Foto: Karen Walker
ŠTO sve dijete s godinu ili dvije može, a što ne može razumjeti, što je spremno prihvatiti bez straha i suza, a što ne?
Evo nekih životnih situacija:
Možemo li našeg jednogodišnjaka ostaviti kod bake i provesti vikend u dvoje?
Iz perspektive djece: Vito ima više od godinu dana i osjeća da se nešto sprema. Mama odjednom neprestano priča o baki i pri tome ima tako ozbiljan pogled. Što napraviti? Najbolje je mamu više ne puštati iz vida.
Iz perspektive roditelja: Za Vitov rođendan poklon je dobila i njegova majka: poklon bon za vikend u nekom wellness centru. S mužem, bez djeteta! Vito bi mogao ostati kod bake. Bio bi to san: napokon ponovno u miru otići u restoran, imati malo vremena samo za nas dvoje. No, možemo li to zahtijevati od Vite? Smijemo li biti tako egoistični?
Iz perspektive stručnjaka: Može li jednogodišnjak dobro podnijeti odvajanje ovisi o više faktora. S jedne strane ovisi o odnosu dijete-majka: ako je Vito do sada majku doživljavao kao pouzdanu i brižnu, vrlo je vjerojatno da je, kako stručnjaci tvrde, “čvrsto vezan uz nju.” Odvajanje tada boli u momentu, ali dijete će se pouzdati u to da će mama ponovno doći. S druge strane, ovisi o temperamentu: djeci naglašene istraživačke prirode lakše je, nego djeci koja su osjetljiva zbog svake promjene. Treće: što je Vito prisniji s bakom i što je više upoznat s baknim stanom, to će se bolje osjećati. I posljednje (možda i najvažnije), ako su mama i tata na čistu sa svojom odlukom, djetetu će biti lakše.
S druge strane ako Vito kod svojih roditelja osjeti strah i grižnju savjest, to će shvatiti kao prijetnju: Ako su mama i tata tako zabrinuti, i ja se moram bojati što će mi napraviti. Psihologinja savjetuje: lagano ispipavajte teren. Majka bi mogla prespavati s Vitom kod bake i lagano ga početi privikavati na ostanke s bakom. Ako ih Vito bude odlučno odbijao, putovanje je ipak najbolje odgoditi.
Penjanje, ljuljanje, klackanje – koliko je opasno dječje igralište?
Iz dječje perspektive: Stela ima 19 mjeseci i novi hobi – veranje po penjalicama u parku. Napokon su njezine ruke dovoljno duge da bi se popela na tobogan za malu djecu. Hoće li joj opet biti tako ugodno vrtoglavo ako bude visila glavom prema dolje? A što se zapravo dogodi kad se popneš do sredine klackalice?
Iz perspektive roditelja: Stelin otac juri amo-tamo uplašen i gleda gdje bi se sve Stela mogla povrijediti! Stalno joj želi pritrčati u pomoć. Da joj se nešto dogodi, predbacivao bi sam sebi. No, pita se istovremeno kako će Stela upoznati svoje tijelo i njegove granice ako sama za to ne razvije osjećaj?
Iz perspektive stručnjaka: Kod male djece su pokret i duhovni razvoj usko povezani. Renate Zimmer, znanstvenica u području sporta i autorica knjige “Djeca trebaju samopouzdanje. Igre u pokretu koje djecu čine pametnima i snažnima”, savjetuje: “Djeca moraju smjeti sama napraviti male greške, samo tako mogu razviti svoju motoriku.” Prevelika briga u konačnici uzrokuje kontraefekt: dijete postaje nesigurno, strašljivo – i uistinu nespretnije od ostalih vršnjaka. Renate Zimmer savjetuje: “Sudjelujte, ali intervenirajte onda kada se dijete ozbiljno dovede u opasnost.” Važno je da se u panici ne izderete na djete – inače će još i pasti s ljuljačke iz pukog straha. Dovoljno je jasno i odlučno reći “stop!” i nakon toga u miru objasniti što se moglo dogoditi.
Obrnuta situacija neće ništa donijeti ako oprezniju djecu stalno animirate. Baš suprotno, kaže Renate Zimmer: “Ako je dijete povučenije, to ima svoj razlog – samo osjeća da nije tako daleko dogurao.” Geslo nek vam bude: dajte mu vremena – i eventualno mu pokažite kako to drugi rade. Djeca se najlakše ugledaju u vršnjake i njihove pokrete.
