U VEĆ ustaljenoj maniri N.O. JAZZ festivala, prva noć bila je dobra uvertira za radosti koje su uslijedile. Iako više orijentirana na dio u nazivu festivala, za sva tri benda karakteristična je doza sinkopiranog ludila ili nečeg drugog što neodoljivo podsjeća na jazz. Prvi na scenu velike dvorane Teatra &td stupio je mladi zagrebački band koji je u nešto više od pola sata dokazao da se radi o bandu na kojeg itekako treba obratiti pažnju.
Nakon četrdesetak minuta Fall Out terceta, radnja se opet seli u Veliku dvoranu, gdje sa svojim nastupom započinje i glavna atrakcija večeri, Lydia Lunch’s Big Sexy Noise. Riječ je o zaista prvoklasnoj koncertnoj atrakciji s britkim i socijalno osviještenim tekstovim te ogromnom količinom energije proizašle iz američke funk i jazz tradicije, pomiješane s britanskim i američkim punkom, a sjedinjenima u noise, psychedalic, no wave i hip hop koncept.
Četrdeset pet minuta velikog bučnog seksualnog užitka. Druga večer N.O. JAZZ festivala, započela je u potpuno drugačijem ozračju od prethodne. Klijentela starija, zrelija, u manjem broju; atmosfera kazališna. Ako je leit motif prve večeri bio New York i Sjedinjene Američke Države, krilaticom druge večeri ovogodišnjeg N.O. JAZZ-a mogli bismo označiti egzotiku.
Večer je otvorio Vijay Iyer, newyorkški jazz pijanist indijskih korijena inspiriran afričkom, azijskom i europskom jazz te klasičnom glazbom, ali i američkom soul, funk i pop kulturom.
Fluidna improvizacija, kompleksna struktura, ritmičan groove, pulsirajuća harmonija na tragu dodekafonije te inovativna građa i forma samo su neke od sintagmi kojima bi se mogla opisati autorska glazba mlade zvijezde suvremene jazz scene. U 22 sata na scenu su stupili Matt Darriau’s Paradox Trio. Glazbena eksplozija života začinjena mirodijama Turske, Afrike, Makedonije, Irske, Irana i ko zna čega sve ne, vodila je u delirij i rapsodično slavlje kakvo se rijetko viđa. Za kraj se radnja preselila u Polukružnu dvoranu, te je uslijedila domaća poslastica u vidu dvojca Franolić-Čulap Duo, koji su kombinacija tradicionalne arapske lutnje i udaraljki.
Treću večer obilježila su dva velika jazz imena - Elliot Sharp’s Terraplane
Treću večer desetog izdanja N.O. JAZZ festivala, obilježila su dva velika jazz imena. Elliot Sharp’s Terraplane sjajnim je scenskim nastupom podigao atmosferu u Velikoj dvorani te obojio prostor plavom bojom i toplim tonovima američkog juga. Glazba koju stvaraju Elliot Sharp’s Terraplane oslanja se na glazbenu tradiciju religioznih zajednica američke vjetrometine, kao i na bluesersko-jazzerske sessione prvog dijela XX stoljeća, istovremeno razvijajući samostalnu, mnogo suvremeniju priču bogatu stilskim minijaturama te precizno orkestriranu i uigranu.
Zatim je uslijedila je nova instrumentalna kura, ovaj put u režiji Jamaaladeena Tacume koji je okupio trio glazbenika s raznih strana svijeta kako bi odao počast svom filadelfijskom uzoru i jednom od najvećih uopće, Johnu Coltraneu. Jamalaadeen Tacuma’s Coltrane Configurations upriličili su toplu i šizoidnu interpretaciju nekolicine skladbi velikog saksofonista, kako je rekao i sam Jamaaaladeen Tacuma, ne držeći se slijepo zadanih kompozicija tone after tone, već oplemenjujući skladbe električnijim i rastrzanijim nabojem.
