Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
PRIJE nekih mjesec dana ponovno sam posjetila Šri Lanku, točnije njen glavni grad Colombo, još točnije hotel na desetak minuta vožnje od aerodroma i restoran na plaži sa ooodličnom morskom klopom! Prije isto toliko vremena pročitala sam putopis našeg gospona Šalkovića o istoj toj zemlji i shvatila koliko nam se pogledi na nju ne razlikuju punom, ali sa ipak jednom velikom razlikom, a ta je da ja imam samo 24 sata slobodnog vremena za vidjeti ili osjetiti išta što taj otok u Indijskom oceanu nudi.
Priča ide ovako… Jednom posjetiš Colombo, odradiš turu plaćenu u hotelu i to je to. Svaki slijedeći put nemaš što puno raditi osim odmarati i jesti morske plodove, prošetati oko hotela i kupiti svježe voće ili čaj po kojem su toliko poznati i na kojeg su još više ponosni! Tako je i bilo prije, sad već više od, godinu dana kada sam na svom rosteru vidjela let za Colombo sa stajanjem na Maldivima! Ne nadajte se previše, nismo ostali na Maldivima, samo smo iskrcali hrpu „hanimun“ parova i ukrcali par novih i nastavili za Šri Lanku. Sve što sam od tih predivnih otoka vidjela su ti isti, ali iz zraka, kroz prozorčić aviona dok prelijeće preko bijelih plaža, zelenih otoka i tirkiznog mora, kao da nam se ruga 'belj belj, vi ne ostajete ovdje!' U Colombo smo sletjeli predvečer, svjež zrak, doduše vlaga se osjetila, ali nakon čitavog dana u metalnoj cijevi napokon udišeš punim plućima! Mali aerodrom, puno ljudi, svi nasmiješeni i dobre volje i isto tako svi gledaju u nas kao da smo pali s Marsa (istini za volju nigdje nije kao u Africi kada ekipa masovno vadi fotiće i slika nas dok prolazimo, pa sad ti pazi kako ćeš ispasti na tim slikama, da li je sve na svom mjestu, da ne daj Bože ne završe na internetu i nekim čudom stignu do tvog menadžera). Treba se naviknuti na to, ali meni je tada nakon samo 2 mjeseca letenja bilo zbilja čudno zašto smo im toliko interesantni! Pa onda malo promućkaš mozak i shvatiš koliko jedna takva kompanija kao što je naša pridonosi ekonomiji jedne takve siromašne zemlje kao što je njihova. Kako su reklame o nama na svakom uglu i svi znaju tko smo mi i od kuda dolazimo. Nabrijani na neku finu klopu taksi nas je odveo u restoran na plaži, King Coconut, na odličnu platu morskih plodova! Hoćeš škampe, file bijele ribe, lignje, kozice, rakove…svega je bilo na tanjuru i to za manje od 100kn, sa čašom pive ili vina ili soka uz to. Omastili brkove i na pola već kljucali za stolom, vratili smo se u hotel da se naspavamo jer smo za iduće jutro uplatili tu jednu jedinu turu do utočišta za slonove gdje smo dobili priliku i jahati jednog od tri člana familije! :)
Vožnja je trajala 2 sata, iako udaljenost nije velika ceste su im u tako lošem stanju da ni ubit oko još ta dva sata nije bilo moguće pa jedino što ti preostaje je gledati kroz prozor u prirodu oko sebe, zelenilo na tlu, plavetnilo iznad i ne bude ti žao što nisi spavao za to vrijeme! Taksist je bio jedan divan stariji čovjek pun priča o otoku i ljudima, ponosan da nam ih ispriča, nama je naravno bilo zanimljivo sve to slušati, sretni što gospodin priča engleski dovoljno dobro da uhvatiš ono najbitnije iz konteksta.Pričao nam je tako o vjeri koja je podijeljena većinom na budizam i hinduizam, zatim o ekonomiji koja se bazira na proizvodnji čaja i izvozu voća, pokazujući polja kokosa, ananasa, objašnjavajući kako se oni „kopaju“, a najvažniju priču ispričao je vrlo šturo sa nekom melankolijom u glasu. Priču o građanskom ratu koji se vodio do prije 4 godine i to više od 30 godina. Kada je rat započeo on je bio mladi klipan od dvadesetak i nešto godina, kao i mi sada od prilike, vidio je i proživio sve i svašta, od sakrivanja i bježanja do gledanja kako mu susjedi i prijatelji umiru. Kao i u svakom ratu, kratko je završio prebacujući se na nevjerojatan prizor uspavanih šišmiša na drveću uz cestu! Gledajte, znate li što je to? I sada mi pametnjakovići gledamo i gledamo, pokušavamo sa crnim bananama, nekakvim vrećama koje vise na granama… Ne, to su šišmiši! A oni brat bratu 2 metra u dužini dok spokojno vise na tim granama! Dobro, pretjerujem, ali bili su oooogromni! Nešto kao oni u Ace Ventura filmu, jezivo! Nakon kratkog stajanja za