Kada dijete kaže da "mrzi školu", roditelji se ne moraju odmah zabrinuti. Pedagozi objašnjavaju da je normalno da se djeca povremeno žale, bilo da im je dosadno, da se osjećaju neshvaćeno ili se bore s društvenim odnosima u razredu. Takve probleme trebalo bi ih poticati da rješavaju samostalno. Ipak, sigurnosna pitanja poput vršnjačkog nasilja zahtijevaju intervenciju roditelja, no općenito ne treba očekivati da će djeca neprestano obožavati školu, piše Parents.com.
U mnogim kućanstvima školska jutra su užurbana. Dok se spremaju užine i doručak, a u zadnji čas se traži izgubljena odjeća, često se čuje ista rečenica: "Mrzim školu". Tu pritužbu roditelji mogu čuti od djece svih uzrasta, od predškolaca do srednjoškolaca.
Iako je razumljivo da su rana ustajanja, domaće zadaće i testovi naporni, roditelje može zabrinuti takav dječji stav prema svakodnevnim obvezama. Na kraju krajeva, škola je priprema za buduće odgovornosti, karijeru i obiteljski život. Stoga se postavlja pitanje kako roditelji trebaju reagirati na takve pritužbe. Treba li ih shvatiti ozbiljno ili odbaciti kao normalan dio odrastanja?
Prema riječima pedagoga, sasvim je normalno da djeca usred školske godine počnu govoriti da mrze školu.
"U ovom dijelu godine rutina se već čini dugačkom, motivacija pada i svi su malo umorniji nego inače", potvrđuje Sanam Hafeez, neuropsihologinja iz New Yorka. U ovom razdoblju godine, kad su ljetni praznici još daleko, sve postaje jednolično. Dr. Hafeez ističe da čak i djeca koja inače vole školu postaju nemirna. Kad kažu "mrzim", možda samo izražavaju prolaznu dosadu, a ne stvarnu želju da prestanu ići u školu.
"Rečenica ‘mrzim školu’ često je način na koji dijete izražava stres ili umor, a ne doslovnu odbojnost prema školi", objašnjava Monica Barreto, klinička direktorica u Nemours Children’s Healthu. Roditelji bi tu izjavu trebali shvatiti kao znak da je djetetu nešto tijekom dana bilo teško ili da se suočilo s izazovom, smatra Jen Wirt, osnivačica Coral Carea.
"To može biti frustracija zbog gradiva, problem s prijateljima ili jednostavno osjećaj preopterećenosti rutinom", kaže ona. Razlozi zbog kojih škola postaje obveza uvelike ovise o dobi djeteta.
Mala djeca mogu reći da mrze ići u vrtić ili školu jer su jednostavno umorna, preopterećena ili se teško odvajaju od roditelja, kaže dr. Hafeez. "Za neku djecu i samo okruženje učionice može biti previše poticaja", dodaje Wirt. "Buka, kretanje i stalne promjene aktivnosti zahtijevaju senzorne i regulatorne vještine koje su još u razvoju".
Psihologinja Anne Welsh kaže: "Kod mlađe djece, izjava ‘mrzim školu’ često je odraz nečega za što još nemaju prave riječi". Roditeljima se savjetuje strpljenje dok se djeca prilagođavaju novoj okolini. Važno im je pomoći da uspostave čvrste rutine kod kuće kako bi se navikla na dnevni red školskih dana.
U nižim razredima osnovne škole negativni osjećaji prema školi mogu proizlaziti iz razloga koji nadilaze prilagodbu na novu okolinu, poput toga da ne uživaju u gradivu ili ga ne razumiju. "U ranim osnovnoškolskim godinama često se radi o osjećaju zbunjenosti zbog zadataka ili srama ako misle da u nečemu ‘nisu dobri’", objašnjava dr. Hafeez.
Dodaje da i društveni problemi, poput pitanja gdje se uklapaju ili osjećaja isključenosti, mogu dovesti do odbojnosti prema školi. Kako u ovoj dobi djeca počinju svjesnije stvarati prijateljske skupine, djetetu će možda trebati dodatna pomoć u snalaženju u društvenim odnosima.
Wirt ističe da neka djeca prolaze kroz veliku promjenu u zrelosti između predškolske dobi i nižih razreda te se možda muče s praćenjem tempa ili su jednostavno iscrpljena na kraju dana.
Do viših razreda osnovne škole život postaje složeniji. Mogu se pojaviti prve simpatije, školsko gradivo postaje zahtjevnije, a izvannastavne aktivnosti poput sporta dobivaju na važnosti. "Učenici viših razreda to obično osjećaju intenzivnije, pogotovo ako postoje drame s prijateljima, pritisak da se postigne uspjeh ili učitelj zbog kojeg se osjećaju neshvaćeno", potvrđuje dr. Hafeez.
Pad raspona pažnje također može igrati ulogu, smatra Melissa Loble iz tvrtke Instructure. "Živimo u svijetu koji je stalno ‘uključen’, što je prezasitilo okruženja za učenje i učinilo pažnju vrlo rijetkim resursom", kaže ona. "Učenici često izgube koncentraciju nakon 20 minuta klasičnog predavanja".
Raspored spavanja također može doprinijeti jutarnjoj mrzovolji učenika viših razreda, napominje dr. Barreto. Zato je važno nastaviti s jačanjem dnevnih rutina čak i kad se čini da su se djeca na njih navikla.
