Većina roditelja želi odgojiti iskrenu djecu, ali neke odgojne navike, često i nenamjerne, mogu potaknuti obrasce neiskrenosti koji se zadržavaju i u odrasloj dobi. Istraživanje koje je vodilo Sveučilište u Bristolu pokazalo je da već oko četvrtine djece s deset mjeseci počinje shvaćati da se nekoga može dovesti u zabludu, a do 17. mjeseca taj udio raste na polovicu.
Do treće godine djeca postaju sve spretnija u prikrivanju istine, a ta se sklonost može dodatno pojačati ako je iskrenost tijekom odrastanja povezana sa stresom, kaznom ili nepovjerenjem. Kada su kažnjena zato što su rekla istinu ili steknu dojam da roditeljima ne mogu vjerovati, djeca počinju prešućivati ono što misle i osjećaju.
Ako iskrenost redovito vodi do neugodnih posljedica, brzo nauče da im otvorenost donosi probleme. S vremenom se naviknu govoriti samo dio istine, a kasnije i uljepšavati stvarnost. To je rijetko posljedica loše namjere - češće je riječ o obrambenom mehanizmu naučenom još u djetinjstvu, piše YourTango.
Kada roditelji redovito lažu djeci kako bi njima upravljali, djeca uče da je nepoštenje prihvatljiv način da dođu do onoga što žele. Od roditelja preuzimaju obrazac prema kojem laganje pomaže izbjeći sukob ili steći kontrolu nad drugima.
Istraživanja pokazuju da su djeca izložena roditeljskom laganju sklonija lošijim psihosocijalnim ishodima, poput problema u ponašanju, tjeskobe, povlačenja u sebe i poteškoća u odnosima s drugima. Djeca počinju shvaćati da ljudi - a posebno njihovi roditelji - ponekad govore ono što im u tom trenutku odgovara kako bi postigli svoj cilj. Ako roditelje često vide u tome, mogu zaključiti da je takvo ponašanje sasvim normalno.
Kada dijete osjeća da se ne može mirno izraziti, s vremenom jednostavno prestane pokušavati ispričati cijelu istinu. Počinje izostavljati dijelove priče ili potpuno prešutjeti što se dogodilo jer je naučilo da ga ionako nitko ne sluša. Ne osjeća se dovoljno sigurno da otvoreno kaže što se dogodilo, pa umjesto iskrenosti bira šutnju ili cenzuru.
Ako dijete očekuje da ga se neće saslušati, prestaje vjerovati da će iskrenošću uopće privući pozornost. Čini mu se da nema smisla sve objašnjavati ako nikoga nije briga. Zato počinje davati kratke, površne odgovore i izbjegavati razgovor, a to ga s vremenom može odvesti i do izbjegavanja istine.
Ponekad djeca nemaju osjećaj da su uopće dobila priliku objasniti što se dogodilo. Ako roditelj donese zaključak prije nego što dijete završi priču, ono se ubuduće sve manje želi otvarati. Djeca nauče predviđati reakcije roditelja i tome prilagođavati svoje odgovore kako bi izbjegla neugodne posljedice.
To im s vremenom može postati automatizam pa istinu počinju prešućivati gotovo bez razmišljanja. Kada primijete da roditelji odmah pretpostavljaju najgore, i prije nego što ih saslušaju, djeca zaključuju da ih se zapravo ne čuje i počinju se pitati ima li iskrenost uopće smisla.
Kada roditelji traže iskrenost, a onda na priznanje reagiraju vikom, kaznom ili pretjerano burno, djeca počinju povezivati istinu s nečim lošim. To se često događa kada dijete prizna da je nešto razbilo ili uzelo bez pitanja, a umjesto mirnog razgovora dočeka ga reakcija koja je nerazmjerna onome što je učinilo.
Studija Sveučilišta Cambridge i University Collegea Dublin pokazala je da su djeca izložena "neprijateljskom" roditeljstvu u dobi od tri godine imala 1,5 puta veću vjerojatnost razviti simptome teškoća s mentalnim zdravljem. Kada se djeca osjećaju kažnjeno i onda kada su bila iskrena, počinju davati prednost samozaštiti jer očekuju da će ionako upasti u nevolju.
Ako se djeci stalno govori da pretjeruju ili da nešto "nije velika stvar", čak i kada su očito povrijeđena, ona se počinju osjećati odbačeno i nevidljivo. S vremenom povjeruju da njihove emocije nisu važne pa umjesto otvorenog izražavanja uče skrivati ono što doista osjećaju.
