POČETAK nove školske godine obilježavaju i upisi djece na različite aktivnosti. Neki roditelji nisu sigurni što odabrati za svoje dijete, kako prepoznati za koji sport dijete ima talenta i što će im se svidjeti.
Među dječacima su često najpopularniji kvartovski sportovi, nogomet i košarka, no pruža se i cijeli niz drugih mogućnosti: od borilačkih do plivačkih vještina. Djevojčice će možda radije odabrati ples ili atletiku, iako to ne znači da se ne mogu baviti borilačkim sportom.
Kroz razgovor s deset trenera otkrili smo kada je pravo vrijeme da dijete upišete na neku sportsku aktivnost i što će kroz nju naučiti te kako će mu ta znanja koristiti kasnije u životu.
Nogomet
Antonio Cetina na nogometni teren zakoračio je s nepunih sedam godina, a 22 godine kasnije još uvijek je aktivan u tom sportu. Nogometni klub ZET mu je ponudio posao trenera i danas stvara nove Modriće i Mandžukiće.
''Roditeljima preporučujem da djecu uključe u sport već u predškolskoj dobi, bez obzira na to pokazuje li dijete talent ili ne. Neka djeca su talentirana, neka nisu, ali to ne znači da kasnije neće postati nogometaši zahvaljujući upornošću i treningom. Talent bez treninga ne znači puno'', smatra Cetina.
Ovaj trener tvrdi kako je sport dobar u bilo kojem obliku, na prvom mjestu zbog zdravlja.
''Kod nas je nogomet najrazvijeniji pa se i najviše djece bavi tim sportom'', dodaje i kaže da ovaj sport nudi i najbolje uvjete treniranja.
''Djeca će steći nova poznanstva, sklopiti prijateljstva, a i provoditi vrijeme vani, a ne za kompjutorom'', zaključuje trener Antonio Cetina.
Košarka
Od nižih razreda osnovne škole sportom se bavi Tomislav Vouk. Isprobao je gotovo sve, ali na kraju je pobijedila košarka.
''S dvojicom prijatelja sam 2006. osnovao Košarkaški klub Sesvete i od tada sam trener u tom klubu, a u prvih par sezona i igrač'', prisjeća se Vouk.
Kaže kako se danas djeca sve ranije počinju baviti loptačkim sportovima, ali on smatra da je prvo potrebno iskušati atletiku, plivanje ili gimnastiku gdje djeca razvijaju psihofizičke sposobnosti.
''Postoji niz parametara i testova prema kojima možemo odrediti koliko je neko dijete sposobno i talentirano za određen sport, ali mislim da to nije presudno i da bi se sportom trebali baviti svi. Inače smo kao nacija na dnu ljestvice Europske unije po rekreativnom vježbanju tako da to treba početi usađivati djeci od malih nogu'', ističe košarkaški trener.
Sport stvara radne navike i djeca dobivaju još jednu obvezu uz školu.
''Tu se stvaraju i neraskidiva prijateljstva, putuje se, ima stvarno puno benefita. Pozvao bih svu djecu da se uključe u sport, da se zabavljaju i uživaju u tome, a roditelje da podržavaju svoju i tuđu djecu te da im ne stavljaju na leđa opterećenja rezultata'', upozorio je Vouk.
Atletika
Zanimanje Kristine Šteković za organizirani sport se pobudilo vrlo rano.
''Bilo je gotovo nezamislivo da se ne bavite nekim sportom. Ako i niste bili sportski tip, trčkarali ste u dvorištima, parkovima, penjali se po drveću i radili druge vratolomije. Već u mojoj ranijoj životnoj dobi, kad sam kretala u treći ili četvrti razred, u školi su se pojavili sportski animatori, konkretno iz rukometa, što sam s oduševljenjem prihvatila'', ispričala nam je Šteković.
Kasnije je završila Kineziološki fakultet i danas je voditeljica atletske škole u Hrvatskom akademskom atletskom klubu Mladost.
