Dnevnik gradske cure: Grmi, sijeva!

Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

KAD sam imala 6 godina, živjela sam u Velikoj Gorici. Ovo nije samo uvod u priču koju želim ispričat - ovo je i odgovor na pitanje gdje sam bila '91. Moj brat je imao 4 godine i većinu dana smo provodili u dvorištu. Kantica i lopatica, pješčanik, penjanje po drvetu Japanske trešnje čije su grane virile na cestu - kad bi procvjetala, popeli bi se na drvo, čekali prolaznike koji su se tim putem vraćali iz dućana i taman kad bi bili ispod grane, tresli bi po njima roze latice.  Večeri smo provodili u spavaćoj sobi na katu kuće, toliko izmoreni od cijelog dana glupiranja da bi u većini slučajeva zaspali već na prvoj trećini kazete Šegrt Hlapić koja se vrtila u kazetofonu.  Uvijek tako. Pranje zuba. Krevet. Hlapić. Pavam. Ali jedne noći nismo mogli zaspati. Ni brat ni ja. Vani je bila velika oluja - toliko velika da se slomila jedna grana na Japanskoj trešnji. Sutradan ju je mama podignula s poda u dvorištu i bacila u kompost. Jedna grana manje za latice koje padaju po prolaznicima. Glupa oluja. Oluja zbog koje nismo mogli spavati jer je grmilo. Jako.

Bratu i meni je to bio jedan od prvih susreta s pravom pravcatom  grmljavinom od koje se tresu prozori i bilo nas je full strah. Zvali smo mamu i tatu, jer to radiš kad si mali i kad grmi.
"Ma nemojte se bojati, to nije tu kod nas, to je skroz u Sisku" - rekla je mama dok nas je pokušavala smiriti i uspavati. Ja nisam imala pojma gdje je Sisak, ali sama pomisao da to nije kod nas je bila smirujuća.

Onda je opet zagrmilo, toliko jako da smo mislili da je netko nožem proparao cijelo nebo. Usrali smo se. Ja figurativno, brat možda čak i doslovno.

"Ma sve je ok, nije to tu kod nas, to grmi u Prištini" - moj tata, koji je precijenio znanje 6-godišnjeg i 4-godišnjeg klinca kad je u pitanju zemljopis i općenito osjećaj za udaljenost. Nismo imali pojma gdje je Priština, ali znali smo da je sigurno jako daleko - možda čak i skroz na drugoj strani atlasa koji je tata držao na radnom stolu u sobi. To nas je smirilo i bacilo u san, jer smo znali da ta nevolja na nebu uopće nije kod nas nego skroz tamo negdje daleko, gdje su ljudi možda crnci i nitko nije čuo za Tajči.

To je daleko, nije moj problem jer je daleko. Grmljavina je daleko. Amerika je najdalje i onda još par sati daleko. Sirija? Ako pitaš neke velike Hrvate, Sirija ne da je daleko - Sirija je na Marsu.
Gledam na Facebooku, neki frajer, zaboravila sam mu ime - Hrvat koji živi u Americi, profilna slika na kojoj bokom stoji naslonjen na SUV, u rozoj polo majici, u pozadini palme, u prvom planu bicepsi koji vrište "od sportova treniram preskakanje leg day-a",  ima cijeli status posvećen izbjeglicama. Da ih može bit SRAM što traže utočište po stranim zemljama, da nek se izvole vratit tamo otkud su došli, da to nije naš problem itd itd. U komentaru ga je netko podsjetio da je i on imigrant jer živi u Amerikama, land of the free, home of the brave, na što on s visoka odgovara: "Da, ali za razliku od izbjeglica, ja sam za Ameriku imao sve potrebne papire." Pa zbog ovakvih kao ti treba izmislit retroaktivni pobačaj, prijatelju dragi! "Ja sam imao papire" - ti si jebeni kreten.

Nažalost, ovakve situacije uvijek imaju dvojaki efekt. Izvuku najbolje iz nekih ljudi, ali i najgore iz nekih drugih, neljudi.

