MARCY PERRON umirovljenica je iz Kelowne u Kanadi, a zanimljiva je po tome što je dosad udomila preko 115 djece. Za Today's Parent Marcy je ispričala svoju prekrasnu i dirljivu priču.
Sve je počelo kad je njena kći napustila obiteljsko gnijezdo s 19 godina. Marcy se uslijed toga osjećala potišteno jer je njena velika kuća djelovala još veća, a ona u njoj sve usamljenija. Nakon nekoliko desetljeća rada u banci, na poslu koji je bio poprilično monoton, poželjela je promjenu. Jedan klijent ju je inspirirao idejom, ali u konačnici je sama donijela odluku napustiti posao, otići u mirovinu i otvoriti vrata svoje velike kuće djeci kojoj je potreban dom.
Novi svijet
Vrlo brzo stvarnost ju je udarila u lice i shvatila je kakav svijet postoji izvan njenog uglavnom bezbrižnog života. Ta djeca stizala su joj puna trauma, a to joj je u počecima izazvalo popriličan šok. Za razliku od danas, kad udomitelji prolaze sate obuke, u to vrijeme Marcy je u ulogu uskočila praktički bez ikakve pripreme.
Njen dom postao je kaos, djeca su bacala stvari, razbijala, krala, nisu spavala, a nije ni Marcy. Uz puno suza, osjećaja krivnje, nesigurnosti i opće neizvjesnosti Marcy se obratila svom resursnom djelatniku koji ju je ohrabrio i objasnio da je to sasvim normalno i očekivano.
Potaknuta ovim riječima, Marcy je nastavila davati sve od sebe. Kaže da je ponekad primala i velike obitelji, po pet-šest braće i sestara, tinejdžere s bebom i slično.
Iskustvo s malim bebama
Marcyno prvo iskustvo udomljavanja bebe bilo je posebno: "O, bebe me drže pri zdravoj pameti. Kad držim bebu, samo osjetim kako mi se cijelo tijelo smije, počevši od nožnih prstiju i kreće se prema gore. Sve što trebate učiniti je voljeti ih. Prvi put kada sam držala udomljenu bebu, pomislila sam - ok, to je to. Ovo je ono što sad radim."
Otad je udomila više od desetak beba, a većina joj dolazi kad napune samo nekoliko dana, rođene s ovisnošću o drogama. "Ti prvi tjedni su mučni za njih dok prolaze kroz odvikavanje. Sve što možete učiniti je držati ih blizu, najbolje kožom uz kožu. U tim trenucima znam da je moj jedini posao raditi upravo to. Ne mogu se uzrujati jer im ne treba dodatni stres mojih osjećaja. Ove bebe samo trebaju ljubav i da se brinete za njih, da ih navedete na rutinu i da shvate da ćete ih uvijek podignuti kad se uznemire", rekla je.
Marcy smatra da su njene godine prednost, a sad ima skoro 70 godina i djeci kaže da je zovu baka. Smatra da je to jednostavno za njih, a biološkim roditeljima prihvatljivije.
Planira zauvijek raditi s djecom koja nemaju dom
Marcy je mislila da neće dugo moći to raditi, predviđajući sebi maksimalno pet godina u sustavu. Ali preko 115 djece prošlo je kroz njen dom, a ona je samo jednom napravila pauzu, i to iz zdravstvenih razloga. Naime, imala je rak dojke prije otprilike 10 godina i čim se oporavila, vratila se u sustav udomljavanja. Smatra da se radi o nečemu u čemu su ljudi zauvijek, jednom kad započnu.
"Zapamtite, djeca u udomiteljstvu nemaju nikoga drugog. Nemaju tetu ili djeda da ih primi. Djeca koja imaju obitelj ostaju izvan sustava. Za mnogo ove djece ja sam sve što imaju. Moja starija udomljena djeca su me zvala na mature i vjenčanja. Svake godine šaljem rođendanske čestitke i božićne poklone. U potpisu im napišem: 'S ljubavlju, baka.'"