To ne ostaje samo na osjećajima, nego se brzo prenosi i na priče o onome što im se događa. Dijete može početi umanjivati ono što se stvarno dogodilo ili izostavljati detalje jer je naučilo da ga obično čeka kritika ili osuđivanje. Tako se postupno stvara navika skrivanja istine kako bi se izbjegli sram i nelagoda.
Kako je istaknula terapeutkinja Tracy Hutchinson: "Djeca moraju znati da je zdravo izražavati emocije i razgovarati o njima. Kada im roditelji govore 'nemoj toliko tugovati' ili 'to nije ništa strašno', poručuju im da osjećaji nisu važni i da ih je bolje zatomiti."
Ono što je jedan dan dopušteno, već sljedeći može biti razlog za kaznu. Takvo nepredvidivo ponašanje roditelja zbunjuje djecu jer ne znaju kako se trebaju ponašati ni što mogu očekivati.
Kada se pravila stalno mijenjaju, iskrenost postaje rizična. Djeca se počinju pitati zašto bi govorila istinu ako posljedice svaki put ovise o raspoloženju odraslih. Navika prešućivanja ne ostaje samo unutar doma, nego postaje uobičajena strategija i u drugim situacijama u kojima očekuju nepredvidive reakcije. Kada sumnjaju u namjere roditelja, teže povjeruju da im istina može donijeti nešto dobro.
Kada se roditelji oslanjaju na vrlo strog i restriktivan stil odgoja, djeca često imaju osjećaj da za pogrešku nema nimalo prostora. Zato posežu za laganjem kako bi izbjegla stalne kritike. Istraživanje Sveučilišta u Georgiji pokazalo je da kod djece koja se tijekom sukoba lako uznemire i pod stresom su, strogoća može imati suprotan učinak i povećati vjerojatnost problema u ponašanju u budućnosti.
Djeca imaju osjećaj kao da su stalno pod povećalom, a kada taj pritisak postane prevelik, iskrenost im počinje djelovati rizično umjesto prirodno. Njihov pokušaj da izbore barem privid neovisnosti ne mora izgledati kao otvoreni bunt - često se svodi na čuvanje tajni i skrivanje stvari od roditelja jer im je to lakše nego pokazati tko su zapravo.
Ako djeca imaju osjećaj da ne smiju pogriješiti bez osude ili kazne, s vremenom počinju skrivati sve svoje pogreške. Umjesto da odrastaju u okruženju u kojem iz njih mogu učiti, počinju ih izbjegavati pod svaku cijenu. Istraživanje objavljeno u časopisu Journal of Experimental Psychology pokazalo je da djeca bolje uče kada imaju prostor pogriješiti i iz pogreške nešto naučiti.
To je važno za razvoj istraživanja, kritičkog razmišljanja i rješavanja problema. Presudno je, dakle, kako odrasli reagiraju na pogreške. Ako djecu svaki put dočekaju razočaranje ili prodika, ona se počinju osjećati nelagodno. S vremenom zaključe da je sigurnije prešutjeti dio priče ili skrenuti pozornost nego izazvati reakciju koju već očekuju.
Čak i sitni izbori koje djeca donose - od odjeće koju žele nositi do načina na koji žele provesti slobodno vrijeme - mogu im početi djelovati kao zamka ako znaju da se kasnije neće smjeti predomisliti. Tada iskrenost počinju povezivati s potpunim gubitkom kontrole nad ishodom.
Ako im otvorenost oduzima mogućnost izbora, djeca počinju vjerovati da je sigurnije zadržati stvari za sebe. Mogu se prestati slobodno izražavati jer ne vjeruju vlastitoj procjeni, ali i zato da izbjegnu sukob. Iskrenost tada postaje nešto što pokazuju samo ondje gdje se osjećaju sigurno, umjesto da im bude prirodan način komunikacije.
Kada roditelji kod djece izazivaju osjećaj krivnje - primjerice stalnim predbacivanjem svega što su za njih učinili ili pokazivanjem razočaranja i zbog sitnica - djeca se počinju boriti s vlastitim osjećajem vrijednosti. Istraživanje Finske akademije pokazalo je da odgoj koji se oslanja na izazivanje krivnje potiče tjeskobu i ljutnju.
Djeca brzo počnu vjerovati da roditelji neće imati razumijevanja za njihove pogreške ni za iskreno pokazivanje osjećaja. Zbog toga istinu počinju povezivati s krivnjom i sramom. Lažu jer misle da će se tako zaštititi od tih osjećaja. S vremenom se počnu pitati isplati li se uopće biti iskren, osobito ako imaju dojam da će time samo rastužiti ili frustrirati drugu osobu.