome je i njegov otac proveo dio svoje mladosti. Upisao se na Pravni fakultet i za četiri godine diplomirao. Dvije godine je studirao vanredno, radeći i učeći istovremeno. Držao je predavanja u omladinskoj političkoj školi i crtao čestitke za Novu godinu da bi poboljšao prihode.
Poslije se oženio Riječankom, učenicom srednje ekonomske škole, Vječeslavom. Dobili su dvije djevojčice - Sanju i Olju. Uselili su se i u nov stan u Novom Beogradu. Rade, doduše, još nije stupio na posao, ali se nada da će uskoro početi raditi. On se želi zaposliti u nekom poduzeću i ima izgleda da se to ostvari, pa je spreman da još malo sačeka.
Končar ne provodi ove dane besposlen. Kad smo ga posjetili, upravo je uređivao stan. S velikom ljubavlju crtao je figure Disneyjevih junaka na zidu sobe u kojoj će spavati njegove kćerke.
Poslanički kandidat
U Novom Beogradu Končar je već postao ugledan građanin. To se vidjelo i 1965. godine kad su mu njegovi građani ukazali povjerenje izabravši ga za odbornika Općinske skupštine. On to povjerenje nije iznevjerio, pa je sada kandidiran za poslanika.
"Bio bih uvrijeđen ako su me ljudi kandidirali zato što sam Končarev sin", veli Rade. "Vidite, ja to već osjećam kao neko opterećenje. Volio bih da u meni ne gledaju sina zaslužnog oca. Da za njih ne budem sin Radeta Končara, već - Rade Končar. Da otac ne bude obaveza nego uspomena. A ta uspomena mene mora uvijek obavezati, bez obzira hoće li me netko na nju podsjećati."
Mladi Končar, koji po svojim shvaćanjima i ponašanju sliči na modernog, praktičnog mladića, pričao nam je još dugo o tome kako je bilo teško da ga sredina prihvati kao običnu ličnost, bez oreola slavnog oca. Ako bi u školi slučajno dobio "jedinicu", govorili su mu:
"Što misliš, ako si Končarev sin, ne možeš dobiti slabu ocjenu".
"A ja sam, eto, smatrao svojim pravom da imam i jedinicu", veli Rade. "Jednostavno, kao i svi ostali moji prijatelji, zaigrao bih se, ne bih naučio zadatak i zna se što slijedi..."
Priznao je da mu je bilo smiješno kad je jedan list, kao da je riječ o nekom značajnom događaju, ovako obavijestio svoje čitatelje o njegovoj ženidbi:
"Jučer se vjenčao Rade Končar, sin Radeta Končara, u matičnom uredu u Ulici Radeta Končara".
U trenutku dok ovo pišemo, još se ne zna je li Rade Končar postao poslanik ili nije. On sam kaže da je spreman i na jedno i na drugo. Nekadašnje "proleterče" dospjelo je danas, s 27 godina, do praga Skupštine.
Napisao: Ranko Đukić (Ilustrovana, 1969.)