Jo Nesbø: Čarobna kupka doktora Proktora (20.)

Foto: Per Dybvig; Ilustracija: Index

Indija

PLAVI valovi lomili su se na bijeloj plaži na kojoj je Lisa ležala na leđima, zatvorenih očiju.
Tu i tamo bi pogledala prema gore i vidjela palmino drvo kako se ocrtava na nebu bez oblačka. Palma je rasla pod određenim kutem, naginjući se prema oceanu kao da je željela biti tamo i kupati se zajedno s Juliette, Doktorom Proktorom i Ivanom koji su se osvježavali u valovima i sretno smijali kao da se ništa nije dogodilo.

Lisa im se poželjela pridružiti, ali kad bi se samo prisjetila Rašpe, nije mogla.

Nešto joj je blokiralo sunce pa je otvorila oči.

Zabrinuto lice s ogromnim pjegicama gledalo je u nju. – Izgledaš zabrinuto – rekla je Lisa.

– Zato jer si ti toliko zabrinuta – rekao je Mrva.

– Ovo bi trebao biti odmor. Razmišljanje nije dopušteno!

Držao je ravnotežu na nakrivljenom deblu palme, ležeći potrbuške iznad nje.

– Znaš li zašto se Rašpa vezala na lomaču? – pitala je Lisa.

– Zato jer samo smrt može promijeniti povijest – rekao je Mrva, škiljeći na jedno oko i gurajući ruku iza leđa u uzaludnom pokušaju da se počeška između lopatica.

– Da, ali znaš li zašto nije dopustila da Doktor Proktor žrtvuje svoj život? Zašto je preuzela njegovu ulogu?

– Jednostavno – rekao je Mrva, pokušavajući se počeškati drugom rukom u slučaju da je ona možda nešto dulja. – Ona ga je voljela.

– Čekaj, znao si? – zaprepašteno ga je upitala Lisa.

– Naravno. Uvijek možeš lako uočiti ljubav – rekao je Mrva, gmižući uokolo kao da se pokušava okrenuti na leđa, a da pritom ne padne s debla:

– Na kraju je čak i Rašpa uvidjela da je Doktor Proktor preko ušiju zaljubljen u Juliette. I kad je vidjela Juliette na lomači, Rašpa je znala kako je jedina stvar koja bi čovjeka kojega ona voli učinila sretnim, bila ta da bude sa ženom koju voli. Pa je zato učinila ono što je trebala, kako bi njih dvoje bili zajedno. Žrtvovala se zbog ljubavi, mogli bismo reći. Ali, ne svoje vlastite.

Lisa je bila dirnuta.

– Pa, Mrva! A ja sam mislila da vi dečki ne razumijete takve stvari.

– Naravno da razumijemo – rekao je Mrva, konačno se uspješno prevalivši na leđa. Sad se gurao gore-dolje kako bi se očešao o deblo.

– O, Mrva... – prošaptala je Lisa sa suzom u krajičku oka. – Nije li to divno?

– Da, stvarno je divno – rekao je Mrva, dok mu se licem širilo zadovoljstvo jer se konačno uspio počeškati po leđima. – Mada bi bilo još divnije da nam poslužuju doručak. Restoran s jajima i slaninom bio bi sasvim dosta. I samo da znaš, nisam mislio da cure mogu prditi!

– Mrva – prekorila ga je Lisa. – Mislila sam da je divno to što je Rašpa učinila! Ona nije imala prijatelj ... I osjećam da mi je tako... Tako... – Oči su joj se ispunile suzama. – ... žao zbog nje.

– Slažem se – rekao je Mrva, stavio prst u uho i unutra malo grebao, sad kad mu je već krenulo sa češkanjem. – Ali slažeš se da bi bilo ljepše da imamo nešto za pojesti, osim tih banana i kokosa koje moramo sami skupljati, zar ne?