''Što se mene tiče, pravilo glasi: jednom u sportu, uvijek u sportu. Volim raditi s djecom i mladim ljudima, otkrivati im tajne i ljepotu sportskog življenja, pratiti ih u njihovom razvoju i napretku i na kraju dijeliti s njima pobjede i poraze'', kaže.
Kristina Šteković smatra da je atletika sport za svako dijete, a četvrta ili peta godina djetetova života je primjerena za prve korake, odnosno prve početke bavljenja atletikom.
''Naravno, sve kroz igru i zabavu i primjereno njihovim psihofizičkom stanju, jer je gotovo svaka sportska aktivnost nešto što je djeci uz zdravu prehranu i najpotrebnije za pravilan rast i razvoj'', pojašnjava.
Iako od samog početka pravi stručnjaci mogu prepoznati je li neko dijete talentirano za neki sport ili nije, trenerica smatra da je u počecima djecu najbolje pustiti da se igraju i uživaju u sportu koji im se i sviđa.
''Talent je tek 30 posto uspjeha u sportu, a sve ostalo je rad i disciplina. Ne možemo reći da talent nije bitan, ali, kao što znamo, puno talentirane djece nije postiglo značajniji uspjeh u sportu, a oni uporni i radišni su često uspijevali. A kad se integriraju kvalitetan i stručan rad, upornost, radišnost i talent, u većini slučajeva i uspjeh sportaša je zagarantiran'', upozorila je Šteković.
''Bavljenje sportom od ranog djetinjstva utječe na kvalitetan rast i razvoj kostiju i mišića, razvijanje socijalnih vještina i radnih navika, djeca koje se od najranije dobi bave atletikom ili kojim drugim sportom, dokazano su sretnija i uspješnija od svojih vršnjaka koji se sportom nikada nisu bavili'', napominje i dodaje kako se konkretno atletikom djeca nauče pravilnom držanju, hodanju, trčanju i skakanju pa je i odličan temelj za sve ostale sportove.
''Bilo bi nam drago da djeca i roditelji odaberu upravo atletiku, kraljicu sportova, ali koji god sport upišu, na dobrom su putu za zdravo i sretno djetinjstvo i odrastanje'', smatra Šteković.
Rukomet
Kad je pohađao 2. razred osnovne škole, u Sesvetski Kraljevec stigao je rukomet. Josip Cvetković i njegov brat su ga upisali i krenuli na putovanje koje traje i danas.
''Spletom okolnosti, na sredini petogodišnjeg studija na Kineziološkom fakultetu odlučio sam da se želim baviti trenerskim poslom jer mi je to i struka. Želja mi je bila usvojena znanja prenijeti na klince koji žele postati rukometaši'', ispričao nam je ovaj koordinator škole rukometa i trener mlađih kadeta u Muškom rukometnom klubu Sesvete.
Josip Cvetković smatra kako je početak osnovne škole idealno vrijeme za prve korake na rukometnom terenu.
''Klinci tada nauče kretati se s loptom i bez nje te osnove hvatanja i dodavanja bez kojih je rukometna igra nezamisliva. Rukomet je dinamičan i atraktivan sport u kojem se može uživati, ali i sportska igra koja u svojoj kinematičkoj strukturi sadržava sve prirodne oblike kretanja te je bogata nizom cikličnih i acikličnih kretnih struktura što je vrlo bitno za motorički razvoj djece. Upravo zbog svoj atraktivnosti, rukomet omogućava enormnu individualnu kreativnost bez obzira što je riječ o kolektivnoj igri, a to je ono na čemu trebamo inzistirati kod svakog sportaša u bilo kojem sportu'', napominje Cvetković.
Kao i u drugim sportovima, talent je lako uočiti, ali on nije ključan ni u rukometu. Cilj bavljenja bilo kojim sportom je uvijek isti: baviti se nečime i kretati se.
''Talent će samo pomoći da dijete ostvari vlastite sportske ambicije, ako ih uopće ima'', tvrdi.