Sjećam se Gunje i poplava. Tad sam radila na radiju na kojem sam imala priliku upoznati cijeli niz prekrasnih ljudi, ali i najodvratnijeg čovjeka kojeg sam ikad upoznala - Slovenca koji bi pod nacionalnost slobodno mogao upisati Govno. Skupljali smo stvari za Gunju, svatko je donio nešto od doma, tko je koliko mogao (a nije se moglo puno jer su plaće bile… na skali od 1 do redovite - otprilike nula). Skupili smo stvari na hrpu i napravili plan da ćemo ih odnijeti na mjesto s kojeg se odvozi pomoć za Gunju i poplavljena područja. Nismo htjeli slikati hrpu, jer pomoć nije PR i oko toga smo bili jednoglasni. Neke veće radio stanice su pokrenule nacionalne akcije što je super, ali mi smo bili premali za takvo nešto, pa smo odlučili anonimno odraditi posao. A onda je u prostoriju ušlo Govno.  "Neee, a ste nori? Pa ovo je ZELO dobra prilika za PR! Lepo se naslagajte en porej drugega in se slikajte in to bomo stavili na Facebook in Twitter in instagram, Andrea ti lahko uzmeš ovo flašo vode, nek se vidi točan brend in potem bo nas ta firma primijetila in bomo dobili PR in lahko nas firma za vodo sponzorira kdor ne skače ni Slovenc!" Sterali smo ga svi kolektivno u tri pičke materine i odnijeli pomoć anonimno. Zvali smo ljude da pomognu preko radija, govorili gdje da nose stvari, ali nitko se nije slikao s dva prsta u zraku pored vode s citatima i skupljao lajkove. Zanima te koliko je Govno doniralo za cijelu priču? Nula kuna. Jbg, Gunja je u Hrvatskoj, ampak kad je u Sloveniji bla poplava par leti nazaj, je dal 2 eura, res! S nama je bio i drugi Slovenac, Miha, LJUDINA – dao je 200 kuna da pomognemo, a dao je i za malu Noru jednom davno.  
Danas se ljudi opet slikaju na Fejsu kako pomažu, ali danas mi to ne smeta toliko. Neki to rade zato da pokažu kakvo je stanje i pozovu druge da pomognu. Ja sam pomoću takvih saznala gdje je najbolje odnijeti pomoć. Neki to rade zbog lajka. Jbg, Govana će uvijek bit, ali Govno koje pomaže je i dalje bolje od nekog tko  sjedi doma i govori si da je to negdje drugdje. Nije drugdje. Tu je. Kod tebe. Sad . Ljudi. Koji spavaju na podu s malom djecom. Dok mi plivamo i lovimo zadnje vikende na moru, oni plivaju i love zadnju šansu da vide kako im djeca odrastaju. Neki stignu do kopna, neki beživotno isplivaju na pijesak,  kao mali dečko u crvenom puloveru koji nikad neće znat kak je to kad se zaljubiš u nekog najviše na svijetu. Dečko koji je možda do jučer sa svojom sestrom ležao u sobi, bojao se grmljavine i slušao mamu i tatu koji mu govore da to grmi tamo negdje daleko, u Zagrebu.

Facebook je kao i obično pun pametnjakovića. Jebo me pas, ljudi koji su do jučer Rozgovali po Bundekfestima i ponosno stavljali pod zaposlenje: "I don't work, I'm a princess", danas imaju rješenje za jednu od najvećih migracijskih kriza od 2. Svjetskog rata. Rozi biceps sa svim potrebnim papirima iz Amerike je jedna varijanta. Druga je cura koja je do jučer mislila da je Sirija pjesma od Saše Matića, a danas na veliko raspravlja o ekonomskim posljedicama migracije stanovništva i sociopolitičkim aspektima konfuzoidnosti reperkusija. Jest da joj tetka živi u Njemačkoj taman od '91., ali to je NJENA familija, a ne neka tamo tuđa. Onda Ante iz mog kvarta, koji se odjednom boji da će mu izbjeglice UZET POSO. Prvo, Ante, posla nema, pitaj Burzu, a i ako ti ga itko krade, to nije Ishmail koji ne zna jezik nego Marko Tuđmanović koji ima strica i cijela mašinerija nepotističkih šupaka, od kojih su jedni nedavno čak napisali proglas o tome da zapošljavaju prvenstveno rodbinu radnika, znaš oni u čijim tramvajima se vozimo. Drugo, kladionica i birc 8 sati dnevno nisu posao. Treće, ima ona jedna super izreka: "Ako ti imigrant koji nema kuću, možda ni obrazovanje i koji definitivno ne zna jezik uspije uzet posao, onda se zapitaj Ante koliko dobro ti radiš taj svoj posao."

