Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
GODIŠNJI! Napokon... Nije da nisam bila na godišnjem prije 2 mjeseca, ali doma nisam bila ima već neko poduže vrijeme. A i ta dva mjeseca rada činila su se poput 6 mjeseci. Kada te uhvati osjećaj da ti je već svega preko glave i ništa ti se ne da, kada se uzbuđenje za poslom javlja tek tu i tamo, onda vrijeme nikako da prođe.
Zato sada već zadnja tri dana provodim kotrljajući se s jedne na drugu stranu kreveta, spavam od devet do devet i klopam bakine oblizeke. Uopće mi ne smeta niti kiša, niti bljuzga, hladnoća, sivilo. Dapače. Malo za promjenu dobro dođe, a i odličan je izgovor za ostati doma u krevetu:). Tome i godišnji služi, zar ne? Dobro se odmoriti.
Za što inače nemam vremena, jer to dragocjeno vrijeme provedeno doma želiš iskoristiti najbolje što možeš, u ispijanju kavica sa svim dragim ljudima s kojima se stigneš vidjeti pa se na kraju na posao vratiš umorniji nego što si bio, kada si došao doma. Ali, o tom potom, vidjet ćemo kako će završiti ovaj tjedan.
Doletjela sam direktnom relacijom Zagreb-Dubai. Cijena karte je recimo prihvatljiva za to što nude, a ne nude ništa. Osim direktne linije pa i time manje stresa oko hvatanja sljedećeg leta, ali sve ostalo se plaća. Trenutno imaju i besplatan topli obrok na određenim letovima, bože sačuvaj, ali dokle god su me sigurno doveli do Zagreba, ništa drugo me ne zanima. Baš ništa pametno za reći o njima. Posada je pristojna, ali i na njima se vidi da im je već dosta ljudi koji ne znaju sami naći svoje sjedalo ili mjesto u pretincu za prtljagu. Kapetan se nije javio niti jednom, osim pred slijetanje, što mi je bilo neobično, jer sam navikla na informacije od kapetana prije polijetanja, jednako kao i prije slijetanja, informacije poput dužine trajanja leta, prognoze na putu kojim letimo, eventualno i rute kojom letimo, da li ćemo biti na vrijeme i slično... Polijetanje iz i slijetanje u Dubai je s/na terminal 2 pa nećete vidjeti svu onu raskoš o kojoj se priča kada se spominje taj famozni aerodrom, ali i dalje ima djutić, kafiće i restorane...
Zanimljiva su mjesta ti aerodromi. Toliko različitih ljudi na jednoj hrpi, toliko različitih priča, uvijek se pitam tko gdje odlazi ili od kuda se vraća. Uvijek gledam u red letenja, kamo sve sada polijeću koji avioni i uvijek nađem neku destinaciju na čiji let bih rado uskočila. Žališ one jadne ljude koje vidiš da već satima čekaju/spavaju svugdje i svakako, jer su zapeli ovdje tko zna koliko dugo. Gledaš sve one stare ljude koji jedva hodaju, one u kolicima, na štakama ili one bolesne i pitaš se kamo oni putuju i zašto, da li su tu nogu slomili na godišnjem odmoru, da li putuju u neku drugu zemlju na operaciju ili na oporavak. Nekada vidiš i one koji ne mogu zaustaviti suze ili su toliko podbuhli od plaća, da možeš samo pogađati što se to dogodilo s njima, a moja iskustva su uvijek bila ta da te osobe nisu putovale same, razlika od drugih putnika je bila u tome da je njihov suputnik putovao u spremištu za prtljagu, u lijesu... Gledaš mame i tate kako naganjaju djecu po hodnicima, jer je klincima već pun kufer neudobnosti putovanja i misliš si kako tim roditeljima treba godišnji nakon godišnjeg. Gledaš klince koji putuju sami, najčešće na relacijama između rastavljenih roditelja. Promatraš i zaposlenike tog malog čudnog svijeta i vidiš koliko energije crpi iz čovjeka rad s drugim ljudima, pogotovo na toj razini. A ono najljepše što volim na aerodromima je "prostor s druge strane vrata", gdje su svi oni ljudi koji čekaju nekog svog! Svaki puta kada se otvore vrata ili čim netko prođe kroz taj hodnik, sve oči pogledaju u tvom smjeru, očekujući onu osobu koju čekaju. Toliko suza i toliko zagrljaja, balona, cvijeća, natpisa, smijeha, vriske, bacanja torbi i poljubaca sam vidjela, da bez obzira koliko strgana i smoždena izašla iz tog aviona, s aerodroma izađem s osmijehom na licu.
U Dubaiju toga pak nema, kratak zagrljaj i letimična pusa i to je to. Svakoga je "strah" iskazivanja ljubavi u javnosti, j**** takvo mjesto gdje "jedva-sam-dočekala-da-te-vidim" zagrljaj ili poljubac nije dozvoljen!
"Wherever I go, I'm watching. Even on vacation, when I'm in an airport or a railroad station, I look around, snap pictures and find out how people do things." Richard Scarry
Pssst! Teine leteće avanture pratite i na njezinom blogu!