''Pozivam svu djecu koja su zainteresirana za rukomet i sport općenito da se priključe u rad i treniranje u klubove koji su im blizini te se nadam da će uživati i s veseljem dolaziti na svaki trening kao sto je primjer i kod nas u Muškom rukometnom klub Sesvete u kojem rade isključivo kvalitetni i kompetentni treneri i u kojem mnogo pažnje poklanjamo upravo najmlađim članovima i selekcijama unutar kluba na koje smo jako ponosni'', zaključuje Cvetković.
Vaterpolo
Priča Marka Kanglera, danas trenera u Vaterpolo klubu Medveščak, drugačija je od ostalih. On je počeo trenirati vaterpolo s 12 godina zbog želje da smršavi.
''Ta odluka je usmjerila cijeli moj život. Sve sam podredio sportu. Uz kraće pauze, u vaterpolu sam 26 godina kao igrač i trener'', ispričao nam je Kangler.
Njegov klub ove godine upisuje djecu koja su 2008. godište ili mlađa, iako u njegovo vrijeme ni 12 godina nije bilo kasno za početi se baviti tim sportom.
"Danas 12-godišnjaci koji se bave vaterpolom iza sebe imaju već puno, puno godina treniranja i odigranih utakmica. Pomaknula se dobna granica za upis i sportsku specijalizaciju djece. Vaterpolo bih preporučio svakome tko uživa u radosti loptanja u bazenu ili moru i svakome tko želi još neki izazov nadmetanja, nadmudrivanja i natjecanja'', pojasnio je.
Trener svima daje iste informacije i zadatke, a uvijek će biti onih koji će to napraviti posebnije ili s nevjerojatnom lakoćom. To su talentiraniji pojedinci, ali bez mukotrpnog rada i odricanja nema uspjeha.
''Ne smije se zanemariti psihički razvoj na koji utječu konkurencija, nadmetanje, pobjede, porazi, fizički i psihički napor, usponi, padovi, odnosi, hijerarhija. Govorim najviše iz vlastitog iskustva jer me taj sport naučio kako se nositi sa svim životnim situacijama izvan sportskog borilišta. Bilo bi mi izuzetno drago da puno više djece izabere vaterpolo kao svoj put, ali me veseli bilo koji odabir sportske specijalizacije'', dodaje Kangler kojem je želja da djeca shvate da je bilo kakav oblik kretanja bolji od sjedenja, ležanja, igranja igrica i gledanja u ekrane.
''Bolesti lokomotornog aparata, srca, pretilost, dijabetes su posljedice načina života koji vodimo. Čovjeku bi kretanje trebalo biti kao i osobna higijena. Dakle na svakodnevnoj razini, čak i nekoliko puta dnevno. U toj situaciji je važna uloga roditelja koji će pomoći svome djetetu i usmjeriti ga na aktivnost. Isto tako ga voziti, čekati i poticati u njegovom sportskom odrastanju. Velika većina roditelja zbog prirode svog posla u današnje vrijeme za to nema vremena i volje'', istaknuo je trener Marko Kangler.
Plivanje
Vaterpolu svakako prethodi jedna vještina koju je potrebno savladati, a to je plivanje. Klor je ušao pod kožu u djetinjstvu Goranu Kežmanu koji je početne sportske korake napravio u gotovo svim sportovima koji su postojali unutar školskih aktivnosti poput karatea, hrvanja, košarke i nogometa.
Došao je u Plivački klub Dubrava Zagreb i tu kreće njegov uspjeh. Trenersko znanje učio je u Americi na Sveučilištu Berkeley California kao pomoćni trener jednog od najboljih trenera na svijetu Mikea Bottoma.
''Osim s Mikeom, tu sam radio i s najboljim svjetskim plivačima Garyjem Hallom Jr.-om, Anthonyjem Ervinom, Nathanom Adrianom, Miloradom Čavićem, a i našim najboljim plivačima Dujom Draganjom, Gordanom Kožuljem, Aleksejem Puninskim'', prisjetio se Goran Kežman.