Svi sve znamo ovdje u Hrvatskoj, uvijek i o svemu. Kad Dinamo igra, znamo da će izgubit od Arsenala, a onda kad odjednom ne izgubi, i to smo znali. Znamo TOČNO kak treba odigrat Eurobasket, od početka do kraja tekme, svaka minuta, svaki šut, svaka pičkatimaterina gdje gledaš kretenu?!  Znamo i koja starleta se s kim jebe za koliko para, znamo jer ti imaš frenda koji zna lika koji je u hotelu u Poreču čuo od frenda čiji starci tamo imaju apartmane da ova traži 5000 za jednu noć ali može i trojica tak da po osobi ispadne ok cifra. Svi sve znamo i svi smo najpametniji, o svemu. A zapravo ne znamo niš. I svejedno lajemo, kao da je onaj "What's on your mind?" na Facebooku naredba da obavezno kažeš nešto.

Rijetko tko zna jednostavno - šutit. "Ak već nemaš kaj pametno za reć, šuti" - to je uvijek govorio moj tata, i ja to ignoriram minimalno jednom tjedno, kad pišem kolumnu. Ali stvarno, ne znamo više ni šutit.

Nedavno sam sjedila s jednim čovjekom na kavi, još prije nego što je stvar sa izbjeglicama bila ovako udarna, hard core tema. Kad se Sirija provlačila na radiju samo u vijestima na puni sat, kad radijski voditelji nisu imali naputak "u svakom satu imaš Siriju barem jednom." Kad je Sirija bila još daleko, tamo negdje kod Siska ili Prištine. Pitala sam ga: "Kaj ti misliš o situaciji u Siriji i izbjeglicama?" - neobavezno, kao da pričamo o vremenu. Znaš kaj je rekao? Rekao je: "Da ti iskreno kažem, nisam se još dovoljno informirao o cijeloj situaciji tako da ti ne mogu reć svoje mišljenje - ne raspolažem s dovoljno informacija da bi ga formirao na kvalitetan način, a o takvim stvarima ne možeš samo lupati gluposti." Sjećam se da sam u tom trenu pomislila: Ovo je najljepši mozak koji sam ikad upoznala. Čovjek ne zna, zna da ne zna i nije ga sram reć da ne zna. Kakvo osvježenje u zemlji od 4.5 milijuna izbornika. Čovjek koji zna šutit kad ne  zna odgovor. Fuckin wow!

Ja isto ne znam. Ne znam kaj će bit za par godina, ne znam kamo sve ovo vodi i ne znam koliko je izgledno ono što pričaju teoretičari zavjere o Trojanskom konju i ostalim stvarima. Čujem da ima neka Sirijka koja neće ostat u Sloveniji jer kaže: “Čula sam da ste siromašni”, ali isto tako znam da je jednom jedna novinarka zbog klikanosti u naslovu napisala da ja imam gebis, tako da znam i da ne možeš uvijek vjerovat svemu što pročitaš. Čak i da je to rekla, jbg, uvijek ima budala. Ima i budala koji su već smislili priču da pomoću HAARP-a i Chemtrailsa "netko odozgora" šalje izbjeglicama lijepo vrijeme da što lakše putuju. Ne izmišljam. Postoje ti ljudi. Neki kažu da je ovo invazija vojnih snaga u Europu, jer "zašto bježe samo mladi muškarci?" Zvuči kao dovoljno jak argument, pa na sekundu okreneš glavu i digneš obrvu. Al onda ti netko objasni da se u Siriji nemaju za što borit i da zato bježe, pa shvatiš. Ili ne shvatiš. Ako ću se ravnat prema čovjeku s lijepim mozgom - nisam dovoljno informirana, ne znam i ne mogu znat. Ne znaš ni ti. Vjerujem da nije tako, ali NE ZNAM. Mogu samo nagađat, a nagađanje nije znanstvena disciplina.

Ono što znam je da trenutno oko nas u šatorima, kampovima i privremenom smještaju spavaju LJUDI koji nisu tražili ovakvu priču. Ludi koji vole čokoladu, sir, dopisivanje i vjerojatno film Notebook.

