Što reći kad se trogodišnje dijete popne u krilo i pita: "Mama, voliš li mene najviše?" U takvom trenutku većina roditelja neće krenuti s uspoređivanjem ili objašnjavanjem ljubavi prema partneru. No, upravo suprotno često poručuju "dobronamjerni" savjeti okoline - posebno kad žena ostane trudna.
Autorica teksta na YourTangu, Jeanne Sager, opisuje kako je tijekom trudnoće slušala upozorenja starijih žena da bebu "ne voli više od muža" i da suprugu treba stalno davati do znanja da je "najvažnija osoba". No, njezino iskustvo ide u drugom smjeru: kaže da kćer voli više od supruga - i da joj se, otkako je postala roditelj, to čini posve prirodnim.
Sager podsjeća da su istraživanja još od 1980-ih često bilježila pad zadovoljstva u braku nakon dolaska djece. Razlozi se najčešće povezuju s gubitkom slobode i promjenom životnog ritma, a dio studija navodi i da se parovi u prosjeku osjećaju sretnije u razdoblju kada djeca napuste dom - iako im nedostaju, uživaju u većoj slobodi i povratku bračnim navikama koje su zapostavili.
U njezinu slučaju, strah od "djeteta koje razara brak" nije bio u fokusu. Par je, kaže, najviše brinulo hoće li novi troškovi ponovno otvoriti stare svađe oko novca, pa su unaprijed dogovorili da se oko bebine potrošnje neće prepirati.
U tekstu se ističe da novija istraživanja naglašavaju važnost zajedničkog dogovora i mentalne pripreme za roditeljstvo. Pritom se navodi i nalaz profesora sa Sveučilišta Kalifornija u Berkeleyju: mnoge ranije teze o tome kako "djeca uništavaju brak" često nisu uzimale u obzir kakav su stav roditelji imali prije rođenja djeteta.
Drugim riječima, parovi koji u roditeljstvo ulaze bez dogovora, s ravnodušnošću ili bez prilike da zajedno planiraju, mogu imati više teškoća. Sager se pritom poziva i na istraživače Philipa i Carolyn Cowan, koji naglašavaju da roditelji koji svjesno i usklađeno ulaze u tu ulogu nerijetko dožive "ugodno iznenađenje" - planiranje može povećati osjećaj zadovoljstva i povezanosti.
Sager opisuje da se njihov odnos nije "popravljao" djetetom, niti je jedno od njih bilo povučeno u roditeljstvo mimo volje. Oboje su željeli dijete, što im je, kako navodi, pomoglo da zajedno dožive novu, snažnu vrstu ljubavi.
Ta ljubav, piše, nije ista kao partnerska. Partnerska ljubav podsjeća na odnos najboljih prijatelja i životnih suputnika, dok je ljubav prema djetetu "žestoka" i drugačija - dijete su zajedno stvorili, ali i zajedno odabrali.
U svakodnevici se to vidi u malim dogovorima i izmjenama: jedno jutro otac ustaje, pali crtiće i priprema doručak kako bi majka ostala u krevetu, drugo jutro majka preuzima brigu kako bi on odspavao. U njihovoj obitelji i trogodišnjakinja ima svoju "rutinu" - poljubac, zagrljaj, pa obavezni "daj pet" prije odlaska na posao.
U završnom dijelu Sager objašnjava i zašto joj se čini da se ljubav prema djetetu doživljava kao neraskidivija: s djetetom ste, jednom kad postanete roditelj, roditelj zauvijek. Dijete bez roditelja ne bi postojalo, dok u partnerskom odnosu uvijek postoji život "prije" - dvije osobe koje su postojale i odvojeno.
Kako prenosi, njezin suprug tu razliku sažima jednostavno:
"To je potpuno drugačija vrsta ljubavi."
Zato, kad je kći pita voli li je najviše, odgovor u toj obitelji nije izbjegavanje ili diplomacija, nego jednostavna potvrda.
"Da, mama te voli više od svega na cijelom svijetu."
A, kako se u tekstu ističe, ocu to ne smeta - jer i on osjeća isto.