Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
VRIJEME leti... Pojam koji svaki puta poprimi novo značenje kada shvatim koliko je vremena već prošlo od... bilo čega, a da se nisam ni okrenula, ni osjetila.
Kada sam prije, sada već skoro 2 godine, doselila ovdje mislila sam si "3 godine? I više nego dovoljno vremena za vidjeti sve što želim!" A sad kad vidim da je već prošlo preko pola mog ugovora, a popis želja se nikako ne smanjuje, dapače, samo postaje duži i duži, pitam se želim li vidjeti "sve" odmah sada? Ili da ipak ostavim poneki kutak svijeta i za kasnije u životu? Ma nemoguće, kada kreneš nema stajanja! Uvijek, ali uvijek će se naći nešto novo za vidjeti, bez obzira koliko putovao!
Razmišljajući o prolaznosti vremena, tako filozofski i dubokoumno, pročeprkala sam malo po svom dnevniku putovanja, po folderima slika i videa unazad ovih 20 mjeseci i pronašla nekoliko priča kojima bi svakako vrijedilo ispričati, a jedna od njih je i Cape Town...
Bio je 13.9.2012. (kako sada to davno zvuči), kada sam napokon uspjela upasti na let za Cape Town, jedan od gradova sa mog podužeg popisa želja. Iako napornih 9 sati leta, kratka 24 sata layovera i proloma oblaka svakih 5 minuta, bio je to jedan od onih dana kada te svaka sekunda ispunjava dobrim raspoloženjem koje ništa ne može pokvariti! Nekoliko sati za nahraniti dušu, ali i ostaviti te gladnim za povratkom...
Počevši od odlične morske klope ili sočnog bifteka i finog vina do fascinantne prirode i njenih stanovnika, koji bez brige i pameti šeću tik uz cestu. Ako malo odmaknete od grada, ova destinacija zbilja ima dušu (i odličnu ponudu)!
Rt Dobre Nade je vrlo vjerojatno prva asocijacija na spomen imena ovog grada ili bi bar trebala biti, ali jedna od stvari koje sam naučila je ne pretpostavljati da svi imaju jednaka znanja o mjestima na koja putuju kao i ja. A kamoli da se svi jednako zanimaju za ista, no to je potpuno druga tema razgovora. Nego, sjećate li se onih dana u školi kada smo ko klinci morali učiti o nekim tamo Hotentotima i Bušmanima, koji žive negdje Bogu iza leđa ili o onom prastarom Portugalcu Bartolomeu Diasu koji je u 15. stoljeću oplovio Rt Dobre Nade? I svi su jako pametno mislili da koji će mi vrag te informacije u životu značiti (popraćeno tinejdžerski iritantnim tonom glasa i okretanjem očiju?) Sjećate se? E pa meni je zemljopis uvijek bio jedan od dražih predmeta i ja sam si u tim trenucima razmišljala kako bi bilo ful kul otići tamo negdje daleko i pitala se kako bi to bilo izvedivo? I danas napokon presretna mogu reći da sam bila na tim mjestima i da su sve te "glupe i nepotrebne" informacije sve samo ne nepotrebne a kamoli glupe!
Da se vratim na priču. Rt Dobre Nade prvotno se zvao Rt Oluja, do trenutka kada se otkrilo da to nije kraj svijeta i da iza te točke postoji neki sasvim drugačiji i jednako zanimljiv Daleki Istok.
Ali ono što fascinira više od Rta je Cape Point. Oba mjesta se nalaze u Nacionalnom parku Table Mountain i pod Unescovom su zaštitom. Legenda kaže da je Cape Point dom posade broda Flying Dutchman, mučenih duhova mornara, koji su osuđeni na beskrajnu borbu protiv valova oceana, pokušavajući doploviti do obale, a to naravno nikada ne uspijevaju... Ako se pitate zašto vam ovo zvuči poznato, dat ću vam 2 hinta - Johnny Depp i film o gusarima. Pogled sa vrha stijene, sa svjetionika, neopisiv je čak i kad se spuste oblaci. Bez obzira i na maglu i kišu, osjećaj je da možeš vidjeti imaginarnu liniju na kojoj se sudaraju Atlantski i Indijski ocean. Cape point - jedna točka s milijun pogleda! Kada je vedro i sunčano, i nisi ćorav kao ja, možda možeš pogledom okrznuti Južni pol i zastavice koje se tamo vijore. Ili samo pustiš mašti na volju na trenutak.
Naš vozač taj dan bio je i odličan vodič, srećom znao je i engleski uz svoj Afrikaans pa nam je pričao kako se u tim vodama brčkaju velike bijele psine, a hrane se debelim tuljanima ili surferima, ovisno o apetitu, obzirom da su plaže stvorene za surfanje, a opće je poznato da surferi i morski peseki ne idu jedni bez drugih. Najbolja takva plaža je kilometrima duga pješčana Nordhoek plaža, gdje između ostalog možete iznajmiti i konja za jahanje. Striček vozač nam je stao i na Chapman's Peaku, gdje je pred neke dvije godine otkrivena olupina starog portugalskog broda sa nestalim blagom! Da, ronioci su ekšli pronašli škrinje sa zlatnim novčićima!
Na putu do našeg zadnjeg i najiščekivanijeg odredišta taj dan, prošli smo kroz drugi najstariji grad u Južnoj Africi, Simon's Town, bazu Južnoafričke Mornarice i kroz najskuplji kvart u cijeloj državi, gdje je M.J. nekada imao vikendicu, a J.Lo svoju i dalje posjećuje tu i tamo. Jenny from the block, aha, moš mislit. Na kraju, da nam malo stavi soli na ranu pokazao nam je i najdužu vinsku cestu na svijetu - Route 62. Zamislite tu torturu kada ne smijete ni primirisati divnom južnoafričkom vinu, jer je let za nekoliko sati!
Zadnja postaja ove kratke, ali slatke ture bio je Boulders Bay. Mala uvalica, bijela pješčana plažica, koja je udomila cijelu koloniju malih crno bijelih gegavih životinja s krilima, koje zapravo ne mogu letjeti. Priča počinje 1982.god i nije to bilo kakva priča, već prava ljubavna! Pingvini su jedina vrsta na ovom svijetu koja u potpunosti razumije značenje obećanja dok nas smrt ne rastavi i ostaju sa svojim partnerom do kraja života. Jednog lijepog dana davne '82., zaljubljeni par u smokingu zalutao je na tu afričku plažu i toliko im se svidjelo da se više nikada nisu ni pokušali vratiti, kao ni ostalih 3000 članova familije koliko ih danas otprilike ima. Ljudi ih paze i maze, turisti ih razmaze, a oni žive svoju ljubavnu bajku i što im fali? Ne bih se ni ja bunila da budem iskrena.
I na kraju balade, ponovo se vraćam na vrijeme koje prolazi pre pre brzo, zbog čega me ponekad uhvati panika da je vremena premalo za sve ono što želim. Ponekad sam u dilemi - putovati čim više, dalje, brže ili se vraćati povremeno na stara, već poznata, ali draga mjesta? Tražiti neke nove priče ili starima pisati nastavke?
A ponekad... ponekad nije bitno, glavno da se ide!
Pssst! Teine avanture po svijetu pratite i na njezinom blogu!