Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
PREVIŠE ideja za pisanje rezultira time da zapravo nemam pojma o čemu bih pisala na kraju! Svake nedjelje ista priča - sjednem, upalim muziku, uzmem papir i olovku u ruku, željna podijeliti s vama sve novosti ili zanimljivosti proteklog tjedna i onda se ruka jednostavno oduzme i ne bi se pomaknula po tom papiru, nema šanse! Misli postanu jedna velika kupus salata. Zelje, sarma, pire krumpir... I kako onda da pišem o nečemu, kad misli skreću prema hrani?! No dobro, ni to nije niš novo. Hrana = ja.
Sad kad sam ubacila predzadnji komadić domaćeg sinjskog sira u usta, jer uvijek šparaš ono što dofuraš od doma, da čim duže potraje (a čisto za informaciju, čevapi su bili na meniju za ručak, a burek za večeru), mogu se skoncentrirati na činjenicu da vrijeme prebrzo ide i da će uskoro biti jutro, a ja još uvijek, nakon pola stranice, nisam napisala ništa smisleno. Oprostite na PMS trenutku slabosti...
Dakle, nedavno sam na jednom letu imala putnike koji su bili jako raspoloženi za razgovor sa mnom, o svemu onome o čemu zapravo ne mogu komentirati dok sjedim na svom mjestu, u svojoj uniformi, kao što bih komentirala i iznosila mišljenje da nisam u toj poziciji. Priča između njih dvojice je bila o drugim putnicima, koji sa sobom nose i nanašaju torbetine 3 puta veće od njih samih i bune se kada ne mogu nać mjesta za njih te zašto kompanije to dozvoljavaju??? A ja sjedim i kimam glavom, puna iskrenog razumijevanja, jer iako me iskreno boli briga koliko ti kila tegliš za sobom, postane me briga onog trenutka kad od mene očekuješ da podignem iste te torbe! Zašto, ali zašto vučete tolike kofere? Zar vam ne bi bilo jednostavnije i lakše i manje stresno putovati samo s jednom ručnom torbom, ruksakom ili najmanjim koferčićem koji ne teži više od 5 kila? Što je to u tim koferima iznad putničkih glava toliko bitno da nije moglo ići u cargo? Da li su te stvari zbilja neophodne za jedno putovanje? I zašto je pobogu taj kofer toliko težak da je i jednom muškarcu od 2 metra i 100 kila preteško zatvoriti taj pretinac, ali ja ću ga zatvoriti kao od šale?! Drago mi je, ja sam Tea, vaša hostesa na današnjem letu, ali zovite me Hulk. I ne, istezanje vratnih ili leđnih mišića na radnom mjestu nije nimalo poželjno. Apsolutno razumijem putovanja od dva, tri dana, kada je ručna prtljaga i jedina koju imaš, ali u ovom slučaju ne pričam o tim ljudima. Ista ta dva muškarca s početka, bili su jedni od onih divnih ljudi koji se ponašaju kako bi svaka stjuardesa željela da se ponaša svaki pojedini putnik na letu. I tako sam počela razmišljati o tome što sve mene smeta kada putujem negdje "u civilu".
Prije mjesec dana sam i sama bila običan putnik, koji je išao na godišnji odmor i nosila sam sa sobom mali ruksak, koji se u najgorem slučaju nedostatka mjesta u pretincu za prtljagu mogao smjestiti meni pod noge! Ruksačić sa onih desetak najosnovnijih stvari bez kojih ni jedan putnik ne ide na putovanje, a neke od njih su novčanik, četkica za zube, kutijica za leće i dodatne naočale za čoravce poput mene, knjiga, mobitel, slušalice, sunčane naocale, maramice, kremica za ruke, dezić, rezervni donji veš i kemijska olovka! Sve skupa težine 2 kile! Tri, ako natrpate još pizdarija koje bi vam mogle, ali vrlo vjerojatno neće zatrebati. 90 posto putnika nikada neće niti otvoriti taj kofer, koji su jedva nagurali u pretinac i izvaditi bilo što iz njega! Ali, isti ti putnici neće imati olovku za ispuniti formular na letu, koji im posada iz kurtoazije podijeli da se ne moraju gnjaviti s tim na aerodromu i trošiti vrijeme. Do you have a pen? Pen please? I need a pen! Naravno, imamo od prilike 5-10 kemijski, koje treba podijeliti na stotinjak ljudi koji nemaju vlastitu, ma kaj ne veliš! Pogotovo ako znate da će vam trebati, a zatrebat će kad tad, uz onih 20-30kg dozvoljene prtjage spakirajte i jednu kemijsku! Ovo je otišlo u skroz suprotnom smjeru od željenog, opet kupus salata ili moj PMS (ili samo tražim izgovor).
Poanta je zapravo da putujući kao putnik i sama imam top tri iritantnih stvari, zamjerki koje uredno na svakom letu doživljavam od drugih putnika ili posade. Ne samo ja, naravno, ali dvije od tri stvari koje su na mom popisu izluđuju svakoga tko se kvrči na tom sjedalu u avionu na x sati dugačkom letu i ovo je isključivo gledište sa strane mene kao putnika bilo koje kompanije s kojom sam imala priliku letjeti.