Ovaj trener plivanje preporučuje svima, bilo da se žele baviti sportom, rekreirati ili rehabilitirati.
''Preporučio bih ga već u najmlađoj dobi djece, krenuvši od čistog upoznavanja djeteta s vodom u vidu zajedničkog ulaska roditelja i djeteta u vodu i stvaranja pozitivne i sigurne okoline za dijete. Nakon tih prvih koraka roditelji se mogu uključiti u programe Bebe vidre ili Bebe ribe gdje djeca konstantno provode određeni program prilagođen njihovim godinama, od prve do pete godine. Plivački klubovi primaju djecu s pet godina kada je dijete spremno krenuti u plivačku školu gdje uči prve zaveslaje, položaj tijela i disanje. Nema veće sigurnosti nego kada roditelji dođu na bazen ili more i imaju sigurnost da njihovo dijete pliva'', smatra Kežman.
Plivanje, kao i svaki drugi sport, utječe na razvoj jezika, psihe i kognitivnih sposobnosti i pomaže u napretku vizualno-motoričkih sposobnosti.
''Plivanje kao sport dodaje još jednu dimenziju razvoja mladog organizma, a to je minimalan rizik od ozljeda. Mišići plivača su jaki, ali su također veoma elastični što smanjuje povrede. Plivanjem se aktivira sva muskulatura cijelog tijela. Sama pozicija plivača (horizontalna) omogućuje lakši i bolji rad kardiovaskularnog sustava. Plivanjem se postiže dobra kondicija i izdržljivost te usporava proces starenja. Osim što produžuje mladost, plivanje je jedan od najefikasnijih načina da se potroše suvišne kalorije'', dodaje Kežman.
Danas mnogi roditelji pitaju trenere je li njihovo dijete talentirano za sport.
"Bilo koji sport je više od preplivanih bazena ili zabijenih golova, to je druženje i stvaranje životnih prijateljstava, kvalitetnih odnosa prema radu i napretku kroz uspone i padove. Teško je to objasniti roditeljima koji svoje dijete vide kao svjetskog prvaka u plivanju ili bilo kojem drugom sportu, nažalost pitanje najboljeg je puno više od onoga što roditelj želi. Talent određuje kod djeteta što je sposoban napraviti, motivacija određuje koliko dugo to želi raditi, a stav određuje koliko dobro i kvalitetno će to napraviti. Tako da talent ništa ne znači bez ostalih parametara'', pojašnjava Kežman.
Upravo zbog mnogih dobrobiti, ovaj trener kaže kako je sportska aktivnost važna za dijete.
"U sportskom klubu će se dijete socijalizirati, samim time će se bolje snalaziti u međuljudskim odnosima. Poboljšat će motoričke i funkcionalne sposobnosti. Dijete će graditi samopouzdanje kroz savladavanje zadataka koji će biti pred njime. Nemojte odustati. Kroz bavljenje sportom dijete će steći navike i odgovornost prema radu što će mu biti od pomoći i u školi. I ono završno i najbitnije, zdravlje. Zdravlje je najvažniji razlog zašto bi se djeca trebala odlučiti za sport'', zaključio je.
Ples
U vrtićkoj dobi plesom se počela baviti Sanja Brebrić. Zavoljela ga je u osnovnoj školi pa upisala Školu suvremenog plesa i odmah po završetku počela s pedagoškim radom. Godinama se usavršavala pa sad već 15 godina vodi klub Plesni kristal i tako prenosi znanje i ljubav prema plesu na nove generacije.
''Svoj djeci preporučujem bavljenje fizičkom aktivnošću, a ako vaše dijete pokazuje interes prema glazbi i plesu, već sa četiri godine može krenuti s plesom, bolje rečeno s plesnim igraonicama, prilagođenim uzrastu'', kaže Brebrić.
Kad je ples u pitanju, talent je nešto što će djeca pokazati s vremenom kroz motoriku, pokret i muzikalnost.
