Foto i video: Željko Raukar
NAŠ ČITATELJ, ali i kolega Željko Raukar tijekom šetnje Gorskim Kotarom naletio je na prizor za pamćenje, mamu medvjedicu koja je u šetnju izašla sa svojim mladuncima. Odlučio ih je snimiti, a za Index je ukratko opisao kako žive medvjedi u tom dijelu Hrvatske, ali i kako je do susreta s njima došlo.
Njegov tekst donosimo nakon videa:
Proljeće je doba godine kad i inače prelijepe proplanke i šumarke u Gorsku kotaru, kojem tepaju da je "hrvatska Švica", dodatno ukrašava mladunčad životinjskih vrsta koje tu obitavaju, napose mali medvjedići, koje su majke medvjedice donijele na svijet u prosincu ili siječnju, u brlozima, u dubokoj hibernaciji.
Zbog iznimno kratkog roka skotnosti, koji traje samo šezdesetak do sedamdesetak dana, medvjedići se okote veliki otprilike kao štenci, a zatim sami pronađu sise usnula majke i griju se u njezinom debelom krznu.
Medvjedica mrkog medvjeda, podvrste koja obitava na goranskim i inklinirajucim prostorima, obično okoti dva mladunca, rjeđe tri ili jednog, a sasvim rijetko četiri i o njima brine do otprilike završetka druge godine njihova života, kad ih je jednostavno primorana otjerati, nekad i vrlo grubo. To djeluje sasvim netipično jednoj od najbrižnijih mama prirode, ali je jednostavno njezina zakonitost, kako bi se ponovo parila i donijela na svijet novi naraštaj.
Medvjed se mnogima čini kao iznimno opasna životinja, uostalom, muški primjerci znaju težiti kao četiri odrasla čovjeka i kad ustanu uspravno na stražnje noge dosežu i tri metra, ali zapravo su vrlo plahi i ultimativno izbjegavaju blizinu čovjeka. Realnu opasnost predstavljaju tek majke medvjedice, naročito sasvim malenih mladunaca koji se ne mogu brzo udaljiti od čovjeka, a posebno su opasne i spremne su ugroziti čovjeka ako se on u bilo kom trenutku nađe između nje i njezinih mečića.
Inače, medvjedi su prehranom oportunisti, jedu sve što im je ponuđeno, ali su pretežito biljožderi, štoviše pasu travu slično kao što to čine kopitari i papkari, ali se voli počastiti kakvom strvinom. Love rijetko, iako to mogu činiti i brzinom većom od pedeset kilometara na sat. Također vole pojesti kukce i njihove larve, sitne glodavce, ribu ili rakove ako su im dostupni.
Procjenjuje se da je broj medvjeda u Hrvatskoj u posljednih više od pola vijeka narastao barem desetorostruko, s oko šezdesetak ili sedamdesetak jedinki na možda čak i tisuću. U Gorskom su kotaru 2015. godine boravili vrlo blizu naseljima i noću često zalazili u njih. Samo u okolici Crnog Luga, u kojem je sjedište NP Risnjak, bile su najmanje tri medvjedice s mladuncima, a prošle godine nisu viđani niti približno toliko često kao godinu ranije.
Intenzitet viđanja medvjeda i njihova približavanja naseljima najčešće se dovodi u vezu s vrstom hrane koje pojedinu godinu ima u izobilju ili je pak nedostaje, a istinski problem predstavljaju nezaštićena odlagališta smeća, koja, ako na njima ima i odbačene hrane, medvjedi kao oportunisti rado posjećuju i tako se previše navikavaju na čovjekovu blizinu pa mogu postati opasni po čovjeka.
Ovog proljeća može se često vidjeti medvjedice, a mladunčad. Ova u snimkama i na fotografijama snimljena je uz granicu NP Risnjak i Crnog Luga, a u neposrednoj okolini tog mjesta viđene su ovih dana još dvije medvjedice s mladima, od kojih još jedna s ovogodišnjom a druga s lanjskom, bitno većom mladunčadi, kojoj do kraja godine preostaje osamostaljenje, uz sve izazove koje ono predstavlja.
Inače, Gorski kotar i NP Risnjak među rijetkim su staništima divljih zvijeri u Europi koja se još uvijek mogu pohvaliti zastupljenošću svih triju velikih europskih zvjeri. Osim medvjeda tu su još i vuk i ris, što se apsolutno može smatrati iznimnom prirodnom dobrobiti i ljepotom te vjerodostojnim znakom očuvanosti okoliša, a u gospodarskom smislu, posebice turističkom, velikom komparativnom prednošću.
Za uživanje u ljepoti goranskih zvijeri i divljači potrebno je samo malo hrabrosti i dobre volje, naravno i sreće, jer nije ih uvijek baš lako uočiti i sresti, ali svaki susret je doživljaj za pamćenje.