Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
TJEDAN je započeo noćnim letom u Lahore, drugi po veličini grad u Pakistanu.
Niti mi je bio prvi let na taj aerodrom niti u tu zemlju, dapače sletjela sam i nekoliko puta u Karachi, Peshawar i Islamabad, kao i u Lahore, ali nikada nisam izašla iz aviona. Nitko od nas. Letovi koji traju kraće od 5 sati, znani kao turnaroundi, ne daju nam priliku izaći iz aviona i ući u dotičnu zemlju. Ono što naučimo o toj zemlji ili gradu, bazira se na usmenoj predaji, televiziji, knjigama, novinama, internetu. Najviše od svega što čuješ o ovoj zemlji, i njoj susjednim, su informacije vezane uz rat. Auto bomba eksplodirala ovdje, bombaš samoubojica se raznio ondje, talibani ubili toliko i toliko ljudi... Inspiracija za nebrojene tv serije i filmove.
Zemlja koja je poznata po toliko negativnih stvari skriva i mnoge zanimljive i pozitivne. Zato sam malo više guglala o gradu, u kojem sam samo provirila nos kroz vrata aviona. Zanimljivo je čitati blogove Pakistanaca koji, vrlo vjerojatno žive u Americi ili Velikoj Britaniji, vole svoju zemlju i prikazuju ju kao i svaku drugu zanimljivu turističku destinaciju, a pritom se niti u jednoj rečenici ne dotiču ružne svakodnevice. Jeste li znali da Lahore ima svoju filmsku industriju, koju nazivaju Lollywood? Toliko bogatu povijest, da ju je teško pohvatati odjednom! Pakistan ima najveći sustav navodnjavanja na svijetu! Sedma po redu zemlja iz koje dolazi najviše inženjera i znastvenika. Nacionalno piće zove se "roh" - sok od šećerne trske, a cvijet je jasmin. Obožavaju hokej na travi i kriket! Zato smo na letu imali i cijelu Zimbabwe kriket ekipu, što je ostalim putnicima bila velika čast, s obzirom da su oni prvi nakon 10 godina došli u goste u Pakistan na utakmicu, prema riječima jednog putnika. Čitam sve te zanimljivosti i priče, slušam ljude i ne mogu vjerovati da postoje toliko različite dvije slike istog mjesta...
U srijedu sam već mentalno bila spremna za ranojutarnji let u Bahrein, kratak, ali zahtjevan, kada sam shvatila da su me maknuli sa leta i dali mi slobodan dan. Nisam sigurna što je bolje - dan odmora više ili rad i nekoliko naplatnih sati više na plaći? Zapravo, kad bolje razmislim, nikada se neću buniti, ako ne moram staviti šminku na lice i najlonke na noge, na ovih preko 40 stupnjeva, koji vani već dobro debelo griju!
Dva i pol dana ovoga tjedna proletjela su na putu do Copenhagena i natrag! Treća sreća, kako se kaže. Odlična ekipa već od samog početka, ljudi s kojima si već odradio neki od letova (sjećaš se face i osobnosti, ali koji je let bio u pitanju i kada je to bilo, nitko nikada ne zna!) i ono najbolje - svi su za neku akciju! Iako je kiša padala cijeli dan, s kratkotrajnim sunčanim razdobljima, dovoljno dugim da uspijemo opalit koju fotku, ali prekratkim da bi se osušili na suncu, izašli smo u grad, šetali satima, razgledavali trgove, parkove, ulice, kanale, uživali u zelenilu i svježini, koja se osjeća u zraku nakon proljetnog pljuska, zaslađivali se vaflima, palačinkama i sladoledom svakih 5 minuta i vratili se u Dubai s jednim lijepim sjećanjem na još jedan layover u nizu!
Jedino što nisam mogla prožvakati ta dva dana bila je osoba, koja nije imala pojma o tome tko je Mala sirena!? Ma dobro Tea pa on je iz Egipta, ne mora to znati... Ne mora. Nitko ne mora ništa znati, ali ljudi znaju, dio opće kulture, nešto što znaš, čak i ako ne želiš znati, jer živiš u svijetu, u kojem ćeš kad tad doći u doticaj s određenim informacijama. Nisam ni ja iz Egipta pa znam tko je Omar Sharif. Neke stvari me nikada neće prestati čuditi... Toliko ljudi ima priliku putovati ovim svijetom, a niti ga cijene, niti ga žele istražiti, niti znaju išta o njemu, niti se trude saznati... Žalosno i nepravedno prema onima, koji osim što znaju za Malu sirenu su i pročitali knjigu, a ne samo pogledali crtić, i koji bi iskreno uživali u pruženoj prilici. Nakon tog razgovora, za H.C.Andersena nisam ni pitala.
Zadnja dva dana, kao pravi pravcati kampanjac, sam ostavila za učenje. Došlo je ponovno to vrijeme godine, kada treba obnoviti licence za letenje i položiti ispite za 5 različitih tipova aviona na kojima radim. Od sitnica koje svakodnevno koristimo i znamo u snu, do onih koje se, nadajmo se, neće nikada dogoditi.
Otvaranje, zatvaranje vrata i njihove funkcije, osiguravanje kabine i putnika, dekompresija, srčani udar, slijetanje na vodu, otmica aviona, sve vrste požara, porod djeteta, bomba u avionu, pristup kokpitu, anafilaktički šok, barotrauma, hipoksija, slomljena kost, opekline, tko je odgovoran za što, kako i kada, koji lijek dati i kako savladati osobu koja ugrožava sve oko sebe. Milijun i jedna informacija, koja se razlikuje od situacije do situacije ili tipa aviona. Za sve postoji red i propisi, pravila koja treba slijediti i upute koje moraš znati, za slučaj opasnosti. Iduća dva dana ćemo još jednom potvrditi svo to znanje i u praktičnim vježbama ponoviti, zlu ne trebalo! Zato se ponovno bacam na dijagrame i ostatak štiva, da mogu u miru nakon toga na godišnji odmor...
Mah mah djevojčice i dječaci!
Pssst! Teine avanture iz zraka čitajte i na njezinom blogu!