Lisa nije odgovorila. Samo se prevrnula na trbuh i gledala u ocean. Bili su ovdje tri dana i bilo im je super, ali Mrva je bio u pravu. Na horizontu su se valjali slojevi plavosivih oblaka. Doktor Proktorovo mršavo i još uvijek jednako blijedo tijelo izlazilo je iz mora, i puštao je da mu se ono iscijedi iz motorističkih naočala. Uvalio se na pijesak pored njih.

– Pa, dvoje mojih najboljih prijatelja – rekao je.

– Je li ovdje sve u redu?

Tiho su kimnuli.

– Malo ste nostalgični za domom, ha?

Tiho su kimnuli. – I ja – rekao je Doktor Proktor.

– Znači, nisi našao nijedan restoran, Mrva?

– Ne – rekao je Mrva. – Obišao sam cijeli otok, ali sve što sam našao bila su dva tipa koji su upravo došli do obale u čamcu na vesla i pitali gdje su.

– Oh? A tko su oni bili?

– Nemam pojma. Engleski im je lošiji od moga, ali mislim da je jedan od njih rekao da mu je ime Kristofer Ko... Ko... Kako se zove onaj televizijski detektiv?

– Kolumbo? – predložila je Lisa. – E, da. – rekao je Mrva. – Ili tako nešto. Uglavnom, malo sam se zafrkavao s njima i rekao sam im da je ovo Indija.

I sad, kad malo bolje razmislim, činilo se kao da mi vjeruje. U svakom slučaju, uskočili su natrag u čamac i super brzo odveslali prema jedrenjaku koji ih je čekao na pučini.

– Hm – Doktor Proktor je ustao i pogledao prema tri kade koje su dopola bile ukopane u pijesak pod palmama. – Mislim da je vrijeme da vi djeco odete natrag u Topničku ulicu prije negoli ovdje izbije gužva.

– Kako mislite, ‘vi’? – pitao je Mrva. – Zar vi ne idete s nama?

– Juliette i ja moramo ići u Pariz i riješiti stvari s Claudeom Clicheom.

– Bez nas? – uglas su pitali Lisa i Mrva. – Da – rekao je odlučno Doktor Proktor. – Djeco, već sam vas dovoljno izložio opasnosti. Ja sam potpuno neodgovorna odrasla osoba. Zar to niste znali?

– Prilično smo svjesni toga – rekla je Lisa. – Ali vi zaboravljate na jednu stvar.

– Točno – rekao je Mrva. – Mi smo ekipa – rekla je Lisa.

– Eto vam sad – rekao je Mrva. – Mi smo ekipa.

I nije nas briga ako svi drugi misle da smo ekipa jadnih luzera. Budući da znamo nešto što ne znaju.

Mi znamo... Znamo... Uh...

– Znamo – preuzela je Lisa, – da kad prijatelji obećaju da će uvijek pomagati jedni drugima, da je tad jedan plus jedan plus jedan puno više od tri.
Proktor ih je dugo gledao. – To je jako dobro rečeno, skoro na način kako bih i sam rekao. Ali...

– Nema tu ‘ali’ – rekao je Mrva. – To ste i vi rekli i znate da mi znamo da vi znate da mi znamo da ne možete učiniti ništa što bi nas spriječilo da odemo s vama i pomognemo vam oko Claudea Clichea.

Profesor je morao potiho u sebi nekoliko puta ponoviti Mrvinu rečenicu, prije nego što je shvatio što znači. Zatim je gledao jedno dijete pa drugo, djelujući poraženo. Konačno je rezignirano uzdahnuo.

– Vi ste par vrlo tvrdoglavih prijatelja.

– Pa, što čekamo? – upitao je Mrva. – Ja sam se spakirao i spreman sam. Lisa?
Lisa je kimnula. – Profesore?

Doktor Proktor je kimnuo.

Mrva je sjeo na deblo palme, pažljivo držao ravnotežu i opkoračio ga. Potom se udario rukama u prsa i viknuo:

– Claude Cliche, stiže Mrvinator!

Pročitajte više