Djeca kojoj je mjesto u školama i vrtićima, na granama drveća i u pješčanicima, a ne na tvrdim podovima ili s glavom u mokrom pijesku.

Mame i tate nad čijim glavama grmi jače nego što će većini nas ikad grmit, koji svojim klincima ne mogu objasnit da ne grmi tu, iznad njih, jer grmi tu, iznad njih, grmi bez prestanka.
Znam i da će, ako cijela Europa primi 4.5 milijuna sirijskih izbjeglica, Muslimanska populacija u Europi porasti sa 4 posto na 5 posto. Prevedi ovo u postotak skinutog torrenta ako ti je lakše - i dalje nemaš cijeli film. To znam iz onog super crtića "In a nutshell", koji sve lijepo objasni.

Znam da ni u Hrvatskoj nije bajno, da su redovi ispred pučkih kuhinja ogromni i da je kopanje po kontejnerima postalo pravi posao, znam i da je tužno da se aktiviramo tek kad je generalno sranje svjetskih razmjera. Trebamo poradit na tome, i ti i ja i Claudia Beni. I oni koji su skupljali glasove za obitelj, a danas umjesto da spašavaju obitelj (jer obitelj nema nacionalnost), koriste priliku da kažu da je Milanović idiot koji treba odstupiti.

Znam da neki govore o porastu krađe i nasilja "sad kad su ove izbjeglice došle"- a kad se gamad na tekmi poubija oko plavog i bijelog, to je ok? Solarne klupe u Splitu nije potrgao nitko iz Sirije, nego balavci iz lijepe naše najbajnije koji vjerojatno imaju sve pa uništavaju iz obijesti. Čak i da netko od izbjeglica nešto ukrade, je li krađa bed samo kad to radi netko prljavog lica, tko je gladan i samo želi preživjeti? A ovi u odijelima što ti kradu budućnost dok se smiju na jumbo plakatima, to ti je ok? Krađa je grozna stvar, osim ako je kradljivac u Armaniju - onda je politika?  "Da, možda nas kradu, ali barem nas kradu na domaćem, hrvatskom jeziku!"

Znam i da su to ljudi koji su uplašeni - neću reći jače nego što je itko od nas ikad bio jer je rat u Hrvatskoj završio prije 20 godina - ljudi, ko ti i ja, kojima treba pokazat da se svijet ne sastoji od manijaka s puškama i Govana koja im zatvaraju vrata.

Misliš da oni ne bi radije sjedili doma na kauču i uz sladoled i smoki gledali Luku Bulića kako postaje Massimo? Bi. Ali nemaju taj luksuz.

Znam i da nikad nećeš postat siromašan ako pomogneš nekom. Danas oni čekaju na granici, bez papira ("jer su glupi, kako nemaju papire?" - nastavio bi Captain Biceps iz Amerike). Sutra, tko zna. Možda ti i tvoj mali sin kojem je do jučer grmljavina bila najveća noćna mora. Ne znam. Ne znaš ni ti.

Ali valjda znaš da nije normalno gledati gladnu djecu kako plaču i ne nahranit ih jer ti se ne sviđa što im piše na putovnici. Ljudsko dostojanstvo nema rasu, ak to nismo naučili do sad uz sve Google, dokumentarce i Schindlerove liste, onda je sve otišlo u kurac.

Ne znam. Fakat ne znam dovoljno da mogu tvrdit da sam u pravu oko svih tih stvari, ali ako ispadne da nisi u pravu kad pomogneš ljudima koji su ostali bez svega, onda je sve nepovratno sjebano kao karijera Josipa Katalenića.

Ne znam. Nisam najpametnija u nijednom području (znam znam, ni u jednom području se kaže, jupi jej), nisam moralni autoritet ni vrhunski poznavatelj trenutne situacije. Ne znam tko je kome šta i tko će kome kasnije šta i kak će Angela Merkel kome a kome ne i šta će bit sa Schengenom i ostale pametne stvari kojima raspolažu ljudi koji su bolje upućeni, ne znam hrpu stvari o još većoj hrpi stvari.

Al znam da grmi tu kod nas i znam da neće pomoć ako se pravimo da je to tamo negdje u Sisku i Prištini. Tu je. Sad je. Kak možeš spavat kad tako grmi?

 

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.