Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
NIGERIJA - glavni grad Abuja, najmnogoljudniji grad Lagos. Broj stanovnika - cca 170 milijuna. Religija - kršćanstvo i islam. Valuta - nigerijska Naira (1€=217ngn).
Što reći o destinaciji na kojoj čitava 24 sata provedeš takoreći u svojoj sobi? Pa začuđujuće puno toga...
U Abuju, glavni grad Nigerije, počeli smo letjeti od 1.8., dok u Lagos letimo već neko vrijeme i odradila sam već tri leta pa sam znala otprilike što i očekivati od ovoga. Iako je nova destinacija i nitko od posade nije bio tamo, svi smo pretpostavljali kakva je situacija. Same same but different, jedna od naših dražih uzrečica. Guglajući malo Abuju primijetila sam da kao grad izgleda puno bolje (čitaj civiliziranije) od Lagosa, možda se čak ima što i razgledavati, ali kada sam to počela pričati kolegici iz Nigerije na jednom od prijašnjih letova, samo mi se nasmijala u lice i rekla dvije stvari - prvo Abuja je puno opasnija od Lagosa i drugo, Lagos mi djeluje nerazvijeno zbog dijela grada u kojem se nalazi naš hotel, ali "trebaš vidjeti kvart u kojem ja živim, vile jedna do druge, s travnjacima ispred i bazenima iza kuća..."
Da, Nigerija je prilično bogata zemlja, ako se mogu tako slobodno izraziti ili samo ima popriličan broj bogatih pojedinaca. Obzirom na broj stanovnika, tih pojedinaca ima preko nekoliko (milijuna???). I svi vole putovati našim avionima. I svi vole kupovati u našem djutiću. Samo da se blješti, samo da je bling bling i oni će to kupiti, duplu količinu! Kaže meni ta ista kolegica: "Kada odrađujem let za Lagos i vide me da radim kao crew, obavezno mi nekoliko putnika ponudi posao u svojoj firmi, jer za "nas" je posao stjuardese zadnje što ćeš raditi. Misle da sam očajna i da nisam imala drugog izbora kada sam prihvatila ovaj posao i zato mi nude novi na svakom letu!" Pa ti reci... S jedne strane takvi ljudi, a s druge strane maloumni luđaci koji otimaju curice iz srednje škole iz tko zna kojih razloga.
Na stranu kriminalci, ima ih u svakoj državi, Nigerijci su zapravo jako dragi ljudi. Ako znaš kako s njima. Naime, ono što sam naučila je da im moraš malo pokazati zube, moraju vidjeti da ih se ne bojiš i da ih nemaš namjeru tretirati na način "ljubimo tlo pod kojim hodate, jer ste odlučili letjeti s nama", ali ih poštuješ naravno. Time zaslužuješ njihovo poštovanje i dobru volju. Ako se pak odlučiš zafrkavati s njima, odlično ćeš se provesti! Ne smiješe se bez razloga pa na prvu dobiješ dojam da su nadrkani na cijeli svijet i ako ih krivo pogledaš pojest će te. Doduše, ni ja ne izgledam najpristupačnije s ozbiljnim izrazom lica, blago rečeno, ali kada se ti ljudi smiju to je nešto toliko zarazno da je nemoguće ne smijati se s njima. Glasno i od srca! Dokle god razumiješ njihovu zajebanciju, dokle god te ona ne vrijeđa i dokle god znaš kako vratiti istom mjerom, bit će jedni od najzabavnijih putnika ikada! Ući će u avion i sami će smjestiti i sebe i svoje glomazne torbetine bez ičije pomoći. Respect. Na kraju leta svatko od njih će ti se nasmiješiti, sjetit ćete se i mjesecima kasnije, ako na istom letu nalete na tebe, jer sad ste si postali frendići, sad se znate.