''Upravo zato mi primamo svu djecu i ne radimo razliku. Tea kad primijetimo da je netko nadaren i želi se ozbiljnije baviti plesom, radimo dodatne sate i pripremamo djecu za smotre i takmičenja, i, naravno, usmjeravamo roditelje na daljnje mogućnosti školovanja i obrazovanja'', pojašnjava.
Ples pruža pravilan tjelesni razvoj, razvija motoriku, pokret, osjećaj za prostor, glazbu, i najvažnije djeca kroz ples, nastupe na pozornicama, razvijaju samopouzdanje i samostalnost.
''Sport proizlazi iz prirodne potrebe čovjeka za kretanjem, aktivnošću, oslobađanju i obnavljanju energije, druženjem i boravkom na zraku. Izuzetno je važno u današnjem tempu i načinu života, okrenutom tehnologijama i uglavnom sjedenju, motivirati i usmjeriti djecu i mlade da se počnu baviti sportom ili plesom i da im to postane način života'', zaključila je ova trenerica plesa.
Taekwondo
Danijel Bursać dolazi iz Duge Rese koja nije pružala mnogo sportskih aktivnosti dok je bio dijete pa se tako na nagovor prijatelja učlanio u Taekwondo klub Duga Resa.
''Bio sam malo, debeljuškasto, živahno dijete, bez tjelesnih predispozicija za taekwondo, ali s ogromnom željom za postizanjem velikih rezultata. Godine napornih treninga i odricanja, dovela su me do brojnih medalja na domaćim i inozemnim natjecanjima i statusa člana reprezentacije. Odlaskom na fakultet, počinje moja trenerska karijera. Borbeni dobok zamijenio sam trenerskom stolicom i od tada, a prošlo je tome već više od 15 godina, svakodnevno sve svoje slobodno vrijeme provodim u dvorani, motivirajući i prenoseći svoje znanje na taekwondo-a na mlađe naraštaje'', prepričao je Bursać.
Taekwondo je sport za djecu svih uzrasta. U dobi od tri do četiri godine djeca kroz taekwondo radionice razvijaju koordinaciju, motoriku, propriocepciju, ali se i međusobno druže i stvaraju nova prijateljstva. Nizom vježbi i osnovnih elemenata taekwondoa polako ih se uvodi u svijet borilačkih sportova.
''Kad krenu u školu, treninzi postaju intenzivniji te se uvode osnovni taekwondo elementi sportske borbe, uče forme i samoobrane. Taekwondo je individualan sport te su tjelesna pripremljenost, jak karakter i samopouzdanje bitni za postizanje dobrih rezultata'', napominje trener Bursać.
Kao i u svakom drugom sportu, vrlo je važna podrška roditelja. Danijel Bursać kaže kako oni ne bi smjeli forsirati djecu, nego im biti potpora i navijači bez obzira na rezultat.
"Uloga roditelja u sportu je naučiti dijete odgovornosti i ispunjavanju svih zahtjeva koje ta sportska aktivnost postavlja. Važno je uspostaviti uravnotežen i korektan odnos na relaciji dijete-roditelj-trener. Roditelj je onaj koji koristi pohvale za trud i napredak svog djeteta, a ne samo za uspjeh i pobjedu. Isto tako, roditelj je onaj koji upozorava na primjereno ponašanje na treninzima, ali i uvažava odluke trenera'', kaže.