doručak stigli smo u utočište za slonove, platili ulaz, platili slikanje sa slonom, platili jahanje, platili slikanje samog slona, platili disanje zraka u parku, čovječe! Ali dobro, sve su to male svote od kojih ti ljudi žive, a kada vidite neka od naselja i trošnih kućica uz cestu gdje žive i rade, sve vam je jasno. Bilo je prilično rano ujutro pa nije bilo gužve i brzo smo došli na red, dvoje po dvoje na mamu slonicu i tatu slona… Kakav je osjećaj? Pa u najmanju ruku kao da jašete dlakavi komad stijene koji se lijeno ljulja lijevo desno i mlatara ušima, škaklja vas sa svih strana svojim čvrstim dlakama i stalno traži surlom preko glave da mu date nešto za pod zub. Presmiješno, zanimljivo i zabavno iskustvo koje je trajalo jedva 10 minuta, ali vrijedilo je! Slonić tonić je bio totalna špica :)))
Uz jahanje, postoji i mogućnost da se okupate sa Slonicom Nelicom, samo što mi nismo imali niti dovoljno vremena niti rezervnu odjeću i kupaće da uđemo u jezerce i da nas ona otušira vodom iz svoje surle! Ali mora da je i to super, jer je jedna žena umirala od smijeha, a vjerujem i malo od straha dok je obavljala jutarnje tuširanje sa mrcinom od slona kao tušem! Slijedeća postaja bila je tvornica čaja, možete si misliti koji sam ja bila vic ljudima kada sam im rekla kako se zovem, haha zoveš se tea, haha! Okej, fakat više nije smiješno, nije bilo ni tada prije godinu dana, onda si mislite koliko truda je potrebno da danas ne okrenem očima za 360 kad netko izvali tako nešto i nasmije mi se u facu! Ne, moje ime je Te-a!!! Ahaaaaa… I ja mislim!
Uglavnom, proveli su nas kroz tu malu tvornicu, pokazali nam i ispričali kako se radi čaj koji nekada i mi imamo u avionu i nudimo ljudima nakon obroka. A nakon šetnje kroz zgradu ponudili su nas istim tim čajem, kolačem i bananama iz vrta. Što je još jedan dokaz u životu da će ti uvijek više pružiti oni koji imaju manje nego oni koji imaju i previše! Sve je to bilo džabe, ali ostavili smo naravno novac i tamo, kupila sam čaj koji sama uopće ne pijem, ali na taj način smo platili njihovu gostoljubivost, jer je nekako nepristojno bilo samo ostaviti keš na stolu za nešto čime su vas dragi ljudi počastili. Nešto dalje niz cestu stali smo u vrtu začina… Mali vrt sa svim mogućim biljkama koje upotrebljavamo za kuhanje, liječenje ili masaže izgledao je čarobno! Puteljak vodi kroz džunglicu zelenila sa tu i tamo nekim cvijetom u boji sve do drvene sklepane kućice u kojoj se prodaju proizvodi tih biljaka, a uz koju je ista takva mala drvena nadstrešnica sa stolom i klupicama, gdje ti gospodin na jednom od 4 svjetska jezika koja priča objašnjava što čemu služi i demonstrira razno razna ulja za masažu protiv glavobolje, začepljenih sinusa, zubobolje itd. Ovaj put nismo imali dovoljno lokalnog keša za kupiti sve te mirodije, ulja i kreme pa smo se samo sto puta zahvalili i nastavili dalje. Gladni i već lagano umorni stali smo ponovno u isti restoran kao i sa početka priče na ručak. Striček taksist je toliko skroman i zahvalan i duša od čovjeka da nije htio niti doći s nama na ručak, niti prihvatiti doručak, jedino na što je pristao cijeli dan bila je bočica hladnog čaja. Toliko je bio drag da smo mu kasnije ostavili poštenu napojnicu! Ali prije nego nas je doveo do hotela provozao nas je još malo uz obalu pokazujući nam kako se suši riba, pokazao nam je gdje se nalazi stari zatvor, pričao nam priče o duhovima koje su nekima od nas bile zabavne i smiješne, a drugi koji vjeruju u te stvari su bili prilično „uznemireni“ (zapravo, prije mislim da ih je živcirala činjenica da mi ne vjerujemo u to nego da duhova ima). Kako god, stigli smo u hotel taman na vrijeme da se spremimo za noćni let nazad u pješčanik. Još jedan dan i još jedna noć bez sna, ali sa super doživljajima za ispričati ostatku posade koja je bila prelijena da nam se pridruži.
Ono u čemu je problem kada ponovno dođeš na ovu destinaciju je taj što imaš samo jedan dan vremena, jedan dan u kojem ne stigneš posjetiti sjever ili unutrašnjost otoka ili bilo koji drugi dio gdje su skrivene one prave ljepote ovog mjesta! No, uvijek ostaje mogućnost vratiti se kao turist na malo više dana i vidjeti onu pravu Šri Lanku!
Pssst! Teine avanture možete pratiti i na njezinom blogu!