Broj jedan je drndanje, lupanje, potezanje, guranje i sve ostalo što radiš mom sjedalu dok ja pokušavam spavati, jesti ili gledati film! Razumijem da onih 20 kila previše, koje nosiš u guzici nije lako podići sa sjedala, ali da li je zbilja neophodno da potegneš i mene sa sobom svaki, ali svaki put kada sjedaš ili se dižeš?! Istrpi, potrudi se, upregni mišiće, koji se skrivaju tamo negdje! Ne naslanjaj mi se na glavu i ne gurkaj mi sic, jer ti je dosadno i ne znaš što bi sam sa sobom! Ne gnijezdi se u tom sjedalu, jer imaš crve u guzici, jer tvoj lakat u mojim rebrima svake 3 sekunde traži reakciju mog dugačkog jezika, koji moj mozak zaustavi svaki put na vrijeme i udahne tri puta prije nego što te lijepo i pristojno s osmjehom zamolim da PRESTANEŠ VIŠE TO RADITI!!! U istu kategoriju spada krađa naslona za ruke, ako sjedim u sredini! Jednostavna računica, onaj u sredini je na*ebo kako god okreneš, zato daj toj osobi pravo bar na oba naslona za ruke! Ako ništa drugo... Onaj do prozora ima komfor nasloniti se na prozor i ekšli vidjeti zanimljive prizore polijetanja i slijetanja. Onaj do prolaza ima najlakši pristup wc-u, jedan naslon za ruke i najviše mjesta za noge, jer ih može svako toliko ispružiti u prolaz i vratiti im cirkulaciju. Ali onaj jadnik u sredini, taj pak nema niš, zato mu daj da bar odmori ruke ko čovjek, i lijevu i desnu.
Druga stvar koju nikako ne razumijem, je vrijeme koje ljudi provode u wc-u! U našim avionima najčešće kada letim postoji 8 wc-a, nekada više nekada manje, ovisi o tipu aviona, ali neka zlatna sredina je 8. Pa opet jedna vrlo jednostavna jednadžba: 8 toaleta na 318 ljudi u ekonomiji, sto putnika, sto posade, računajući da će na letu od 6 i pol sati, koliko traje onaj do Europe, svatko ići na wc bar 2 puta te da bar dva sata od tih 6 i pol ne možeš mrdnuti sa sjedala dok traje servis... Zbroji, oduzmi ili jednostavno samo pogledaj oko sebe! Znam da te stvari ponekad potraju, ali da 20 minuta provedeš u wc-u, meni ne ide u glavu! Nisi doma, nemaš novine na raspolaganju, nisi Pale sam na svijetu pa kako ti onda nije neugodno zaokupirati toliko dugo jedan toalet?! Ako ide ide, ako ne ide navuci hlace, operi ruke i pusti druge da obave svoje! Naglasak na operi ruke. Jednako kao i pranje zubi, presvlačenje, "tuširanje" prije slijetanja. Nema se vremena sad za to, zadnja piš pauza prije nego se upali znak vezanja je brzinska, zato obrati pozornost na vrijeme i obavi šminkanje i čitav makeover, koji izvodiš unutra zadnjih pola sata, PRIJE! Zapravo, sve to možeš napraviti i na aerodromu, gdje ima puno više mjesta i vremena, jer se opet vraćam na prethodno - provodiš previše vremena unutra, dok drugi vani cupkaju, nadajući se da će se stići popiškiti na brzinu, prije nego opet prođemo kroz turbulenciju i moraju se vratiti na mjesto i svezati pojas ili nešto slično.
Mnogi nemaju osjećaj za ljude i situaciju oko sebe, mnoge jednostavno boli briga za isto, jer su sami sebi najvažniji, ali sve što jedan putnik treba imati je samo malo razumijevanja prema drugima oko sebe, isto kao što sam očekuje i od drugih. I svi bi bili sretni, ne bi bilo svađe, dernjave, prigovora, cendranja, živciranja... O posadi da i ne pričam, možda bi se stjuardese zbilja, onako iskreno smješkale od početka do kraja leta, a ne mukom izvlačile limun osmijehe iz rukava, pokušavajući riješiti svađu između dva starija bračna para, koja se svađaju oko spuštanja sjedala u polusjedeći položaj.
Treće što me zbilja smeta ili mi stvara ponekad neugodu je sama posada i njihovo ponašanje prema meni kao putniku. Na svakom popisu putnika pisat će da sam i ja "staff" te će se određeni ljudi ponašati prema meni na određeni način. Jedan od je taj da će me gledati poprijeko, da će biti neugodni, neljubazni, nadrkani, pa čak i bezobrazni, jer će na meni ispuhivati svoje živce, koje im dižu drugi putnici. Ili me jednostavno ne vole, jer radim za konkurentsku kompaniju pa će me ignorirati. Ili me ne vole jer sam se usudila tražiti i čašu vode i čašu vina, iako sam uljudno odbila klopu, kavu i čaj pa će me opet ignorirati. I tako... Ima svega. Druga moguća situacija je da će biti toliko ljubazni i skakati oko mene kao da sam sam vlasnik kompanije za koju rade, zbog čega će meni biti neugodno. Ne zato jer mogu dobiti sve što poželim, nego zato jer će to čuti drugi putnici oko mene i pitat će se zašto sam ja tako posebna, zašto su meni dali čokoladicu koju njima nisu. Gledat će. I to mi se ne sviđa. Gledat će i htjet će isto, a posada im neće to moći pružiti, jer ako daš jednoj osobi morat ćeš dati svima, a nema se toliko. Ne trebam poseban tretman, znam kako stvari stoje. I upravo zato što to znam, uvijek im donesem vreću slatkisa, zamolim bocu vode i u 90 posto slučajeva nakeljim "ne dirajte me do kraja leta RADI NIČEGA" znak na sjedalo.
Kada bih krenula nabrajati i ostale stvari koje drugi ljudi rade pokraj mene, dok letim na godiŠnji odmor, ne bih znala kada stati, ali prva dva primjera su definitivno na samom vrhu popisa, a popis je podugaČak.
Mislim da ću sada dovršiti onaj sir iz frižidera. I čokoladu. I sok od bazge. I čokoladu. I sendvič. I čokoladu. PMS.
Pssst! Teine avanture pratite i na njezinom blogu.