''Na svom primjeru, ali i na nekolicini natjecatelja kluba ću vam objasniti poveznicu talenta za sport i uspješnog bavljenja sportom. Svi koji me poznaju znaju da nisam baš košarkaški centar, imao sam dvije lijeve noge i deset kilograma viška kada sam počeo trenirati. U početku mi nije išlo, gubio sam na svim natjecanjima u prve dvije godine treniranja. Ali nisam odustao, roditelji i trener bili su mi najveća podrška, i tada su krenuli rezultati. Došavši u TK Čigra kao trener, kroz klub je prošlo mnogo djece. Bio je tu brojnih talenata, ali i djece koja nisu mogla spojiti dva pokreta, lijevu ruku i desnu nogu, djece s malo jačim kostima. Ali bili su ekipa, ekipa koja je poticala jedan drugog na rad i treniranje. Danas su to sve od reda tinejdžeri koji su postigli brojne sportske uspjehe, članovi su reprezentacije Hrvatske i predstavnici Grada Zagreba, ali ima i onih koji su kao i ja natjecateljski dobok zamijenili trenerskom stolicom. Svatko je u ovom sportu pronašao sebe'', govori Bursać.
Taekwondo je važan jer ima brojne prednosti: od duhovnih, preko fizičkih i psiholoških, do estetskih.
''To je borilačka vještina koja kod djece i rekreativaca formira određene obrasce ponašanja poput poštovanja prema starijima, treneru i ostalim sudionicima. Malo je sportova u kojima sportaš prije svog nastupa pozdravi svog protivnika, protivničkog trenera te ostale sudionike natjecanja te po završetku natjecanja čini isto, bez obzira na rezultat natjecanja'', pojasnio je.
''U Taekwondo klubu Čigra, veliku pažnju pridajemo međusobnom druženju, organizaciji zajedničkih izleta, upoznavanju novih gradova prilikom odlaska na velika natjecanja. Međusobno druženje među članovima kluba i zajedništvo je ono što nas uz sportske uspjehe potiče da budemo još bolji'', kaže Bursać.
Judo
Saša Šafranić bio je živahno dijete i zahvaljujući svojoj majci počeo se baviti judom sa šest godina.
''Sve je počelo kao igra u koju sam pozitivno usmjerio višak energije. Nakon nekoliko godina redovitog treninga počeli su se nizati i rezultati. Uz takav ozbiljan pristup ušao sam i u najjaču natjecateljsku ekipu kluba koju je vodio trener Marijan Novak Tsuki, koji je do dan danas uz mene. Počeli su se nizati i ozbiljni rezultati. Postao sam najmnogobrojniji prvak države, prvi koji je u istoj godini postao prvak države u kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj konkurenciji'', govori nam Šafranić koji krunom svoje sportske karijere smatra naslov prvaka Europe za juniore, titulu kojom se okitio u Rimu 1999. godine.
''Nakon osvojene Europe u meni se probudila želja da sve svoje znanje i iskustvo prenesem na buduće naraštaje! Radeći kao trener 15 godina sa suprugom sam odlučio sam otvoriti svoj klub i napraviti najljepšu dvoranu i osigurati najbolje uvijete za djecu. Sada već četiri godine moja supruga i ja radimo u svom klubu,radimo posao koji volimo i svakodnevno uživamo trenirajući s našom djecom'', kaže Šafranić.
Judo na japanskom jeziku znači ''nježni put'' pa je jednako prikladan i za djevojčice i dječake. Riječ je o bazičnom sportu pa je najranija dob kada se može početi trenirati četiri godine.
''U govoru zapaženijih sportaša i njihovih trenera primijetit ćete da se kod svih njih taj rezultat veže za ustrajnost, marljivost, požrtvovnost, i da će malo tko spomenuti talent. Dakle, poželjan je ali nije isključiv. Talentirano dijete „iskače“ u mlađim dobnim skupinama, ali ako taj urođeni talent ne potkrijepi s gore navedenim, nikad neće ostvariti svoje potencijale. Ja sam primjer bez talenta, a popeo sam se na vrh Europe'', smatra Šafranić iz Judo kluba Nippon.
Mišljenja je da je riječ o sportu u kojem pojedinac ovisi o sebi i svojim sposobnostima pa se može pretpostaviti da će taj sport povoljno utjecati na samostalno rješavanje različitih prepreka na koje će osoba naići u životu.
