Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
NEMA šanse. Danas nema šanse da napišem nešto smisleno i/ili pametno. Danas sam glupa (ne znam što hoću, tralala). Poprilično. Čak se nisam mogla ni sjetiti koji je dan u tjednu. Kako i bi, kada mi u zadnji tren promjene raspored pa umjesto u dragi mi Kuala Lumpur, letim simo tamo do Saudije, Bahreina, Pakistana i naravno nezaobilazne Indije. U gluho doba noći, usred bijela dana, nema pravila. Cirkus! Naporno je kako god okreneš. Psihički naporno, da se bolje izrazim. Osim što ne znam koji je dan ni gdje na kraju danas letim, gdje sam bila jučer, a kamo idem sutra, još uspijem izgubiti 5 dirhama od prodaje duty free-a (srećom pa samo 5), proliti i razbiti 3 čaše šampanjca po putnicima i izaći na krivoj autobusnoj stanici na putu do doma... Nakon takvog dana kristalno mi je jasno da mi treba odmor. Ne bih se bunila ni s mjesec dana neplaćenog godišnjeg. Sjelo bi mi kao budali šamar. Ali, pošto je to nemoguće, zadovoljit ću se i sa 8-9 dana koji se približavaju uskoro.
Punjenje baterija doma! Pitala me Adri neki dan "što je za tebe DOMA sada, nakon ovoliko vremena?" (još jedno u nizu filozofskih pitanja/tema/razgovora koje u zadnje vrijeme vodimo). Vrlo jednostavno - Zagreb! Dubai nikada ne bi mogao i neće bit moj dom. I točka. Kao i većini ljudi koji ovdje žive, Dubai je samo usputna stanica. Mjesto gdje smo došli živjeti u prolazu. Nekima se dogodi i da im ovaj grad postane pravi dom, ali većina, koliko imam osjećaj, dođe ovdje jer je bolja ekonomska situacija nego DOMA, s idejom o odlasku negdje dalje kroz određeno vrijeme. Pa tako u zadnje vrijeme samo slušam priče tko kada daje otkaz, zašto, kako i kamo odlazi.
Nigdje nije savršeno, ali nam ovo iskustvo otvori oči za bitne stvari u životu. Koje za koga je sasvim subjektivna stvar, ali svi na kraju shvate što žele od života (ili bar što ne žele pa je i to korak naprijed). Ja ću svoje sačuvati za kraj, kada ću se opraštati od vas:).
A do tada... Do tada još ima letova i letova za odraditi, gradova za posjetiti, kilometara preletjeti i pričica za ispričati. Ovaj tjedan sam odradila jedan novi let, kako za mene tako i za kompaniju, jer smo tek nedavno otvorili i ovu destinaciju pa sam zbilja bila uzbuđena kada sam vidjela da letim za Oslo! Norveška usred zime! Snijeg!!! Znam da to zvuči ludo, ali kada sam se malo zbrojala, shvatila sam da pravi snijeg nisam doživjela već uhuhu... Nekako sam se nadala da će zapadati i kada mi stignemo, ali nije, nažalost. S obzirom da su dani poprilično kratki gore na sjeveru, imale smo svega 2 sata dnevnog svjetla za nešto zanimljivo vidjeti u gradu, a da nije muzej. Oslo ima nebrojeno puno muzeja, ali ako to već nisam rekla i nekoliko puta, nama je na layoverima najdraže hodati gradom, udisati svjež zrak po mogućnosti, uživati u prirodi. Zatvorenih klimatiziranih prostora nam je i preko glave. Zato smo se zaputile u Vigeland park. Park skulptura, koji je ujedno i najveći park na svijetu, čije je skulpture napravio jedan jedini umjetnik. Ne znaš što bi mislio kada ih vidiš, gole žene, muškarce i djecu u razno raznim pozama, definitivno nije nešto što viđaš svaki dan u svakom gradu, ali u sumrak hodati pustim parkom može biti i malo zastrašujuće. Sve do trenutka kada se raziđu oblaci i doživiš jedan od najljepših zalazaka sunca, koje si ikada imao prilike vidjeti. Boje koje se prelijevaju iz žute u narančastu pa rozu i ljubičastu, sa svim njihovim nijansama, odbijajući se od prozora drvenih kućica, malih potočića i jezeraca, nestajući negdje daleko iza snježnih planina ili crnog ledenog mora. Jedan od onih trenutaka u kojima sve iz glave nestane i samo stojiš, promatraš i diviš se. Da mi je netko prije 3 godine u ovo vrijeme rekao...
O samom gradu vam nemam što pametno za ispričati. Kao što rekoh danas sam iznimno glupa, a da nije nešto što i sami možete pročitati na internetu, to jest istim mjestima na kojima se i sama informiram o destinacijama koje posjećujem. Na pitanje što jesti ili piti u Norveškoj, odgovor je bio - meso kita! Norveška je jedna od tri države u kojoj je još uvijek dozvoljen kitolov, ali interes za tim poslom kao i za proizvodima se smanjuje. Tako meso kita ne možete jesti u bilo kojem restoranu, samo ih nekoliko u gradu drži na meniju pa je najbolje upitati osoblje hotela za preporuku. Cijena jednog predjela od ravno dvije šnitice dimljenog kitovog mesa, par šnitica dimljenog jelenjeg jezika i par komadića lososa s nekoliko listića salate koštat će vas oko 210 kuna! Jesam li rekla da je ovo skupa zemlja? :) Dok je to nekada bila hrana Vikinga, danas je skupocjena poslastica za turiste! Bilo je fino, ne mogu reći da nije, vuče na pršut, ali nije pršut pa nikako to ne bih mogla jesti svaki dan (za razliku od pršuta!). Jesam li isto tako rekla da jedva čekam doći doma i baciti se na majonezu, pršut, kulen, sarmu, orehnjaču i ostalo?
Iscrpljene, neispavane i izgubljene u vremenu, uspjele smo se izgubiti i u prostoru pa smo završile u potpuno krivom hotelu hodajući kroz grad. Apsolutno nebitno za priču, ono što je bitno je da smo se odlično zabavile! Na kraju dana, to je još i jedino što se broji, uz količinu ispucanih fotki na fotiću i mobitelu.
Još jedan let, još tri dana i napokon za Zagreb. Prvi puta direktnim letom, bez stresiranja oko standby karata i hoću li upasti na oba leta ili ću provesti noć na nekom od aerodroma u Europi. Olakšanje neopisivo!
Pssst! Teine avanture po svijetu pratite i na njezinom blogu!