Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
EKIPA, ove godine ćete dobiti pusu upakiranu u mašnicu ispod bora, nema se, kriza je.
I tako već nekoliko godina počne priča oko Božićnih poklona i misliš si, ove godine će stvarno tako i bit. ALI, dođe vrijeme blagdana, postave se ukrasi po gradu, dućani blješte od lampica i šljokica, Božićni sajmovi i klizališta se otvore, pjesmice se počnu vrtjeti na radiju i... Ne možeš si pomoći! Ma samo ću braci i seki kupit mali poklonček. A kaj ću s mamom i tatom i bakom? Ma sitničicu... I tako krene. I JA UŽIVAM U TOME! Nema mi dražeg nego kupovati poklončiće onima koje volim, zapakirati ih i posložiti ispod bora kada svi zaspu na Badnjak. Srce veliko ko kuća!
Kada smo bili klinci, mama i tata su uvijek od Božića napravili gozbu! Poklona ko u priči, malih, velikih, za nas, za prijatelje, za obitelj, za peseka, poklanjalo se na sve strane! Onda se stvari promijene, broj (pravih) prijatelja se smanji, mama i tata se rastanu, djeca se odsele iz kuće, odrasteš. Shvatiš da nije poanta u poklonima (ali, to ne mijenja činjenicu da će i moja djeca jednog dana imati Božiće kakve sam imala ja), poanta je u ljudima s kojima ga provedeš, poanata je u druženju, poanta je biti zajedno. Pokloni su samo bonus, sitnice kojima pokažeš obitelji i prijateljima da ih POZNAJEŠ, a ne da kupuješ poklone radi samog poklona, jer "moraš", jer je "običaj". Pošto nikada nisam bila umjetnički nadarena da bih sama izrađivala poklone, kupovala sam ih pa tako i ove godine. Uživala u svakoj sekundi utrošenoj na biranje i mozganje i pakiranje. Da, ja sam jedan od onih luđaka koji su već kupili i zapakirali sve (krivite moju mamu za to :p). Još veće zadovoljstvo od same kupovine je poklanjanje, odmatanje ukrasnog papira i izraz na licu osobe, koji ti da do znanja da si pogodio s odabirom, makar to bila vrećica bonbona, knjiga ili plišani medo.
Cijeli ovaj mjesec je nekako poseban, čaroban, pun pozitive u zraku, ljubavi, uživanja, topline... Ali, ne i u Dubaiju.
Dubai nije ukrašen, nigdje se ne osjeća dolazak Božića. Zašto i bi? Ni mi u kršćanskim zemljama ne ukrasimo grad za slavlje Ramadana, Diwali-ja, Kineske Nove Godine itd. Postoji mali Božićni sajam za nas expats, gdje je postavljen veliki bor, čuju se Božićne pjesmice, prodaje se kuhano vino (časa je 45 kn, koliko se sjećam od prošle godine) i slatkiši i sve to s pogledom na Burj Al Arab. I to je to. Ako želiš Božićni ugođaj, stvoriš ga doma u svom stanu. Zadnje tri godine stare običaje su zamijenili neki novi, čudni. Tradiciju pokušavaš održati i iako je teško, nekako uspijevamo. Prilagodimo ju uvjetima u pustinji, u zemlji, kulturi, vjeri koja ne slavi najljepši blagdan na svijetu. Među ljudima koji nemaju iste običaje kao i ti, na poslu u kojem nema neradnog dana... Ove godine neću pjevati "Driving home for Christmas", ne, vjerojatno ću cmoljiti svaki puta kada čujem tu pjesmu, jer ove godine ne idem doma. Opet Božić provodim u pustinji i još uvijek ne znam s kim... Zato smo se dogovorile da ćemo bor okititi za par dana, kada je prema rosterima najviše naših frendova na isti dan slobodno, proslavit ćemo Božić prije Božića. Uz umjetni bor. Ali, bit ćemo zajedno, družit ćemo se, otvorit ćemo bocu vina, ispeći ćemo kolače, upaliti lampice, slušati Last Christmas na repeat:).
Teško je. Svake godine je sve teže biti daleko, ne znati s kime i kako ćeš provesti dan u kojem najviše uživaš i čekaš na njega 365 dana. Teško je gledati na fejsu slikice s Tomislavca, iz Tomićeve ili s Europskog trga, dok kroz prozor 5 puta dnevno slušaš pozive na molitve s obližnjih džamija. Osjećaji kao rollercoaster! "Hoću domaaa za Božiiiić!" vs "Bar idem na lijepu destinaciju kad već moram radit."
Ali, pronalaziš razloge za uživanje. Jedan od njih je i činjenica da moja Adri i ja od jučer napokon živimo zajedno! Iako i dalje u ovom usranom dijelu grada, ali skupa. I po prvi puta od kada sam došla u ovaj grad, imam osjećaj da ovaj stan mogu nazvati "domom" još idućih nekoliko mjeseci, samo iz razloga što ga dijelim s nekime koga smatram obitelji. O selidbi neću ni započinjati priču, jer je to sve jedan ogroman cirkus. Nekada (čitaj: svaki dan) se zapitam imaju li ljudi ovdje sposobnost logičkog razmišljanja? Sve što može proći jednostavno, netko mora zakomplicirati. To je tako, drugačije ne ide, a nemaš se kome žaliti. Možeš lajati na mjesec i to je sve što možeš. Nakon zadnja dva dana, još jednom povlačim sve što sam ikada rekla o majstorima u Hrvatskoj.
Iscrpljena selidbom (i majstorima!) nemam pojma kakav sam čušpajz opet ovdje napisala.
Zaključak je zapravo vrlo jasan - uživajte sa ljudima koje volite! A ako su vam daleko... Tu su uvijek skajp, vocap, viber, fejs, dobra stara klasična pisma...
P.s. Kada ste zadnji puta rukom napisali Božićnu čestitku, polizali kuvertu i markicu i ubacili ju u poštanski sandučić??? ;)
Pssst! Teu pratite i na njezinom blogu!