Moje dijete se ne igra s ostalima – zar nešto nije u redu?
Iz perspektive djeteta: Lena, godinu i pol, se čudi. To što tata subotom navečer gleda nogomet sa susjedom – to je u redu. No, što ona treba raditi s ovim drugim djetetom u njezinoj sobi? A prije svega, kako toj Karli pada na pamet kopati po njezinim igračkama?
Iz perspektive roditelja: I očevi se čude. Kako to da se njihove kćeri vršnjakinje ne mogu baviti jedna drugom pola sata? Jesmo li nešto krivo napravili? Zar ih mi moramo zabavljati?
Iz perspektive stručnjaka: Stručnjaci kažu da se djeca u drugoj godini života u stvari još ne igraju jedna s drugom. Prije će se igrati jedno pored drugog s istim igračkama. To što jednoipolgodišnjakinje razmjenjuju sastavne dijelove svojih igračaka ili neke napravljene oblike od pijeska prva je etapa do njihove zajedničke igre. Kao i kod učenja govorenja, i za socijalno igranje vrijedi pravilo da postoje djeca koja se ranije počnu igrati zajedno i ona koja to čine kasnije. Djeca u jaslicama ili mlađa braća i sestre često su u prednosti jer se ranije moraju suočiti s pitanjima o “mome” i “tvome”, a osim toga, oni oponašaju igru odraslih. Upamtite, i socijalno ponašanje se vježba. Malim solistima pomaže ako smiju redovito ići u neku igraonicu ili na gimnastiku za majke i bebe. Savjet obojici očeva jest da se ne moraju igrati kako bi zabavili svoju djecu ili im pomagati pri svakom koraku. Ali ne treba se ni biti ljuti ako dijete beskompromisno želi gledati nogomet na tatinom krilu.
“Sada ipak malo pričekaj!” – može li dijete s tek navršene dvije godine strpljivo učiti
Iz perspektive djeteta: Maja ima dvije godine i sasvim joj je svejedno je li mama ima važan telefonski razgovor ili ne. Ona se želi maziti s mamom i to sada, a ne tek za pet minuta.
Iz perspektive roditelja: Majina majka je iznervirana. Teško se može koncentrirati na razgovor s djetetom na krilu.
Iz perspektive stručnjaka: Djeca u drugoj godini života još nemaju osjećaj za vrijeme kao odrasli. Opterećuje ih pritisak da se moraju zabavljati sami sa sobom. Tek od drugog rođendana djeca polako počnu razvijati osjećaj za vrijeme i trajanje. U toj dobi isto tako mogu naučiti da nisu uvijek ti koji su u središtu pažnje. Primjereno rješenje je objasniti djetetu da mama mora telefonirati. Ako Maja dobije svoj plastični telefon ili neki stari bežični telefon, on može poslužiti za “telefoniranje” dok mama priča na telefon.
“Moja kantica, moja lopatica, moje grablje” – što učiniti ako se mala djeca svađaju?
Iz dječje perspektive: Ana ima 20 mjeseci i bila je vrlo ljuta na svoju majku. Pa veliki joj je dečko u pješčaniku jenostavno preoteo kanticu za zalijevanje!
Iz perspektive roditelja: Prva pomisao Anine mame je da je njezino malo, nedužno dijete žrtva i da se ona mora umiješati. Druga pomisao je da je djevojčica možda pretjerala jer uokolo leži dovoljno drugih igračaka. A treća misao je pitanje treba li se uopće miješati u taj sukob?
Iz perspektie stručnjaka: Ovakvu situaciju djeteta morate shvatiti ozbiljno, kažu psiholozi, makar se tu radilo o jednoj plastičnoj kantici kojih je u pješčaniku mnogo. U toj fazi dječjeg razvoja omiljeni predmet može biti važan poput dijela tijela, a njegov gubitak može poprilično uznemiriti dijete. Mala djeca u svađi ne mogu bez pomoći odraslih. No, roditelji ne bi trebali suditi, već posredovati u sukobu. Najbolje je zajedno otići do dječaka, i pregovarati. Možda dječak ima lijepu kanticuu koju Ana može također koristiti? Tako će Ana shvatiti da ljudi imaju različite interese – ali za to se može naći rješenje. Naravno da bi razmjena bila dobra ideja. No, djeca mlađa od dvije godine te principe još ne shvaćaju pa je razmjena prikladnija za vrtićki uzrast. Usprkos tome, sad im se to već može početi objašnjavati.
Izvor: Roditelji.hr