Ulaskom u srednju školu pritisak za akademskim uspjehom znatno raste zbog priprema za fakultet ili buduću karijeru. Sport i romantične veze također postaju prioriteti, ponekad važniji i od samog obrazovanja. Dr. Hafeez kaže da tinejdžeri mogu smatrati da ono što uče više nije relevantno za njihov život, što dovodi do nezadovoljstva školom. Mogu, primjerice, misliti da su već odabrali karijeru ili fakultet pa im se preostali predmeti čine nebitnima.
"Kada ne razumiju kako se njihovo obrazovanje pretvara u prilike u stvarnom svijetu, gube motivaciju", kaže Loble. Stoga je na roditeljima i drugim odraslim osobama od povjerenja da im ukažu na važnost svestranog obrazovanja. "Tinejdžeri su također osjetljiviji na pravednost i autonomiju, pa sukob s profesorom ili kruta pravila mogu biti izvor duboke frustracije", dodaje dr. Welsh.
Pritisak vršnjaka i izazovi mentalnog zdravlja također mogu potaknuti negativan stav srednjoškolaca prema školi, napominje Barreto. Sve se to zbraja u školsko iskustvo koje se može činiti preopterećujućim, a uz to, srednjoškolci su do tada već toliko dugo u obrazovnom sustavu da su vjerojatno jednostavno spremni da se sve završi.
Važno je zapamtiti da, prema dr. Welsh, izjava "mrzim školu" u svim uzrastima često znači: "Ovo mi je teško i trenutno ne vidim izlaz". Prvi je korak prepoznati da djeca tom izjavom traže vašu pažnju. Način na koji ćete reagirati ovisit će o dobi djeteta, no dr. Welsh savjetuje da je ključno potvrditi djetetove osjećaje. "Pomaže reći: Zvuči kao da ti je trenutno jako teško", kaže ona.
A što ne reći? Nešto poput: "Uh, i ja sam mrzio povijest!" Dr. Hafeez napominje da takva izjava potvrđuje dječji bijes umjesto uzroka frustracije, a uz to je i beskorisna. Zatim, dr. Welsh kaže da je davanje primjera moćan alat. "Roditelji mogu, na način primjeren dobi, podijeliti da ima dana kad se ni njima ne ide na posao i razgovarati o tome kako se nose s tim".
Ponekad izjava da mrzi školu nije samo znak manjka motivacije usred naporne godine. Stručnjaci potiču roditelje da, osim djetetovih riječi, obrate pozornost i na druge znakove koji mogu upućivati na ozbiljniji problem, poput vršnjačkog nasilja ili loših ocjena. To mogu biti fizički simptomi poput bolova u trbuhu i glavobolja koje se javljaju samo prije škole, ili jutarnji emocionalni ispadi.
Znakovi za uzbunu su i promjene raspoloženja, poput povećane tjeskobe, razdražljivosti, povlačenja u sebe ili poremećaja spavanja. Dr. Welsh upozorava na razliku između povremenog iskaljivanja frustracija i upornog straha od škole, koji zahtijeva ozbiljniju pažnju.
Jedna od najtežih roditeljskih procjena jest kada pustiti dijete da samo rješava probleme, a kada se umiješati. Kod mlađe djece roditelji se češće uključuju, no stručnjaci se slažu da je korisno uključiti i dijete u pronalaženje rješenja u bilo kojoj dobi. "Osnažujete svoje dijete podsjećajući ga da ima glas i kontrolu nad barem jednim dijelom svog života", kaže dr. Hafeez.
Kako djeca odrastaju, ne postoji jedinstven odgovor na pitanje kada se umiješati, kaže dr. Welsh. "Neka djeca žele samostalno rješavati stvari, druga se osjećaju sigurnije uz veću podršku odraslih", objašnjava ona. Uvijek možete pitati dijete kako želi da se uključite. Općenito, do viših razreda osnovne škole uloga roditelja trebala bi se pretvoriti u podučavanje djece kako se nositi s problemom.
"Kada dođu u tinejdžerske godine, prebrzo uskakanje često može napraviti više štete nego koristi", kaže dr. Hafeez. "Tinejdžeri trebaju osjećati da su sposobni, pa kad uskočite da riješite stvari umjesto njih, nenamjerno im poručujete da ne vjerujete u njihove sposobnosti". Ipak, sigurnosni problemi, uporno vršnjačko nasilje ili značajne promjene u mentalnom zdravlju zahtijevaju uključenost odraslih bez obzira na dob, ističe dr. Welsh. Bez obzira na problem, važno je slušati dijete i prikupiti što više detalja.
"Obavezno dokumentirajte što se događa i obratite se školi ako su u pitanju sigurnost, vršnjačko nasilje ili emocionalna šteta", savjetuje dr. Barreto. Prema Wirt, "Učitelji i roditelji često vide različite dijelove slagalice. Dijeljenje informacija pomaže stvoriti jasniju sliku o tome što se događa i kako podržati dijete".
Na kraju, dr. Welsh potiče roditelje da zapamte kako to što dijete kaže da mrzi školu ne znači nužno da nešto nije u redu. Nije moguće voljeti nešto cijelo vrijeme. Dovoljno je sjetiti se posla - ili čak roditeljstva. "Dio našeg posla kao roditelja je da zajedno s njima toleriramo te velike osjećaje", podsjeća dr. Welsh.
"Možemo slušati bez žurbe da nešto popravimo, potvrditi njihove osjećaje bez umanjivanja i vjerovati da je nelagoda nešto što mogu preživjeti. Kada djeca znaju da su njihovi teški osjećaji sigurni s nama, vjerojatnije je da će nastaviti dalje, ali i da će nam reći ako nešto zaista zahtijeva našu pažnju".