Foto: MORH
ŠEZDESET poginulih, na šest stotina pirotehničara, koji su tokom godina prošli kroz minska polja, krvava je statistika "poduzetničkog pothvata" zvanog razminiranje u Hrvatskoj.
Kada vidimo probleme s kojima se pirotehničari danas susreću, nameće se logično pitanje, zbog čega se uopće dozvoljava privatnim firmama da se bave razminiranjem.
Zar Ministarstvo obrane, odnosno Hrvatska vojska nisu dovoljno kvalificirani da se bave miniranjem i razminiranjem? Zbog čega država ne bi formirala organizaciju koja bi zaposlila pirotehničare i bavila se tim poslom?
Umjesto da prodajemo gaće na Hreliću, idemo u biznis razminiranja
U Hrvatskoj trenutno postoji trideset i šest poduzeća sa dozvolom za razminiranje, od čega ih čak dvanaest, ima deset ili manje zaposlenih pirotehničara, te je jasno da se radi o mikro poduzećima sa smiješnim kapacitetima.
Umjesto da se ti poduzetnici bave prodajom gaća na Hreliću, odlučili su svoje poduzetničke vještine trenirati na ovako osjetljivom području gdje su ugroženi životi i građana, i onih koji obavljaju razminiranje. Stvaranjem tržišne utakmice na ovako osjetljivom području, država je napravila kaos.
Zdravom tržišnom konkurencijom, do bolesnih pet kuna po kvadratu
Sredstva za razminiranje koja se godišnje utroše, ograničena su, a sustav javne nabave tjera poduzeća da ruše cijene kako bi dobila posao. Poduzetnička logika je jasna: sruši cijenu da bi dobio posao, a uštedi na troškovima, odnosno pirotehničarima. Da taj vrli biznismen mora svojom njuškom rovati po minskom polju, teško da bi bio spreman ponuditi pet kuna po kvadratu.
Drugi problem je taj što se rušenjem cijene ubrzavaju radovi, što narušava kvalitetu obavljenog posla. Na taj način, ne samo da se ugrožavaju pirotehničari, već i svi ljudi koji žive na ugroženim područjima, ljudi koji će koristiti i obrađivati te razminirane površine. Tako da ćemo posljedice "tržišnog natjecanja" osjećati još desetljećima.