Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
KAD god sam volje k'o pokisla kokoš, da bih najrađe legla u krevet, pokrila se preko glave i prespavala nekoliko dana, zapitam se o čemu da pišem ovaj tjedan? Da markiram? Da preskočim ovaj ponedjeljak? Nije bilo novih zanimljivih letova već skoro tri tjedna, a čitati o tome kako i zašto sam ja tužna, ljuta, cmoljava, nesretna se nikome ne da i nikoga ne zanima. Zato sam od ovih zadnjih tjedan dana, kojih sam se upravo tako osjećala, odlučila izvući po jednu pozitivnu stvar, nešto lijepo, što se dogodilo, nešto zbog čega sam zahvalna...
7 dana pozitive...
Ponedjeljak - izležavanje na hotelskim ležaljkama uz plažu s Adri i Iris. Rijetko kada se potrefi da smo slobodne u iste dane i da smo raspoložene za neke "akcije", ali kada postaneš svjestan činjenice da će se uskoro i to promijeniti, da više nećemo imati svo vrijeme ovog svijeta za kolektivno ležanje pod suncobranima u beskonačnim razgovorima o apsolutno svemu i svačemu, e onda počneš cijeniti svaku minutu tog vremena. Potpuno nesvjesno. Samo u jednom trenutku shvatiš da se smijuljiš, razmišljajući o tome koliko si sretan s tim trenucima i ljudima oko sebe.
Utorak - jahanje konja u pustinji s Iris. Ležeći na plaži dan prije i razmišljajući o tome kako ću opet pijesak izvlačiti iz svih pora svog tijela, ako se okupam u ovoj bari, koju nazivaju morem temperature domaće pileće juhice, rekla sam Iris da za iduće druženje moramo smisliti nešto novo i drugačije, što ne obuhvaća plažu ili šoping centar. I napokon smo našle nešto! Slobodan dan i nova aktivnost u ovom gradu, koja nas nije koštala k'o Sv.Petra kajgana. Konji, pustinja, zalazak sunca, fizička aktivnost, nakon koje sam se osjećala kao da me netko mlatio tri dana ili još bolje, kao da je konj jahao mene, a ne ja njega, smijeh do suza i hrpa onih mentalnih uspomena, kojih ćemo se jednog dana daleko u budućnosti sjećati. Kada smo bile mlade tete stjuardese:). Jedno divno i inspirirajuće popodne...
Srijeda - trenutak u kojem shvatiš kako si više jednostavno ne možeš ni zamisliti život, bez nekih osoba u njemu! Pogotovo osobe koja ti je od prvog dana ovdje bila i prijateljica i kolegica i obitelj i psihijatar i doktor i cimerica... Netko na koga se možeš pouzdati i osloniti u SVAKOM trenutku. Netko tko će razumjeti sve što joj kažeš i ne kažeš, ali nema toga što joj ne kažeš, jer ne postoji ništa što joj možeš reći, zbog čega bi te ona krivo gledala, osuđivala ili mislila da si luda. Netko tko izgovori ono što ti misliš i misli ono što ti govoriš. Prijateljica. Što bismo bez njih?
Četvrtak - moje knjige. Milijun različitih svjetova, u koje zaronim kad god se želim isključiti iz stvarnog svijeta oko sebe. Ništa drugo ne postoji, osim onoga što se događa stranicu za stranicom i tada je to jedino važno, sve drugo nestane iz glave. Mjesta gdje možeš pobjeći od svega što te muči, a da ne moraš napraviti niti korak, niti ustati s kauča. I bude lakše... Sigurna zona, koja je uvijek na dohvat ruke. Sve dok ne kreneš na posao i svi kotačići se u glavi ponovo pokrenu. Ali onda, pomažući jednom starijem gospodinu podignuti torbu u pretinac iznad glave, iz nje je nešto izletjelo i palo na pod, djelovalo je kao gumb, koji sam podigla i ne gledajući što je, vratila mu. A on je na to odgovorio: "Zadrži ju, za sreću, ionako je odletjela tebi". U ruci nisam držala gumb, nego malenu crvenu keramičku bubamaru. Za sreću.
Petak - kratki let, radni dan na praznik rada, koji u ovim dijelovima svijeta ne postoji kao takav, ali svejedno. Kada znaš da se doma roštilja i svi uživaju u produženom vikendu, kada se sjetiš nekih prošlih prvomajskih dana, sve bi dao da ne moraš ići na posao. Ali odeš, jer se mora, i jer je to još jedan način da ne misliš. Ne očekuješ ništa od nikoga, odavno si prestao očekivati dobre, zabavne ili zanimljive kolege oko sebe, ali kada takav kenjkast dođeš na posao tih nekoliko sati, ispadne neočekivano zabavno! I uživaš odraditi to malo što moraš, jer su ljudi oko tebe ti koji ti podižu raspoloženje! Zapravo je to bio jedan od najbolje provedenih (ne)radnih dana.
Subota - kada iskreno razumiješ što znači biti sretan zbog tuđe sreće! Iako nisam mogla fizički biti uz nju na taj dan, u mislima sam se pridružila fešti, nakon izgovorenog "uzimam" najvažnije osobe u mom životu... Zato sam fizički bila prisutna još jednom divnom danu i kupovini stvari za trudnice, mame i bebe, kvalitetno provedenom šopingu nakon dugo vremena... A nova torbica i sunčane naočale upotpune cijeli doživljaj. Žene... :)
Nedjelja - jutarnja kava preko skajpa. Kada ti se sve nakupi i pukneš k'o kokica i hoćeš odustati i od posla i od Dubaija i od ljudi i veza i na kraju od ove kolumne, a ona ti kaže nemoj prestati pisati, ljudi te čitaju. Ma kaj bi mene ljudi čitali. Ma čitaju! Evo mamina frendica ju je neki dan pitala za tebe... Kolega s posla mi je rekao... Hahaha, na kraju ipak nisam odustala, u ime svih "maminih frendica" i "kolega s posla":). Kava preko skajpa koja smiri svaki živac. Prijateljice kojima vjeruješ, kada kažu da će se sve već nekako poklopiti...
Sreća je u malim stvarima, kažu, i dobro kažu.
Psst! Teine avanture po svijetu pratite i na njezinom blogu!