''Judo kao japanska vještina počiva na moralnim i etičkim načelima gdje se stječe samokontrola, samopoštovanje, poštovanje prijatelja i suparnika, socijalizacija, smanjuje se tjeskoba, uči pridržavanju pravila, i tako dalje. Sastavni dio treninga juda čine jednostavni i složeni gimnastički i akrobatski elementi. U treningu juda nema udaraca, već se uče padovi koje je sigurnosti radi poželjno poznavati, zahvati držanja i bacanja i slično'', govori Šafranić i dodaje kako judo utječe na sve motoričke i funkcionalne sposobnosti, razvoj svih sve mišićnih skupina, ojačava djetetovo samopouzdanje i uči dijete kako se nositi s porazom.
''S obzirom na to da je za izvođenje tehnika i vođenje borbi potrebno razmišljanje i predviđanje, jačaju se i intelektualne sposobnosti. Dokazano je da djeca koja se bave judom poprave svoj školski uspjeh i za više od 10 posto. Najveći napredak postigli su oni koji imaju višak energije i istupaju po svom ponašanju. Uzrok za 70 posto povreda kod djece je pad kod igre, skok s visine, vožnja biciklom, rolama... Zato ih je nužno naučiti pravilno padati i kontrolirati svoje tijelo u prostoru, a to omogućuju osnovni elementi juda'', napominje Šafranić i ističe kako i on samo nije bio talentiran.
''Marljivošću sam ostvario vrhunske sportske rezultate, proputovao cijeli svijet, osnovao klub s jednim od najboljih uvjeta za trening i odrastanje'', zaključio je.
Karate
Stjepan Bešenić kao dijete je uz karate trenirao nogomet, no prve medalje zanizale su se ipak u sportu koji mu je bio prvi izbor.
''To me motiviralo da se više posvetim karateu. Sve je išlo spontano, a od obitelji sam imao veliku podršku. Druženja i putovanja su bila poticaj da ostanem u sportu i postane dio mog života. Nakon završetka srednje škole u Varaždinu, upisao sam Kineziološki fakultet u Zagrebu na kojem sam i magistrirao i shvatio da je sport moj poziv već na prvoj godini fakulteta kad sam, uz sve svoje obaveze jer sam tada bio i reprezentativac, počeo asistirati u vođenju treninga karatea. Od dolaska u Zagreb treniram u Karate klubu Hercegovina - Zagreb gdje sam i zaposlen. Klub je u zadnjih pet godina najbolji karate klub u državi i regiji s brojnom karate školom i vrhunskim rezultatima. Nema ljepšeg nego kada vidite svoje učenike kako osvajaju medalje na natjecanjima ili pokazuju stečena znanja'', ispričao je Bešenić.
Karate je također namijenjen svima. U vrtićkoj dobi, od 4. do 6. godine se razvija samostalnost, koordinacija, ravnoteža, samopouzdanje, a u školskoj dobi se progresivno radi na izvedbi sve kompleksnijih karate zadatke.
''Puno iskustava imamo s djecom s posebnim potrebama i raznim oštećenjima koji kroz karate stječu samopouzdanje, nove prijatelje, putuju i druže se kroz sport. Roditelji često dok djeca treniraju to vrijeme koriste za svladavanje samoobrane kroz karate. Karate ima veliki spektar i različite načine impliciranja u društvo te je pogodan za cijelu populaciju'', navodi karate trener.
Talent po njegovom mišljenju nije važan. Na prvom mjestu mu je da su djeca sretna i zadovoljna.
''Karate je drugačiji jer se, osim druženja, razvijanja motoričkih sposobnosti, samopouzdanja, uči o poštivanju drugih i samopoštovanju, a što je posebno važno, upoznaje se druga kultura i uči o povijesti karatea pa to sve ima veću težinu'', napominje Bešenić i poziva sve roditelje da djecu uključe u sport i pomognu im da odrastu u zdrave ljude.
''Kroz sport i pripadnost se lakše prolazi kroz životne teškoće i ljudi puni samopouzdanja su spremni nositi se s današnjim svijetom'', zaključuje.