Ilustracija: Index
AHA :) sigurna sam da, prije nego si postala majka si rekla isto barem 10 puta. Najčešće kada si bila u nekom shopping centru, restoranu, dućanu, avionu ili mjestu gdje ima puno ljudi. Sigurno si pomislila kako roditelji tog djeteta uopće ne znaju biti roditelji i da to dijete uopće ne odgajaju kako spada jer TI bi dijete imala u svakom trenutku pod kontrolom i tako nešto se nikako ne bi moglo dogoditi. E pa isto tako sam i ja mislila. Sve dok nisam postala majka i dok moje dijete nije postalo „to“ dijete koje vrišti i baca se po podu. S vremenom sam promijenila mišljenje pa sam rekla ako će mi se Bubi bacati/vrištati na pod da ću se ja bacati/vrištati isto s njim pa da vidimo tko će duže. No jedno je praksa, a drugo teorija. Prvi put mi je to napravio kad sam bila trudna, pa bi bilo zaista malo nezgodno da se s trbuhom do zuba bacam po podu. Sljedeći put smo bili vani s Bubicom u kolicima pa bi bilo opet nezgodno jer „što će ljudi reći“? I tako je moja teorija, u praksi zapravo pala u vodu.
Približavamo se drugom rođendanu pa je to sad valjda ona faza „horrible 2“. Tako me prijateljice uvijek tješe – „To ti je samo faza, proći će!“ Može li mi netko, molim vas, dati detaljnije informacije i reći mi kada će proći? I što vi radite u takvim slučajevima?!? Mi smo sada u sljedećoj fazi: ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne i još malo ne. Vrištanje čim nešto nije po njegovom, ali također vrištanje čim on nešto ne napravi sam. Primjera radi :) netko zvoni na vratima i ja krenem otvoriti. Bubi krene vrištati iz petnih žila jer on želi otvoriti. Vraćamo se iz šetnje i Pesek stane ispred vrata. Bubi krene vrištati (opet iz petnih žila) jer on želi otvoriti Peseku vrata. Pesek se mora maknuti od vrata, Bubi ih mora otvoriti i onda Pesek smije ući. Zvoni telefon... Pogađate! Bubi vrišti jer se on mora javiti (totalno nebitno što i dalje ne priča i od javljanja neće biti ništa za osobu s druge strane linije :)) Najsmešnije je što mu još nije jasan kontekst riječi DA i NE pa često vrišti jer se valjda ne zna izraziti. Idemo spavati – NEEEEEEEEE, „Bubi, hoćeš ići spavati?“ – „Da!“ – „Ok, ajmo onda spavati.“ – „NEEEEEEEEEEEEE!!!“
Bubi, kao i svi dečki je totalno zaokupiran bagerima, kamionima, busevima, automobilima i svime što ima kotače. Pa se 1-2x tjedno idemo voziti tramvajem ili busom. Prošli tjedan je išla moja mama s njim. To je bilo poprilično hrabro od nje. U gradu je Bubi vidio stepenice i išao je gore dolje pola sata. Kad mu je rekla da moraju ići dalje, odgovor je bio... NEEEEEEE... No nakon pola sata su mu stepenice valjda dosadile pa je krenuo s bakom dalje. Moram priznati da sam se iznenadila kad me ni nakon 3h mama nije nazvala da ima problema. ALI, uskoro je zazvonio mobitel. Bubi ne želi van iz tramvaja. Nekako ga je uspjela izvaditi, ali joj se počeo bacati po podu jer se on još želi voziti i ne želi ići doma. Pa me je zvala da dođem po njega. No, skidam joj kapu, uspjela je i 3.put riješiti to sama – rekla mu je da idu tražiti bager. Iskreno, na trenutke mi je to sve smiješno i zabavno, no u trenucima kad sam umorna i kad nešto moramo riješiti (npr moram mu dati lijek u određeno vrijeme i taj famozni baby haler mora biti na licu određeno vrijeme, a on krene vrištati i skidati ga), onda dignem glas. U potpunosti sam protiv dizanja ruke na dijete, ali obzirom da zagovaram teoriju da dijete mora biti odgajano u granicama i okvirima koje roditelji postave, slažem se s dizanjem glasa i kazne primjerene dobi. Nema smisla posjesti Bubija i „ozbiljno porazgovarati“ s njim kad nema ni 2 godine i nema šanse da će me razumijeti. Tko ja njemu zdravo seljački govorim „Ne, ne, ne, ne, ne“i pokažem mu što je krivo napravio i da to više ne smije. Ponekad upali, ponekad ne. Ovaj vikend je bio katastrofalan. Ne znam kaj mu je – promjena vremena, ta faza, ili kaj... Cijeli dan vrištanje (generalno bez razloga), već standardno ne, ne, ne, ne, ne i to da mora sve sam napraviti. Uz to, opet je počeo kašljati pa smo opet krenuli s kućnim inhalacijama i usisavanjem nosa koje voli ako sam radi, no sam ne može sve izvaditi, a kad ja krenem, pogađate - opet vrišti. Jooooooooooooooj!!! Pričala sam i sa defektologicom kad smo bili na našem redovnom praćenju i rekla mi je da kad vrište, da ih se treba ignorirati. Onda kada vide da ne dobivaju pažnju s vrištanjem, prestat će. Još jedna od teorija koja mi baš i ne funkcionira u praksi :)
A kako je Bubica? Ona je kasnila s okoštavanjem na prvom UZV-u kukova u Klaićevoj i preporučili su nam široko povijanje i pregled za mjesec dana. To smo upravo obavile i doktorica je rekla da je puno bolje, ali da bi ona preporučila još mjesec dana širokog povijanja i onda opet na pregled. Nosić joj je i dalje pun, usisavam barem 2x dnevno, stavljam joj Sinomarin, ali nikako da prođe (sada ima 2 mjeseca). Puna je šlajma... Podignula sam joj madrac i to joj pomogne preko noći da barem može disati i spavati. Preko dana je katastrofa. Idem svaki tjedan kod doktorica da joj sluša pluća i čista su. Ima dana kad joj se popravi stanje, ali za 2 dana opet ista priča. I tako već mjesec i pol. I ne izgleda kao da će uskoro stati...
Veselim se komentaru s tvojim iskustvima vrištanja i sličnih faza – kao i prošli put, svaki savjet je i više nego dobrodošao! Zajedno smo jače!!! Hvala unaprijed :) pozz