Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
JOŠ jedan tjedan je prošao i ništa zanimljivo nije se dogodilo, što se tiče destinacija i letova. Tako to valjda dođe nakon 2 godine letenja, ne može svaka destinacija biti nova i uzbudljiva, ne može svaki mjesec roster biti bolji od onog prethodnog. Ponavljat će se ona dosadna mjesta iz mjeseca u mjesec, kao za inat. Bit će onih letova koje odrađuješ samo zato jer donose veliku satnicu ili zato jer ih nisi uspio zamijeniti za nešto bolje, a bit će i onih koje voliš posjetiti opet i opet, ali svaki put radiš iste stvari, jer ih baš tako i tamo voliš raditi. Tako sam zadnja 2 mjeseca imala ravno nula novih i zanimljivih letova, što ne mogu reći i za putnike, jer svaki put kad pomislim da sam "vidjela sve" netko te, gle čuda, iznenadi.
I ponovno je nedjelja navečer, sjedim za svojim stolom, muzika u ušima, cimerica spava, jer rano ujutro ima let. Razmišljam si što da opet jedem, jer će mi to kao pomoći u odluci o čemu da pišem i grickam olovku, jer sam u dilemi, i jer to potiče inspiraciju, i jer sam gladna, pa bolje olovku nego sendvič.
Kako bilo, a novog i uzbudljivog nije bilo već tjednima, osim mog godišnjeg u Zagrebu i proslave rođendana nekoliko puta u tih par dana, razmišljam si o destinacijama na kojima još nisam bila, a htjela bih otići prije nego dam otkaz. Nije da već razmišljam o tome, bar ne u idućih godinu dana, ali nikad se ne zna pa bolje prije nego kasnije. S obzirom koliko brzo vrijeme leti ovim načinom života... Isto tako razmišljam i o gradovima i mjestima koja sam već vidjela, a željela bih opet, u neko drugo godišnje doba, s nekim drugim ljudima kraj sebe, na malo duže vremena...
Jedno od tih mjesta je definitivno Mauricijus. Otočna država u Indijskom oceanu, oko 900km istočno od Madagaskara iliti jugoistočne obale Afrike. Kažu da je i najbogatija država Afrike, a navodno se dokazuje i da je Mauricijus dio kopnene mase, koji je spajao Madagaskar s Indijom dok je kopno na Zemlji bilo spojeno u jedan superkontinent. Dugo sam htjela otići tamo dok se napokon nije pojavio na mom rosteru.
"Dodo je tu, Dodo opet je tu, Dodo je tu, s vama opet sam tu..." Tko se sjeća ovog crtića o velikoj ružnjikavoj ptici dodo, pomalo budalastoj i smiješnoj, ali super simpatičnoj, o životinji koja je živjela i izumrla baš na ovom otoku?
Dodo mi je uvijek bio prva i jedina asocijacija na spomen Mauricijusa, a njima je naravno jedan od "državnih simbola" i iako bi trebao biti prepoznatljiv cijelom svijetu, što zbog pojavljivanja u nekim od najpoznatijih dječjih knjiga i crtića, što zbog fraza u kojima se nekada upotrebljava, mnogi nemaju pojma tko ili što je dodo! Samo ću reći ovo - dječje enciklopedije su odličan izvor informacija, čak i za odrasle, a vjerujem da su sada već i dostupne u obliku aplikacija na mobitelima. Svejedno sam se nadala da će negdje iza nekog drveta proviriti veliki kljun za kojim će se dogegati velika debela guza jednog zaboravljenog preživjelog dode, nije naravno, ali vas zato drveni plastični metalni dodići gledaju sa svakog štanda i nemoguće je odoljeti i ne kupiti nekoliko komada!
Klima je tropska, zime suhe i tople, ali dan kada smo se nas 4 uputile u razgledavanje otoka je bio sve samo ne topao i suh, iako je bila sredina zime. Kao pravi turisti, s jutarnjim zrakama sunca izašle smo u najlaganijoj odjeći i smrzle se kada je počelo pljuštati kao iz kabla i temperatura je bila svega 14*C! Enivej, ako upitate Google što raditi na Mauricijusu izbacit će vam više od 100 mogućnosti! Dovoljno dobro za mene, ali morale smo se prilagoditi ponudi u hotelu, obzirom da oni znaju naš tajming i ograničenja u određenim mjestima, osmisle ture posebno za nas pa za prvi put odabereš nešto ziheraški.
Crew obično na ovaj otok dolazi zbog ponude noćnog cruise-a oko otoka sa roštiljanjem na brodu i neograničenim alkoholom, tj. domaćom pivom i rumom. Ja sam htjela nešto malo više od toga, a srećom nisam bila jedina pa smo nas 4, kako sam i rekla, krenule sa stričekom taksistom put unutrašnjosti otoka.
Prva stanica je bila tvrđava Adelaide, koja me apsolutno uopće nije impresionirala kako sam mislila da bude, s obzirom da sam ljubitelj takvih povijesnih građevina, ali nije nam oduzelo puno vremena pa ne mogu reći da se uopće ne isplati otići gore i barem vidjeti čitav otok pod sobom.
Na putu prema krateru neaktivnog vulkana Trou aux cerfs počela je padati ta nesretna kiša, tako da nismo vidjele prst pred nosom, a kamoli krater. Isto tako je i bilo kada smo došli do Grand Bassin-a, malog jezera unutar još jednog vulkanskog kratera za koje hinduisti vjeruju da je voda u njemu sveta pa je tamo i statua boga Šive visoka tridesetak metara. U vrijeme festivala, u čast boga Šive, vjernici hodaju bosi od svojih domova do jezera, a dubina tog jezera je nepoznata. Tako nam je rekao striček taksist. Šteta kiše, jer na slikama izgleda zbilja predivno i sigurno je još i ljepše uživo prošetati oko jezera...
Sljedeća atrakcija je bila i najljepša od svega sto smo vidjele, osim pogleda na Chamarel vodopade, pogled na Zemlju Sedam Boja zbilja ostavlja bez riječi. Čak i pod oblačnim nebom, koje se ponovo spremalo izliti na nas. Mala površina pješčanih dina obojenih u sedam različitih boja je geološko čudo u zaštićenom rezervatu i glavna turistička atrakcija ovog otoka. Ovih sedam boja stvorilo se kao posljedica hlađenja vulkanskih stijena na različitim vanjskim temperaturama. Toliko sam zapamtila i shvatila. Neobično, čarobno, predivno...
Nakon ovako ispunjenog dana, unatoc kiši, zapitam se zašto ovaj otok nije vise posjećen? Ili sam u krivu? Zašto umjesto tipičnih honeymoon putovanja na Maldive, Sejšele i slične otoke, na kojima se nema što za raditi, osim izležavati na plaži. ljudi ne dolaze ovdje? Ne kužim. Plaže su jednako predivne, more je jednako plavo-zeleno-prozirno i ako želite uvijek možete svo vrijeme provesti u horizontali pod suncobranom, ali ako vas uhvati znatiželja, ovdje možete vidjeti toliko toga! Isto tako familije s klincima nece požaliti dolazak, a niti ekipa frendova željna istraživanja i poluaktivnog odmora. Svega za svakoga! Definitvno bolji izbor od gore navedenih.
Iduće jutro bilo je vremena samo za prošetati oko hotela, pojesti doručak u jednom od restorana s pogledom na more i luku, sunce je napokon provirilo iza oblaka, suveniri kupljeni, obećanje da ću se vratiti čvrsto postavljeno.
Pssst! Teine avanture pratite i na njezinom blogu!