U četvrtu večer N.O. JAZZ-a ušlo se s velikim očekivanjima, s obzirom da se radilo o prvoj pravoj free jazz večeri ovogodišnjeg festivala. Kako legende imaju prednost, tako je prvi na pozornicu Velike dvorane Teatra &td. stupio Matthew Shipp, inače voditelj ovogodišnje dvodnevne radionice u sklopu N.O. JAZZ festivala. Večerašnji Shippov nastup bio je individualne prirode, no to ga nije nimalo omelo da nas ne ostavi ravnodušnima. Shipp je zaista pravi underground umjetnik, veliki eksperimentator čija glazba, kao i većina pravih stvari u životu, svakom novom konzumacijom postaje sve bolja i sve slojevitija i oko koje se treba dobro potruditi.
Dosta isprekidanih zvukova i atmosferne melodije na trenutke su zvučali kao soundtrack za kakav stari psihodelični SF film, dajući svemu željenu dozu dramatike i bluesa. Uslijedio je Alien Ensemble, njemački sekstet vođen braćom Acher poznatima i po glazbenom djelovanju i u nekim drugim glazbenim pravcima. Tri sjajna puhača, kontrabasist, bubnjar i mandolinist autori su jedinstvenog i dosad neviđenog spoja komorne puhačke glazbe, psihodeličnog rocka i rastrzanog eksperimentalnog jazza.
Ono što nas je dočekalo u Polukružnoj dvorani snažan je noise jazz zagrebačke braće Krajačić koji su nas svojom distorzičnom energijom dobro uzdrmali. Brio, ime pod kojim ova energična braća nastupaju, improvizacijski je spoj bubnja i gitare koji jednostavno krši sve pred sobom poput pomahnitale kiše asteroida, ne ostavljajući ni sekunde vremena za predah.
Petu večer N.O. Jazz festivala obilježila su tri potpuno različita izvođača koja dolaze sa isto toliko kontinenata, američki Pyramid Trio, japanski Kazutoki Umezu „KIKI“ band i njemački elektronički duo ISO68. Eksplozivni jazz rock kvartet koji je saksofonist Kazutoki Umezo pokrenuo zajedno s briljantnim Kidom Natsukijem, fusion i prog rock gitaristom jednostavno je ispunio svaku poru velike dvorane Teatra&td i publika nije mogla na licima imati ništa doli velikog osjećaja zadovoljstva.
Stari znanci ovog festivala, Njujorčani Pyramid trio predvođeni jednim od najvećih trubačkih imena toga grada Royem Campbellom te nezaobilaznim gostom Williamom Parkerom, opet su uspjeli azijsku, afričku i bliskoistočnu tradicionalnu glazbu uključiti u kontekst suvremenog jazza i poputno razgaliti oduševljene posjetitelje festivala. Na samom kraju večeri publiku je dočekao njemački ISO68, čijij se glazbeni izričaj bazira na bezvremenskoj tihoj digitalnoj akustici.
Koristeći utjecaje duba, jazza i ambijentalne glazbe stvorili su lagan, snen, no istovremeno jasan i trezven ton, baš kako i priliči stanju prije odlaska na počinak.
Posljednju večer festivala publika je imala prilike čuti nešto potpuno drugačije. Sve je počelo sa engleskim gostima Transitional koji sviraju kombinaciju elektronike, metala i psihodelije. Zavijeni dimom, u apokaliptičnom moodu bili su odlična uvertira za ono što je uslijedilo. Iako u prvom redu hip-hoperi, prijatelji festivala Dälek svojim su britkim tekstovima i katkad zastrašujuće moćnim glazbenim izrazom još jednom potvrdili svoju kvalitetu pred zagrebačkom publikom.
Čast samog zatvaranja festivala pripala je američkim post-metalcima ISIS. Njihov spor, sirov, glomazni i potpuno hipnotizirajući zvuk napunio je veliku dvoranu Teatra&td do posljednjeg mjesta i raspamećenu publiku doveo do same ekstaze. Odličan završetak sedmodnevnog jubilarnog N.O Jazz festival koji je po deseti put dokazao svoju jačinu i prije svega važnost u moru trivijanih „nabrijanih i od velike važnosti za kulturu grada-poluzbivanja“.