Ilustracija: Index
U NASLOV sam još trebala dodati trudnoća po ljetu i temperaturama iznad 35 stupnjeva kako bih dobila bolji dojam :). U svakom slučaju, ako ćemo ići na treće dijete, dat ću sve od sebe da bude zimska trudnoća. Ne znam kako je bilo drugim curama ovo ljeto, ali meni je bilo prestrašno. Pa na takvom vremenu niti ti kao trudnica niti malo dijete ne mogu biti vani nego čamiti doma pod klimom i tražiti zanimljive igre i DIY zanimacije. Pa smo tako i mi. Jedno smo vrijeme proveli na moru, ali plaža ujutro i predvečer, ostalo opet doma pod klimom. I to je jedna od tema koju ne mogu shvatiti... Danas se tako puno priča o štetnosti sunčevih zraka, o melanomima koji dođu za 10/20/30 godina, ali ne, i dalje ima roditelja koji znaju bolje od doktora i izvuku (MALU) djecu van na plažu taman od 12 do 17 pa onda idu doma. Strašno! Ok ako se ne brineš za sebe pa ti je svejedno jer, kako moja prijateljica kaže, „Od nečega tako i tako moram umrijeti.“, ali hej, pa roditelj si, tvoja je obaveza da se brineš za svoje dijete. uz dužno poštovanje, naravno, ima i roditelja koji su poslušali savjet pa su na plaži od 8-11 i onda nakon 17:30. Tako nekako smo bili i mi. Bubi je uživao. Našao si je ekipu s kojom je provodio vrijeme (sve stariji klinci, od 3-6 godina) i zaista je bio užitak gledati ga kako je sretan. Ja sam imala sreću da su majke te djece prošle iskustvo trudnoće s malim djetetom i da su mi pomagale koliko god su mogle, jer ajde sad ti lovi dijete po plaži koje umire od smijeha jer misli da je tebi zabavno trčati za njim. A ja imam feeling da ću se svaki tren onesvijestiti. Ali opet, taj osmjeh i taj smijeh – staviš sve to što ti je teško na stranu...
No kako sam skužila da sam trudna. Iskreno, trebalo mi je dobra 2,5 mjeseca. Naime, prvu mengu nakon poroda sam dobila odmah nakon 2 mjeseca (isključivo sam dojila do kad je Bubi imao 16 mjeseci i sam je prestao – kažu da nekim ženama mlijeko u trudnoći promijeni okus i da se bebama više ne sviđa). Nakon toga par mjeseci nisam imala, pa sam opet dobila pa opet ništa pa sam dobila pa ništa. Mjesec kad sam ostala trudna smo se dragi i ja doslovno poseksali 3 puta. A, ironično, mjesec prije skoro svaki 2 dan. Naravno da mi nije palo na pamet da sam možda trudna jer menge tak i tak nije bilo. Razboljela sam se i pila antibiotike (da sam naknadno tek saznala da sam u to vrijeme bila 8 tjedana trudna). Nakon 2,5 mjeseca mi je i dalje bilo loše i sve mi je to nekak predugo trajalo pa velim ja sebi, idem napraviti test. A test pozitivan. I odem kod ginekologice, a ona mi veli „Čestitam, pa trudni ste skoro 12 tjedana.“ I tako sam ja bila planirano neplanirano trudna :). Planirano jer smo htjeli ići na drugo dijete, neplanirano, jer nismo sad mislili ići na drugo dijete dok je Bubi još tako mali.
Ova trudnoća mi je bila skroz drugačija od prošle. Od cca.9. pa sve do 19.tjedna sam imala mučnine (kako bi rekao moj dragi: „Eto, s vama ženama, problemi od samog početka!“). Ali ne one tipične kako cure kažu da povraćaju rano ujutro. Meni je bilo loše nakon apsolutno svega što bih pojela. Da ne pričam da mi se pola stvari nije ni jelo. Pa sam kuhala za Bubija (koji je tada imao nešto malo više od godinu dana), za dragog i za sebe. Jeeeeej! Ok, moram priznati da moj dragi voli kuhati i da je večere u principu on kuhao (bravo dragi!!! Samo tako nastavi!). Osim što sam imala par loših dana, koji su me više satrali psihički nego fizički, do ljeta je sve bilo ok. S ljetom sam ušla u 3.tromjesečje i imam osjećaj da je svakim mjesecom bilo sve teže i teže. Em trbuh, em težina, em sam počela naticati (vjerojatno radi ljeta i vrućina jer s Bubijem nisam ni jednom natekla), em malo dijete i, kao šećer na kraju, 38 stupnjeva u hladu. Divno! Pomagali su mi i dragi i mama, ali je bilo teško. Imala sam trenutaka kad bih se sjela i plakala. Osjećala sam da nemam pravo da mi bude loše jer je Bubi tu i on nije zaslužio da bude u drugom planu radi trudnoće, ali na trenutke zaista nisam imala snage. Jesam li spomenula da imamo i peseka s kojim sam se 3x dnevno šetala?
Kako je vrijeme odmicalo, tako je i meni bilo sve teže. Uz standardne bolje, oko mene su se pojavili i novi problemi koji su zaista mogli pričekati i neko drugo vrijeme, ali to je valjda Murphyjev zakon. Negdje 3 tjedna prije poroda me fakat sve satralo – em sam se razboljela, pa je i Bubi dobio temperaturu, em je mami bilo loše, dragog nije bilo jer je, kao i obično, bio na službenom putu, em se desilo još par velikih stvari gdje su me povrijedili i izdali ljudi za koje to nikad ne bih ni pomislila, a kamoli rekla. Kažu da što te ne ubije, učini te jačim. Pa ne znam baš :). Pregledi u bolnici su bili skoro svaka 2 dana (što moji, što Bubijevi) i zaista mi je ponestajalo snage. A u glavi košmar – isprepleteni osjećaji sreće, tuge, moći, nemoći, uzbuđenja, straha i svega što postoji. No pričajući s drugim curama (jer vrlo brzo zaboraviš kako je to bilo u prošloj trudnoći), skužila sam da nam je tako nekako svima. Jedina razlika je u tome da li spremna to podijeliti s drugima ili ćeš to prolaziti sama. Ja sam se potrudila da što više snage usmjerim k Bubiju i da pred njim nemam tužne trenutke – njih sam ostavila za krevet prije spavanja. A sutra je opet novi dan..