MARKO NASTIĆ je institucija po pitanju elektronske glazbe u Srbiji. Tijekom godina mnogi srpski DJ-evi su isplivali na površinu, poput Dejana Milićevića ili Marka Milosavljevića, međutim, na spomen imena Marka Nastića svi obožavatelji elektronske glazbe u Srbiji, pa i šire, kažu da je on broj jedan, kažu da se njegovi partiji nikad ne propuštaju. Da je tomu tako, govori činjenica da je Marko mnoge svoje setove započinjao čak i u sedam sati ujutro (primjerice na novosadskom festivalu Exit 2008. godine), kad su svi "izdržavali" DJ-eve koji su prethodno svirali smatrajući ih za predgrupu velikom Nastiću.
Ne ide se kući dok Marko svira
"Nitko ne ide kući dok je Nastić za DJ pultom", rekao je jedan strastveni "technikaš" na partiju u centru Expo, mjestu gdje je Marko u nedjelju 21. veljače nastupio uz Adama Beyera i DJ Slama. Kako u gradu dugo nije bilo techno partija na toj razini, činilo se kao idealna prilika vidjeti kako diše beogradska techno scena i kako reagira na obožavanog DJ-a.
30-godišnji Marko Nastić vrlo je jednostavan i nepretenciozan momak kojega niti status elektronskog boga nije uspio poljuljati u glavi, kao što se to na primjer dogodilo poznatom DJ Tiestu kojeg je preplavio teži egotrip. Pristupačan i nasmijan, prema ženama izuzetno pažljiv i susretljiv, Marko je ostavio dojam na neki način kvartovskog dečka koji je sretan jer može uživati u onome što radi.
Hiperaktivan i skakutav na relaciji Beograd - Amsterdam
Poprilično nizak, kose nestašne kao u Einsteina i osmijeha poput petogodišnjeg dječarca, sav hiperaktivan i skakutav bez imalo susprezanja i kolutanja očima rado je odgovarao na sva pitanja. Kod njega ne postoji "ne bih o tome pričao" ili "bez komentara". Vrlo pristojnog i elokventnog DJ-a podjednako voli i kritika i publika. Tisuće ljudi urlaju na spomen njegova imena, a kolege DJ-evi za njega uglavnom kažu kako je na neki način "najbolji srpski izvozni proizvod".
"Ne želim je sputavati. Ipak, Beograd je moj grad, nije da se selim, već oboje shvaćamo kako je Amsterdam više njezin grad, Beograd više moj, pa ćemo tako živjeti na toj relaciji", nadodao je DJ koji nikad u životu ne misli iznevjeriti dijete u sebi i nevinu dječačku viziju života koja se vrti oko pozitivne energije, vječnog "da mi se" i vajba koji očigledno ne pokreće samo njega, već i enormu skupinu ljudi koja mu se uvijek vraća.
Protiv šablona i surovog režima
Iako mu je raspored prenatrpan nastupima i u inozemstvu, primjerice Barceloni, Riju, Madridu, Londonu, Parizu ili Mallorci, Nastić uvijek rado sjeda u zrakoplov za rodni Beograd, mjesto gdje je odrastao, skejtao, brijao s ujakom koji je svirao Italo disko tijekom osamdesetih na beogradskom radiju, počeo s rejvovima, pitao starije kolege što su ritam mašine i ti gumbići na miksetama, počeo vrtjeti ploče i kroz godine potpuno izbrendirao svoje ime. To naravno nije ni fragment onoga što je sve prošao u svojih 15 godina karijere, jer je nevjerojatno što je sve uspio nagurati u žanrovske obrasce funky technoa, minimala, pa i trancea kojem se ipak nikad nije u potpunosti predao.
Iako je kroz godine bio bombardiran kojekakvim provokativnim pitanjima, uvijek je u prvi red najviše gurao glazbu, odnosno techno kojem je privržen otkako je doznao za elektronsku glazbu. Drito u to vrijeme, u devedesetima kad se techno počeo probijati u Srbiji, kad je pomislio da se cijeli svijet vrti onako kako on želi, došlo je do ratnog sukoba koji u njegovoj glavi nikad nije naišao na logiku i razumijevanje. Kao pokretač nečeg novog u to vrijeme, jedino u što je bio siguran je mir koji kroz svoj "pozitivan elektronski vajb" želi prenijeti na ljude oko sebe.
Skupina entuzijasta u šarenim šiltericama
Baš zato je odlučio prije deset godina nastupiti na prvom Exit festivalu koji je nastao kao protest protiv surovog režima, protiv Miloševića i svega onog što se u to vrijeme događalo u Srbiji. "Bili smo malena skupina entuzijasta koja se pobunila glazbom i zato je on zapečaćen u mom srcu zauvijek", rekao je tada Nastić koji upravo taj festival i danas drži najboljom stvari koja mu se ikada dogodila, pored šarenih šilterica naravno.
Tekst: Lana Vukičević
Video: Tomislav Brdjanović/Lana Vukičević