Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
VOLIM putovati. Volim letjeti. Volim pakirati kofer. Volim planirati taj jedan dan na nekoj destinaciji. Volim spavati u hotelskim krevetima... Uvijek jesam i uvijek budem.
Naravno da se ponekad zasitiš svega. Dođe ti da spališ putovnicu i ne izađeš iz kuće idućih nekoliko godina, puna kapa života u koferu! Zasitiš se istih ljudi, istih razgovora, istih destinacija... Ali onda se dogodi layover s kakvog sam se vratila i ponovno je sve super, ponovo te sve to veseli!
Zadnjih deset dana je bilo prilično rizi bizi i koliko god nisam spavala, koliko god da nemam ni trunkicu energije, padam s nogu od umora i pretrpanog rasporeda, svejedno se odlično osjećam! Ima li to uopće smisla? Samo jedan slobodan dan u zadnjih deset, spavanje na rate, a posla preko glave? Nije bitno dokle god su tu trenuci vrijedni sjećanja do kraja života i dokle god me to gura naprijed! Možda to dođe tako s vremena na vrijeme, možda su mi se zvijezde u horoskopu tako posložile, jer se približava "moj" mjesec, a možda je u pitanju samo moj čudno pozitivan PMS? Što god da je, samo neka potraje.
Prošli tjedan pričala sam vam o prvom posjetu Maleziji. Uz sve što sam nabrojala još je toliko toga za doživjeti, da ni ovaj put nisam ispunila sve želje koje sam imala!
Aerodrom je prilično daleko od centra grada pa dok oduzmemo vrijeme na putovanje ostaje nam manje od 24 sata, tako da spavanje baš i nije prioritet. 2-3 sata tek toliko da malo dođemo k sebi nakon noćnog leta. Kao što sam vam rekla prošli ponedjeljak, samo smo ubili oko na kratko i svatko je bio spreman za kvalitetno provođenje vremena sa samim sobom, prije nego smo svi skupa otišli na večeru. Ulica Bintang je nešto slično kao i tzv. Satay street u Singapuru - prepuna malih restorana s plastičnim ili drvenim stolovima i stolcima, štandova s razno raznim pizdarijama koje privlače turiste i hrpom ukrasa povodom Kineske Nove godine! Sjeli smo u jedan od milijun i naručili sve i svašta! Toliko jeftinu i finu klopu rijetko gdje možete pronaći! Usluga spada u onu kategoriju "kolko para tolko muzike", ali što sad, dobro društvo i pifce za žifce sve poprave.
Iduće jutro pravac Melbourne! Zapravo je već bilo i 3 ujutro kada smo stigli u hotel, nikome nije do hrkanja, svi raspoloženi za druženje, isto tako svi gladni, a u hotelu između 3 i 6 ujutro nema hrane (?!) = slom živaca lagano, ali boca Jackieja na stol pa tako do jutra, dok nam se napokon nije prispavalo ili dok nismo zaboravili na glad... Naravno da nikome nije do toga da prespavaju čitav predivan ljetni australski dan pa smo se par sati kasnije našli i krenuli u potragu za preporučenim vodka barom "Naked for Satan" (ime zvuči prilično obećavajuće). Naravno da ime ne znači kako izgleda na prvi pogled. Satan je zapravo skraćeno rusko prezime Satanović, ali kako Australci kao i svi drugi engleski govornici nisu u stanju naučiti izgovoriti ne-engleske riječi, olakšali su si život i skratili ga. Ostalo je povijest, haha. Ruski emigrant iz radničke klase, unuk vodka majstora, koji je u doba depresije u Australiji našao način kako usrećiti sve željne grijanja uz čašicu, dvije. Kuhao je svoju vodku u praznim prostorijama zgrade u kojoj se danas nalazi bar za sebe i svoje prijatelje. Zašto "naked"? Navodno je u vrućim mjesecima radio polugol, a prijatelji koji su mu dolazili pomagati ili samo praviti društvo mogli su ući u zgradu samo uz posebnu lozinku "let's get naked for Satan"! Naravno, mi vodku nismo smjeli niti pogledati prije leta nazad za Kuala Lumpur, ali ambijent je bio dovoljan za malo uživancije. Uzmimo u obzir da Malbourne osobno smatram jednim od najdosadnijih gradova u kojem sam bila. Ovaj put je prošlo čisto okej..
Novi noćni let i povratak u Kuala Lumpur, ponovno ručak u istom restoranu uz istog konobara, mali šoping u Petronasima i napokon odlazak na KL Tower u sumrak. Vrijeme nije bilo idealno, ali pogled na grad, osjećaj čitave Malezije na dlanu je nenadje...nevjerojatan! Vjetar u kosi na 300 i nešto metara nadmorske visine i tišina...
Daleko od gradske buke, bliže oblacima nego prometu... I bila bi to divna večer da na povratku nismo srele ostatak ekipe i na kraju zaružili u Hard Rocku praktički do polaska, e to je onda bila odlična večer! Vratiš se doma s podočnjacima do koljena, jedva stojiš na nogama, mozak odavno više nije u funkciji, ali upravo takvih 5 dana su razlog zašto svi mi radimo ovaj posao!
Upravo sam taj isti kofer u kojem živim i koji mi ponekad ide na živce, prepakirala i dan i pol kasnije krenula put Švabije, kratke hlačice i japankice zamijenili su čizme i zimska jakna...
Meine Damen und Herren, molim lijepo pripremite poštenu porciju prasetine za večeru, ja stižem!
Pssst! Teine avanture pratite svakodnevno i na njezinom službenom blogu.