Aerodrom u Abuji, moram priznati, izgleda bolje od našeg zagrebačkog, što i nije teško, ali zbilja me začudilo... Svi putnici bulje u nas dok prolazimo, djeca razrogače oči, a zaposlenici aerodroma nas prate i pokazuju put, pozdravljaju, smiješe se, pozitiva totalna. Osim onog dijela gdje nas svi gledaju i prate pogledom svaki korak. I dok će neki kolege (kolegice) reći da se osjećaju kao na modnoj pisti, ja ću reći da se osjećam kao u zološkom vrtu, gdje su oni posjetitelji. No dobro, drukčiji pogledi na stvari. Što se tiče ebole, u Nigeriji još uvijek nije alarmantno stanje, ali mjere se poduzimaju u smislu mjerenja temperature pri ulasku i izlasku iz zemlje. I to je to. Da se mene pita sve to bilo bi malo strože, ali što je tu je, ne pita me se. Kad već spominjem ebolu, da se nadovežem na komentare prošlotjedne kolumne. Zbilja ne znam zašto moj ljubavni život ne bi bio "bajka"? Zbog letova na ovakve destinacije? Ne vidim poveznicu, ali moram priznati zbilja me nasmijalo kao odgovor na pitanje o mom ljubavnom životu. A što se toga tiče, da Ti odgovorim, vrlo je jednostavno zapravo. Oni za koje želim da znaju, znaju sve što bi trebali znati, oni koji me prate svaki tjedan i znaju čitati između redaka, isto tako znaju sve što bi trebali znati, a svi oni ostali će izgleda živjeti u neznanju... Još uvijek...
Da se vratim u Abuju. Vožnja do hotela uvijek potraje zbog prometa i to je jedino vrijeme kada ekšli vidiš djelić života ljudi u ovom gradu. Krave i ovce šeću uz cestu, žene s košarama na glavama punim razno raznih stvari idu ili na posao ili doma iz špeceraja. Busevi prepuni ljudi kao šipak koštica. Skupocjeni auti s jedne i oni u raspadnom stanju s druge strane. Bogati i siromašni. Autocesta se gradi, ali nogostupa nema osim u "centru" grada. Benzinske pumpe izgledaju kao da će eksplodirati svaki čas, a ima ih na svakom čošku! Svaka zgrada, državna ili privatna institucija ima ogradu i zaštitare, osiguranje je poprilično jako. Policija svugdje! I to je to, to je ono što možeš primijetiti kroz prozor autobusa...
Gosti hotela koje ćeš sresti u liftu, dok si još uvijek u uniformi, će te zaustaviti pričama o tome gdje su sve letjeli ili koji im je sljedeći let s nama. Pohvaliti će, zahvalit će se, imat će sto pitanja, učinit će da se ti sam osjećaš bolje. Bolje na način da pomisliš zašto bi bilo opasno da se malo prošećem okolo, pa lijep je dan, svi su dragi, neću daleko... "Žensko si, bijela si, sama si - 3 dovoljno dobra razloga da ostaneš unutar zaštićenog teritorija." Ma sve ja to znam, ali znatiželjna sam!
170 milijuna ljudi! Jedna od najmnogoljudnijih država na svijetu i vodeća ekonomija afričkog kontinenta, a ne smiješ nosom promoliti iz hotela u Lagosu, jer eto zadnji put kada sam bila tamo jednoj od kolegica uletio je zalutali metak kroz prozor! Nije da nemamo zaštitu, ali od tako nečega ne može te zaštititi niti napružana policijska pratnja od/do aerodroma/hotela, niti naoružani policajci, vojnici, zaštitari (što li su?) ispred hotela! U Abuji smo pak smješteni u puno većem hotelu, s puno boljim osiguranjem i prozori ne gledaju direktno na cestu pa straha od zalutalih metaka nema. Valjda. 170 milijuna ljudi! Nisam znala za tu brojku i svaki put me iznova začudi, jer kada sam jednom prilikom razgovarala s jednim od putnika koji me pitao otkud sam te kada je čuo koliko moja zemlja ima stanovnika, dobila sam komentar tipa "hahaha toliko ljudi samo živi u mom kvartu". Ne bih rekla da je karikirao. Ma simpa su oni skroz, nikada ne znaš da li se u komentarima poput ovoga krije i uvreda, haha.
I tako dođu i prođu dva dana u ovom tjednu da se ni ne okreneš. Malo odmora i pakiranje za novu destinaciju - Lyon! Au revoir do idućeg čitanja...
Pssst! Teine avanture po svijetu pratite i na njezinom blogu!