Veliki je gušt poginit za Hrvatsku, veći negoli u njoj bit živ

Foto: Index

U JEDNOJ splitskoj školi, na satu hrvatskog jezika, učenici su morali dati točan odgovor na slijedeće pitanje - da li majka čiji sin pogine za domovinu triba bit tužna ili sretna? Za peticu se tražio odgovor - sretna.

Veliki je gušt poginit za Hrvatsku. Veći negoli u njoj bit živ. Ćaća poginulog sina nije obuhvaćen gradivon. Pretpostavlja li se da je ćaća već poginijo za Hrvatsku? Mora da žena i majka povazdan plače od sriće. Iako je od rata prošlo 25 godina, ne dozvoljavaju nam da ga zaboravimo. Moguće da drugog razloga za sriću otad i nije bilo, osin poneke pobjede nogometne reprezentacije.

Vlade, ponosni sponzori rata, čine sve da do istog dođe. Televizijski programi imaju samo jedan zadatak; kršćane napravit kršćanskijima, muslimane muslimanskijima, a glupane glupljima. Šteta što ne poskupi pretplata. Ovisnici emisije Bez pardona ne bi pitali za cijenu. Mediji i vjerske organizacije promoviraju primitivnost i mržnju, a političari ne prezaju žrtvovat narod za osobnu korist. Mi na Balkanu posebno cijenimo takve političare. Ako su u stanju žrtvovat svoj narod, šta li tek čeka naše neprijatelje? Narodu ne pada na pamet glasat za nekog ko nudi alternativu mržnji.

Smatra se da takav ništa ne radi i da je dosadan ka Josipović. Još nan samo fali prilagođavat se miru. Koji Hrvat za to ima snage i živaca? Zašto ne bismo svi bili sritni, a ne samo majke? Doduše, ima i nesritnih majki. To su majke lezbi i pedera, a takvi teško da će zaginit u ratu. Nesritne su i majke onih cura koje su se udale za Srbe ili muslimane. Nerijetko ćete od tih majki čut da bi radije da su ćer pokopale negoli šta su doživile. Majke dalmatinskih sinova su nesritne čin in se sin oženi, bez obzira na nacionalnost njegove žene. Svaka mater "voli" svoga sina, pa koliko njemu želi dobra toliko njegovoj ženi želi zla. S obziron da toliko zla nikad ne more doć samo od sebe, svekrva radi šta može-unosi svađu, nemir i dramu. Uvjerava sina da je ugrožena budala, pa nahuškani sin umlati ženu ili se propije. Ako je slabić.

Država je ka svekrva. Nahuška narod, pa slabašni balkanci ratuju i/ili obole. Uvjeravaju nas da smo ugroženi iako nas niko ne napada. Jedina opasnost nam dolazi od onih koji nam "žele dobro". Da se regionalne vlade ne svađaju oko toga čiji narod zaslužuje više dobra, svima bi nan bilo bolje. Ka šta svekrva zapravo mrzi vlastitog sina i nevistu, tako i vlast mrzi svoj narod. Da je tome tako svjedoče njihovi voljeni; prerano osidili, bolesni ljudi koji žive ispod razine dostojanstva i mogućnosti, te konstantno imaju osjećaj da je greška u njima.

Šta radi pojedinac koji ne more izać nakraj sa materon ili ženon? Pridruži se skupini koju čine bolesnici slični njemu. To mu je zamjena za familju koju nije ima, stoga sve šta smeta skupini smeta i njemu. Svjestan je da ka individualac nije uspio, pa ka član navijačke horde, crkvenog zbora ili stranke daje sve od sebe. Ako neko ili nešto ugrožava opstanak skupine (koja ima svog vođu koji od njih ima koristi), dovoljno je insinuirat da neprijatelj napada njihovu homogenu zajednicu u kojoj su svi ka jedno. U svemu šta ga se manje tiče on ide do (samo)uništenja.

Nikad takav pojedinac neće poginit za realni životni cilj, on gine za domovinu, za ideal. Onaj kome nisu dozvolili bit u pravu, rado gine tuđon krivnjon. I tek kad se to dogodi, vidi se razlika između države i svekrve. Prva poginulog obilazi prije izbora jer in više vridi mrtav negoli živ, a svekrva, odnosno majka poginulog, obilazi sina svaki dan, govoreći mu sve ono šta bi ga radovalo čut da je živ. Nevisti se gade i svekrva i država, a s obziron da ima dicu kojoj ne želi zlo, odseli s njima što dalje od obje.

Svak ima svoju viziju sriće, a većina tih vizija je oprečna gradivu hrvatskog jezika. Desanka Maksimović je napisala da je sreća lepa samo dok se čeka. Prije smo za peticu morali Desankinu sriću znat napamet. Sad je humanije ponavljat razred negoli bit odličan u školi. Bit odličan u ovakvoj školi znači bit karakterno nedovoljan. Koliko god profesorici hrvatskog jezika želimo hrvatsku sriću u hrvatskon životu, toliko majkama želimo da nikad ne dožive peticu iz hrvatskog.

Pročitajte više