Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
SVI portali, socijalne mreže i poruke od mojih najdražih kažu da je jučer bio Uskrs!
Pa sretan vam Uskrs svima! Nije da se ovdje može osjetiti duh bilo kojeg blagdana pa tako ni Uskrsa... Nema ukrašenih grana i cvijeća, nema kuhane šunkice, nema zečića ni pilića niti se itko tuca s jajcima:). Nemam čak ni čokoladna jaja, ali to samo iz praktičnih razloga, da ih sve ne pojedem! Umjesto Uskršnjeg doručka, završila sam na tzv. Uskršnjem brunchu u jednom od hotela, s nadom da ću sudjelovati u traženju sakrivenih jaja, ali nisam računala s dobnom granicom niti činjenicom da nemam dijete s kojim bih se prošvercala pa ništa ni od toga. Bar su kokteli bili fini, ako ništa drugo...
Ono čega IMA trenutno u ovom dijelu svijeta su pješčane oluje, pijesak u zraku i prašina SVUDA oko nas! Jače turbulencije od ovih zadnjih par dana nisam osjetila i prestrašenije putnike nisam imala. Ima li to veze s nedavnim događajima u avijaciji (i općenito svim nesrećama zadnjih godinu dana) ili samo s vremenom, ne znam. Ono što znam je da je letenje i dalje najsigurniji oblik putovanja i da kada bih se bojala svega "što bi se moglo dogoditi", vjerojatno ne bih ni iz kuće izlazila...
Toliko me ljudi pitalo isto pitanje - kako se ne bojiš, gledaj što se sve događa?!
Kako da na to odgovorim? Jednostavno se ne bojim. Ne razmišljam o nesrećama, ne razmišljam o padu aviona, ne razmišljam o mogućim luđacima među putnicima, nemam vremena razmišljati o tome i nema smisla razmišljati o tome. Događa se i puno drugih loših stvari u svijetu pa svejedno ne prestajem putovati uzduž i poprijeko tim istim svijetom. Zašto nitko vozače autobusa, tramvaja, vlakovođe ili taksiste ne pita zar se ne boje svaki dan provoditi na cestama/tračnicama?
Kada se dogodi avionska nesreća, avio kompanije mijenjaju određena pravila i procedure, da bi osigurale još veću sigurnost putnika i posade i spriječile tragedije, kao što je i ova nedavna. I to je zapravo sve što ću reći i komentirati, kao odgovor na svačija pitanja o strahu, pilotima, nesrećama...
Ono što je novo pravilo o "minimalno dvije osobe u kokpitu cijelo vrijeme leta", donijelo je provođenje malo više vremena u kokpitu, jedinom mjestu u avionu s najboljim pogledom (na svijetu ako smijem reći). Bio to izlazak sunca iznad Irana ili zalazak sunca iznad sjevernog pola, olujna nevremena, munje i gromovi iznad Indonezije, noćni pogled na svjetla gradova iznad Amerike ili samo bijeli, "pamučni" pufasti oblačići iznad Afričkih divljina - osjećaj je neopisiv! Izraz imati svijet na dlanu poprima neko sasvim novo značenje!
Toliko letova odrađuješ, a da niti jednom ne pogledaš kroz prozor, iz čisto jednostavnog razloga, ne stigneš. Toliko letova niti ne odeš u kokpit, jer ti se ne da razgovarati s pilotima, jer nisu ostavili pristupačan i simpatičan prvi dojam, ali kada napokon odeš u tu malu prostorijicu punu gumbića i ekrana i ručkica i samo baciš oko kroz prozor, ostaneš bez teksta! Mnogi ljudi putuju avionom i nemaju pojma koje zemlje su preletjeli, ne zanima ih, ja sam pak jedna od onih koja želi znati rutu kojom letim, a pogotovo kada gledam kroz te velike prozore... "Gdje smo sada? Koji je ono grad? Koje su ovo planine?"
Taj mir i sunce, koje uvijek žari iznad oblaka, osjećaj da se ništa loše tamo dolje u svijetu ne događa... Prelijećemo preko zaraćenih područja, preko zemalja u kojima ljudi umiru od gladi i bolesti, u kojima se događaju nebrojene ružne i nezamislive stvari, a sve što vidimo odozgo su prirodne ljepote danju i građevine čija svjetla izgledaju tako čarobno usred noći. Ni traga ratovima, nesrećama, oružju, bolestima, čudovištima ispod kreveta i baba rogama. Iznad oblaka toga nema... Iznad oblaka sve se čini boljim... To je ono što smiruje živce, kada ti netko u kabini digne tlak, jer si mu ponudio nešto drugo od onog što je tražio, jer toga više nema, što ti skrene misli na one probleme koje si ostavio dolje na zemlji, što ti podigne raspoloženje i pojača adrenalin i što će mi jako faliti kada odem iz ove branše, zato sada upijam svaki trenutak proveden u samom nosu naših Boeinga i Airbuseva... Jer poslije to više nikada neću moći...
Pssst! Teine leteće avanture čitajte svakodnevno i na njezinom blogu!