Foto: Facebook
MI smo se igrali: gumi-gumi, skrivača, lovice, lopova i pandura, pikulama, kartama, crtali smo, oblačili lutke, preskakali uže, igrali trule kobile, crne kraljice jen-dva-tri, pisali spomenare, preskakali potoke, jahali po drveću, brali trešnje, and so on and so on i tako bliže i tako dalje. I dan nam nije bio dovoljan za pola toga.
>>>Na jednom mjestu: Igre koje smo se mi igrali kad smo bili mali<<<
Današnji klinci se igraju vani, po parkićima, s puškama i lutkama u igrama bez puno pravila i bez previše timskih igrača. Cure na jednoj dečki na drugoj strani, i svi sretni vani osim što pomalo žude što prije doći kući - čeka ih novi level na igrici na mobitelu, i na plejki bi se malo igrali, i zapravo - ima toliko dana kada im se vani jednostavno ne da biti. Tamo im je baš dosadno!
Tema je prežvakana milijun puta, ali je najčešće ostala bez zaključka da se - ili možemo pomiriti s činjenicom kako moderne generacije nikada neće biti kao naše - jer imaju sve to što imaju, a drugo, ako se ne želimo s time pomiriti moramo znati da tu našu djecu zapravo nema tko naučiti kako je to biti dijete kakvo smo bili vi.
Zaključak?
Djeca vam ne znaju čega se igrati vani? Znate da ih to ne može naučiti nitko drugi osim nas.
Treba vam možda ideja za neke grupne igre?
Nakon što im pokažete, pomognete izraditi rekvizite, ugovoriti pravila, tada će i ta naša djeca naučiti kako da budu slična nama kada smo bili mali. Jer - realno oni i jesu i nisu kao mi, pitanje je samo mislimo li mi da je bolje bilo biti dijete onda, u doba grupnih igara, ili danas u digitalno doba.
>>>Video koji ubija u pojam: Kako razmišljaju današnji tinejdžeri<<<